Turizam i djeca komunizma

Kreatura koja je ovom zemljom hrvatskom vedrila i oblačila, strpavši je još čvršće nego prethodna karađorđevićevska ''kraljevska'' ergela u multi-kulti balkanski kotao – ne bi li narod koji je stoljećima branio pa obranio od raznoraznih pošasti ne samo sebe već i kulturni, napredni Zapad i kršćanstvo kojemu je pripadao dušom i srcem, prikovala za ''zapadni Balkan'' – dočekala je svoj trenutak slave. I dalje i opet, poslije Tita – Tito.

Nekoliko Kineza pristiglo je u navodnu postojbinu samoproglašenoga maršala, čuveni Kumrovec, a nekakva CSEBA gdje C znači da su u igri Kinezi, uložila bi sto puta deset na šestu hrvatskih kuna, kako bi se veličalo čovjeka koji je za ''svoje'' hrvatsko porijeklo mario kao i za lanjske snijegove. Ali, bio je dovoljno velik (zločinac) da ga i u Kini, premnogoljudnoj zemlji čuvenoj po demokratskim vrijednostima, ljudi i dalje pamte kao velikog prijatelja, Mao Tse Tunga i sličnih neumrlih revolucionara.

TuristiTuristi se očekuju nagrnuti iz Kine i nesvrstanih zemalja, što je utješan podatak, iako predvidivo opasan za domaću prometnu infrastrukturu. Osim što zvuči progresivno, zapadnobalkanski, jer novcem je Region kronično deficitaran – 10-ogodišnjak i 11-ogodišnjak su za 300 dinara, druže (!), orobili i pretukli u Beogradu 80-ogodišnjeg umirovljenika Stjepana Hrvatina, koji je potom preminuo.Turisti se očekuju nagrnuti iz Kine i nesvrstanih zemalja, što je utješan podatak, iako predvidivo opasan za domaću prometnu infrastrukturu. Osim što zvuči progresivno, zapadnobalkanski, jer novcem je Region kronično deficitaran – 10-ogodišnjak i 11-ogodišnjak su za 300 dinara, druže (!), orobili i pretukli u Beogradu 80-ogodišnjeg umirovljenika Stjepana Hrvatina, koji je potom preminuo.

Naravno, deficit caruje u Regionu, osim za potrebe LGBT manifestacija – eto nas opet u Beogradu, tamo je 7 tisuća policajaca bilo angažirano prilikom nedjeljne povorke ponosa ili kako li se već to nazvalo u srcu zapadnog Balkana – znači novca ima, samo ga treba (znati) naći, da ne spominjemo bezbrojne aktivističke udruge, koje sišu i usisavaju novac efikasnije nego što mravojedi probavljaju male, sitne mrave.

Uspjeh manifestacija koje se provode silom, znači apsolutno demokratski, odavno je zagarantiran. Podrška neovisnih ''medija'', znači trbuhozboraca punih trbuha, plaćenih zboriti ono što im se kaže, također je ugovorena. Mehanizmi demokratske države ne daju se više smesti, jednom kada se uhodaju i podmažu, na vrijeme i čime već treba.

Onda nastupa održavanje, na koje naravno treba gledati kao na prihodovni centar, ne na troškovni. Svi koji su u sustavu rade onda bez grješke, odrađujući svoju ulogu. Dovoljno je pratiti Josipovićevu predsjedničku kampanju te se u to uvjeriti. Ne znam je li službeno počela, ali ta mu bogme nije ni potrebna, neslužbena je otpočela odavno, baš kao što i predizborno kukurikanje traje zapravo čitavu vječnost, odnosno ''mandat''.

Koji ispadnu iz stroja

Oni koji ispadnu iz stroja, međutim, zvekeću i odskaču. Zvone i stružu poput ispušne cijevi koja se odvoji i spusti, disfunkcionalni kao da su zalutali tamo gdje sebe vide nezamjenjivima. Radimir Čačić ili Slavko Linić, dva IzbačeniOni koji ispadnu iz stroja, međutim, zvekeću i odskaču. Zvone i stružu poput ispušne cijevi koja se odvoji i spusti, disfunkcionalni kao da su zalutali tamo gdje sebe vide nezamjenjivima. Radimir Čačić ili Slavko Linić, dva najveća partijska ideologa iz dvije nevjerojatno važne što strančice što partije, izbačeni iz sustava, ali i dalje milošću medijskom [znači i Josipovićevom] nazočni u medijima, u zbilji, u politici, najbolji su primjer.najveća partijska ideologa iz dvije nevjerojatno važne što strančice što partije, izbačeni iz sustava, ali i dalje milošću medijskom [znači i Josipovićevom] nazočni u medijima, u zbilji, u politici, najbolji su primjer.

Jedan je već bio u zatvoru, što je u Hrvatskoj predznak velike političke budućnosti. Uostalom, saznali smo da podržava aktualnoga predsjednika, kao da je to danas nekome tobože važno u Hrvatskoj. Drugi pak kao da to ne želi, taj zatvor, možda ga kad jednom izađe ipak nitko ne bi ni želio. Kao ni njegovu svijetlu budućnost, jer već je podosta zadužio ovaj narod, s dovoljno (ne)djela. Baš kao i prvi od njih dvoje, as koji poručuje da ''reforme nemaju alternative'', pri čemu naravno misli na sebe, apsolutno neponovljivoga i nenadomjestivoga. Hodajuća reforma, osvježena i osnažena razdobljem aktivnog izbivanja iz aktivne politike.

Nešto je treće u igri, međutim, ostavimo li bezalternativne alternative po strani. Kako i po kojoj logici, vodeća oporbena stranka i vladajuća partija dolaze do consensusa na pitanju – referenduma? Osim preferencialnoga glasovanja, protiv čega, kažu, nemaju ništa protiv, ništa ih drugo ne oduševljava u prijedlogu za novi referendum. Napose snižavanje ''praga'', s 5 na 3 posto. To bi, kažu složna braća bez da kuću grade, priprijetilo ovoj zemlji i ovome političkom sustavu. Navodno, nestabilnošću.

Da, spominje se ''nestabilnost''. Zaista?

Oporba, ako je u pravu pri svojoj svakodnevnoj kritici ove vlade i ovakve vlasti, a razvidno je kako jest u svakoj točci i po svakom pitanju, ne vidi kako se to ne da pomiriti sa stavom o ''unošenju nestabilnosti''. Može li, naime, u Hrvatskoj bilo što biti nestabilnije nego što jest? Teško. Ili još teže...

Nestabilnosti stabilnog sustava

Ova vlada, ponovno nije u pravu niti to može biti, kao što uostalom nije baš ni u čemu. Naime, nema nikakvo pravo na argument ''stabilnosti'', jer je (a) upravo ova vlada glavni izvor nestabilnosti u državi, (b) veće PitanjePitanje za poziciju i opoziciju: kako ocijeniti, ili izvagati, težinu ove spomenute ''nestabilnosti'', koju je iznjedrio – ''stabilni'' sustav, upravo taj koji oni, zubima i noktima, žele održati? I promjenama Ustava, još i više ''stabilizirati''? Što je, recimo, s tim odbjeglim zastupnicima i koga, zapravo, u sustavu gdje se u Sabor ne bira preferencialno dotični zastupaju, jednom kada napuste stranku?nestabilnosti no što je imamo ne može ni biti pod ovakvom vlašću, (c) jednostavno nisu u pravu, kao ni oporba. Zašto?

Između ostalog, zbog raznoraznih ''klubova'' izniklih po Saboru posljednjih mjeseci. U nedjelju smo dobili i novi, s rađanjem 142-e stranke u RH, i to – zamislite – ''parlamentarne''. Hokus-pokus. Stranke koju nikad nitko nije birao... Rodila se nova, Čačićeva stranka, sigurno će odmah u igru i novi ''klub''. Linić je već u jednom od stabilnih klubova, Kosor u drugom iste vrste. Zaista, respektabilne političke snage, sve odreda u nekakvoj oporbi, ali oponiraju s nekakvim porukama, i tko zna kakvom perspektivom na izborima, sljedeće godine.

Pitanje za poziciju i opoziciju: kako ocijeniti, ili izvagati, težinu ove spomenute ''nestabilnosti'', koju je iznjedrio – ''stabilni'' sustav, upravo taj koji oni, zubima i noktima, žele održati? I promjenama Ustava, još i više ''stabilizirati''? Što je, recimo, s tim odbjeglim zastupnicima i koga, zapravo, u sustavu gdje se u Sabor ne bira preferencialno dotični zastupaju, jednom kada napuste stranku?

Naravno, ta silna bojazan od nepoznatog... Sasvim je razumna i razumljiva. Slično kao argument za monetizaciju autocesta, ili prilikom ulaska u EU (Vesna Pusić: ''moramo s njima, jer ne znamo sami''). Naravno, nakon spin-off pa outsourcing ideja došlo se do rješenja zvanog in-house. Pitanje za ministricu Pusić i vodećeg ministra Milanovića: ako ne znamo sami, a zato smo se priključili Uniji, pa smo zato htjeli outsourcing, potom spin-off, kako sad – odjednom – znamo i spremni smo za in-house? Gdje smo dobili tu bitku s neznanjem i nesposobnošću, zasad je nejasno. Kojim obratom i u kojem segmentu, na kojem polju.

Naravno, želimo li i dalje monetizirati autoceste, to je nešto posve suprotno. Onda smo ponovno u raskoraku, jer prepuštamo upravljanje nekome tko zna, a mi (sic!) ne znamo. Nitko ih neće kupiti ako ne može zaraditi, a ako može, onda zna. Znači mi ne znamo, ili... Ali, tu ne želimo raditi in-house principom, što ovaj raskrinkava kao još jednu, (ne)uspjelu floskulu.

Nekonkurentnost i nerentabilnost

Slično je to i s ''argumentima'' koji se čuju već godinama, o nekonkurentnosti i nerentabilnosti. Na primjer, tekstil ili namještaj, primjer su za skandalozne besmislice koje izlaze iz usta pa i ponajviših dužnosnika. Naime, ako znamo proizvoditi kvalitetno, niti je problem cijena niti konkurentnost. Potvrda su proizvodi na hrvatskom tržištu, ti koji niti cijenom niti kvalitetom ne odskaču od analognih domaćih, ali ima ih za ''svaki džep'', kao i svuda.
S druge strane proizvođač koji ostvaruje ogroman profit plaćajući radnu snagu mizerno i ispod svake moralne razine, i dalje to ostvaruje zadržavajući visoku cijenu, na proizvodima prije svega prepoznatih, poznatih maraka. Ljudi će uvijek kupovati kvalitetno ako su u mogućnosti, bez obzira gdje je proizvedeno, dokaz su cijene tih proizvoda (i) u Hrvatskoj, ali i drugdje.

Naravno, neki od nas će najradije kupovati hrvatski proizvod, pogotovo znamo li gdje je proizveden i prepoznamo li kvalitetu. Osobno, uopće ne kupujem proizvode ako (a) ne zna se proizvođač [stavlja na tržište...], (b) proizvod je označen samo s ''made in EU''. Meni to ne kaže ništa, nema li pobliže oznake.

Evidentno, čak i Kinezi žele u Kumrovec, prije svega, jer se nadaju autentičnom ''proizvodu'', naivno nesvjesni da takvoga tamo jednostavno – više nema. Ali, glumiti možemo, pogotovo ako je to in-house? Sve za turizam. Za kumrovečke đake, in-house turizam je prava formula, još ako se radi o kumrovečkoj baštini, kod njih sve uvijek ostaje – u kući. Dečki će to već znati srediti, kao i sve ostalo.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.