Ovako dalje ne ide

Zoran Milanović je, pri kraju svog proputovanja kroz Sjedinjene Američke Države, organiziranog preko američke gospodarske komore – čemu trošiti vrijeme na domaću poduzetničku pamet – pun dojmova poručio kako ''ovako dalje ne ide''. Tko bi ga znao, zar je tjedan dana u životu čovjeka iz Hrvatske, koji nije prvi put bio u SAD-u, bilo dovoljno za prosvjetljenje? Čak ga je odlučio podijeliti s nama, domaćim domorodcima koji ne možemo dočekati tu pravu, istinsku informaciju s vrela informatike, koja ga je očigledno očarala. Naš dostojanstvenik, fasciniran što dočekom što uredima IT kompanija koje predvode u zemlji čudesa, okrenuo je ploču?

Zoran alias Alisa očito nije onaj isti koji je, u stilu Billa Clintona, u govoru samo nekih deset dana ranije ''svojoj'' Naciji poručio kako je sve divno i krasno u zemlji kojom vlada, te kako je Ova Vlada najbolja od svih mogućih vlada, pa ako i taj podmukli neprijateljvreba čak i toga časa, usred toga Hrvatskog, nekad Državnog, Sabora gdje se oporba ne predaje iako joj je nadmoćan, posprdan, superioran i s visoka dijeli lekcije. Ostavio je zemlju blizu savršenstva, da bi joj iz Amerike poručio kako tako dalje ne bu išlo. Čovjek sad mora biti zbunjen. Znači li to da ne možemo više – tako dobro? Ili da moramo – budimo iskreni – još dalje i više, u nebeske visine?

''Mixed messages'', očito. Zoran će, po svom dobrom starom (nažalost, traje to već 3 godine cca) običaju, imati ponovno puno toga za razjasniti, kada jednom ovjenčan američkim iskustvom i novostečenim razborom progovori, obilno, na svetom hrvatskom tlu. Istom onom na kojemu je, u međuvremenu, Josipović nadmašio tehnološke iskorake kojima je premijer svjedočio, ''from coast to coast'', od Atlantika do Pacifika. Hrvatski dr. Ivo II. je, naime, zakoračio duboko u polje fizike, odnosno borbe s nekima od najdubljih zakona svemira, u ovoj našoj zemlji ponešto specifične konfiguracije kakvom se, kroz vjekovnu borbu s islamskim osvajačima i raznima sličnima, oblikovala u ovom trenutku Hrvatska. Ne baš reliquiae reliquiarum, ali ponešto reducirana, daleko od svojih prirodnih, povijesnih granica.

Tajne fizike

Gospodin Josipović očito je proniknuo u tajne relativističke fizike, jer brzina s kojom se pojavljuje čas tu čas tamo, naprosto izmiče poimanju. Sporedno, kao ''side effect'', to ostavlja i neke neželjene posljedice. Kako se upravo riješio usluga uglednoga savjetnika Jovića, te ih više nećemo zajedno viđati, to s obzirom na stopostotnu prekrivenost hrvatskoga nevelikog teritorija predsjednikom ima za posljedicu da bismo Jovića mogli viđati češće. Naime, ako je predsjednik tu, a Jović ne, onda će Jović biti negdje tu, kada dr. Ivo bude negdje tamo. To je prilično nezgodno, jer ako ga predsjednik ne voli u svojoj blizini, zašto bi ga volio narod?

Hrvatska je biračka masa konstantno u defenzivi, ali na ovom je svijetu sve podložno promjeni, pa i svaka činjenica o svojstvima svakog pojedinog tijela ili ''mase'', Očinski savijetiHrvatska je biračka masa konstantno u defenzivi, ali na ovom je svijetu sve podložno promjeni, pa i svaka činjenica o svojstvima svakog pojedinog tijela ili ''mase'', pogotovo u suvremenom, fluidnom kontekstu. Zato je Josipović u konstantnoj ofenzivi, zbunjujući narod što nazočnošću bilo gdje i bilo kad, što upletenošću u svako moguće pitanje i upitnik, od otvaranja festivala i inih događanja do davanja očinskih savjetapogotovo u suvremenom, fluidnom kontekstu. Zato je Josipović u konstantnoj ofenzivi, zbunjujući narod što nazočnošću bilo gdje i bilo kad, što upletenošću u svako moguće pitanje i upitnik, od otvaranja festivala i inih događanja do davanja očinskih savjeta po svakom pitanju od značaja, preko razine lokalnih društveno-političkih zajednica sve do pantovčanskih visina. Medijska sveprisutnost ponovno otvara zanimljivi politički paradoks.

Naime, kako je četiri i pol godine Josipović bio fikus, odnosno relativno nezamjetan u usporedbi s današnjim prekrivanjem Hrvatske učinkovitijim od signala konkurentskih bežičnih mreža, postavlja se pitanje što je radio dosad, ako je situacija takva da ''ovako dalje više ne možemo'', kako kaže premijer. Onda bi to značilo kako ni dr. Ivo nije baš previše uradio, a kako i bi kada ga nigdje nije ni bilo? Ako je pak radio pošteno i bilo ga je svuda, onda (a) kako to da nije bilo učinka, ili pak (b) ako je učinka bilo, onda ga nismo dovoljno pratili, slušali, nadahnjivali se idejama i razmišljanjima. Onda nismo dovoljno znali i saznali, o učincima Josipovića, Jovića & Co? Tko bi tu bio odgovoran.

U tom bi, drugom slučaju, bilo zaista potpuno razvidno kako su zapravo krivi mediji, koji su nedovoljno pratili druga predsjednika ne informiravši narod dovoljno i pravovremeno, znači kvalitetno. Drugim riječima, mediji su dosad narod dezinformirali, a ne informirali, i tek sada počinju raditi svoj posao. Kako vidimo da ga sada obavljaju i više nego korektno, jer Josipović koji nešto radi u medijima je svaki sat po nekoliko puta, a po tome znamo da su mu – odjednom (!) – mediji postali vrlo, izrazito skloni, onda se pitamo kako to da dosada nisu ili bili (dovoljno) skloni predsjedniku, ili nisu radili svoj posao.

Nevjerojatna mogućnost

Moramo pridodati kako postoji i jedna, sasvim nevjerojatna mogućnost koju ipak, potpunosti radi, moramo spomenuti. Ta bi, naravno, bila ono suprotno: dosada su mediji korektno radili svoj posao, a sada su počeli pretjerivati. Jer, ako su dosada informirali, od nekog su doba, unatrag par mjeseci počeli ovaj narod informativno bombardirati – predsjednikom Republike. Što je ponovno, na jedan drugi način, dezinformiranje, umjesto kvalitetnoga informiranja. Kada tome ne bi bilo tako, značilo bi to – ako su dosad dezinformirali – da tek sada informiraju, kako smo već ustvrdili. U tom slučaju već ih je davno trebalo upozoriti, izvršiti prikladne promjene, odnosno smjene. Jer, HRT plaća narod, plaćaju birači.

Izgleda, naravno, državni su neovisni mediji postali skloni predsjedniku Josipoviću tek relativno nedavno, što bi se uklopilo u relativističke spoznaje koje smo već spomenuli. Onda nije ni čudo što kod Josipovića i oko njega opažamo mnoštvo tih čudnih pojava, relativno neobjašnjivih. Pa i samo Jovićevo smjenjivanje relativno je neshvatljivo, odnosno bilo bi kad ne bi bilo te radikalne, relativističke promjene i zaokreta u statičkom koordinatnom sustavu s ishodištem na Pantovčaku, gdje bi očigledno Josipović htio i ostati, ali potpuno je svjestan kako tada Jović ne može. Bar za neko vrijeme. Čas tu čas tamo – to je ta brzovozna formula za uspješnu, pa i političku karijeru. Josipović je, nakon glazbe i prava, pokorio i fiziku.

No, nakon ovih razmatranja o neponovljivom presjedniku koji je svakodnevno na više mjesta u svojoj voljenoj, demokratskoj Hrvatskoj, te se u punom smislu riječi pridružio narodu posredstvom tih sumnjivih, čas informativnih čas dezinformativnih medija, vratimo se ozbiljnim temama, a te su u prvom redu euroatlantske, jer tako smo se (su nas) integrirali pa sad moramo učiti od boljih od sebe, kako to kaže naš tek prosvijetljeni premijer. Zapravo, Milanović želi dovesti američki IT sektor, koji je već u Hrvatskoj ovako-onako, da investira u Hrvatsku, a ne samo da prodaje. On nudi hrvatsku pamet, što samo po sebi zvuči jako pametno. Prvi ministar, kao i uvijek, ima mnoštvo svojih, karakterističnih ideja. Ali Zoran ne voli kao Ivo, među narod i s narodom. On se vraća u Hrvatsku ''zadovoljan''. Čime, tek ćemo otkriti.

Hrvatska informatička industrija je uz turizam jedan od najboljih hrvatskih izvoznih proizvoda, rekao je Milanović. Shvatili smo, hrvatski se lider okrenuo gospodarstvu, i sad želi izvoziti. On bi da Amerikanci investiraju u Hrvatsku, a onda ćemo mi njima uzvratiti izvozeći informatičku pamet, ili što god ta proizvede. Po njemu, hrvatska informatička industrija ''može biti dobra''. I to je to.

Eto, izvješće o stanju Nacije bilo je dobro. I informatika nam je dobra. Pameti ima, investicija nema. To je ta stabilnost. Josipović je i dalje tu, zapravo je svuda. Nažalost i HDZ je tu negdje, ali zato su tu iStabilnostPameti ima, investicija nema. To je ta stabilnost. Josipović je i dalje tu, zapravo je svuda. Nažalost i HDZ je tu negdje, ali zato su tu i nepristrani mediji, koji – nadajmo se – konačno informiraju, a ne dezinformiraju. Pa to je valjda jasno, premda je nejasno zašto to dosad nisu radili. Kako to da smo sve donedavno bili uskraćeni, niti smo predsjednika čuli niti vidjeli, odnosno nismo dovoljno. Ali kako vidimo sve ide na bolje. Unatoč deficitu, dugu, nezaposlenosti, poplavama, Jakovini, referendumima nepristrani mediji, koji – nadajmo se – konačno informiraju, a ne dezinformiraju. Pa to je valjda jasno, premda je nejasno zašto to dosad nisu radili. Kako to da smo sve donedavno bili uskraćeni, niti smo predsjednika čuli niti vidjeli, odnosno nismo dovoljno. Ali kako vidimo sve ide na bolje. Unatoč deficitu, dugu, nezaposlenosti, poplavama, Jakovini, referendumima. Kako i ne bi sve cvalo, u Uniji smo, Jović je otišao... To je ta stabilnost!

Stabilnost, međutim, koja se postiže prokušanim, pseudodemokratskim, u biti totalitarističkim sredstvima upravljanja i metodama prisile, baš kao što se organiziraju i raznorazne parade i povorke, nije nikakva stabilnost, niti ima veze s voljom većine naroda. To je više kao institutucionalizirani terorizam, nije demokracija. Jer demokracije nema ako se vlada bavi suzbijanjem referenduma, ima je ako pomaže i surađuje pri njegovom organiziranju, kao recimo u Švicarskoj. Demokracije ovdje nema jer nema nikakve demokratske vladavine u zemlji gdje sve tone i propada, a vlada sama sebe hvali i pripisuje oporbi svoja vlastita (ne)djela.

U svakoj demokraciji koja to jest, vlada bez rezultata sišla bi s vlasti daleko prije od 11 tromjesječja s negativnim gospodarskim pokazateljima, jer demokratska vlast htjela bi svome narodu dobro. Ne donosi li ništa pozitivnoga narodu, već samo svojim poslušnicima i ovisnicima, takva demokracija postaje svoja vlastita suprotnost, to je pseudodemokracija. Imamo igrokaz, ali unatoč pjesmi i plesu za brojne turiste narod nema kruha, sve su to Potemkinove selendre. Demokracija znači da nije potrebna revolucija i da kulturni i narodu odani političari mogu i moraju otići na miran način, bez nekih drugih metoda osim istinski demokratskih. U demokraciji političari odlaze kad im istekne vrijeme jer su sposobni tu činjenicu i sami prepoznati i shvatiti.

Za razliku od naše, lažne demokracije, prava je demokracija stabilna, jer političari znaju i otići u interesu naroda, ne samo doći na vlast. Ali u jednoj postkomunističkoj zemlji, takva vlast – izgleda – daleka je budućnost. Svijetla.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.