Prizma 2

Gledam ponovno ''multinacionalni magazin'' pod nazivom Prizma, HRT1, subota. Putem iscrpnoga, apsolutno jednostranog priloga o sad već čuvenom prosvjedu na Cvjetnom trgu, razvidno je, magazin se pretvorio u poligon, za jasan govor mržnje protiv većinskih katoličkih vjernika [nekoga ti muče, očigledno] i, naravno, Vatikana. Toliko ostrašćene žuči prolivene u ''magazinu'' posvećenom vjeri, toliko primitivne agitacije, kao nekad u stara dobra vremena Titove Jugoslavije, i sličnih ideja, baziranih na bratstvu i jedinstvu, te ostalim tekovinama. Kao točka na i, odmah potom i komentar Drage Pilsela, o nečemu bitnom. Stručan, suptilan, u njegovom stilu. Nebitno o čemu. Nakon toga, sve je kristal.

Naravno, ponovno i neke pritužbe Srba u Hrvatskoj u svezi jezika, školstva, itd. Ugroza očito stalno lebdi nad glavom, Prizma je tu da pomogne. Tobože da spaja, ne da razdvaja. Čulo se tijekom Prizme i o toj nevjerojatnoj prijetnji nacionalizma, nezdravoga, naravno. Manjinski su nacionalizmi po definiciji zdravi, osim vjerojatno u Srbiji, gdje ih uopće nema, po definiciji, baš kao ni Hrvata, u Vojvodini, u Prizmi. Umjesto da ih bude u svakoj Prizmi, njih ima, ali na kapaljku. Otprilike, kada tamo ode Pantovčak ili Markov Trg, ne bi li ih posjetio u okviru svojih redovnih dužnosti, i potreba. Zato manjina ugroženih, po definiciji, još od Drugoga svjetskog rata, u Prizmi ima pregršt. Očito se želi sugerirati kako su manjine najvažnije za opstanak Republike. Naravno, suverene Republike Hrvatske. U EUropskoj Hrvatskoj još su važnije. U takvoj je, izgleda, Vatikan glavna tema, da ne kažemo problem.

Pitanje identiteta

Na kraju krajeva, sve je pitanje identiteta. Taj u mladih ljudi počiva, baš kao nekad, na osjećaju identifikacije, što god netko rekao. Taj se razvije ili ne. Ode u jednom ili nekom drugom smjeru. Indoktrinacija, putem školstva i medija, danas debelo preteže, IdentitetNa kraju krajeva, sve je pitanje identiteta. Taj u mladih ljudi počiva, baš kao nekad, na osjećaju identifikacije, što god netko rekao. Taj se razvije ili ne. Ode u jednom ili nekom drugom smjeru. Indoktrinacija, putem školstva i medija, danas debelo preteže, već nekih 20-ak godina, na jednu potpuno lijevu stranu. Kvaziliberalnu, kvazisocialnu, pseudodemokratsku, protuhrvatsku, protunarodnu. Medijski promoviranu i potpomognutu, dobro plaćenu i organiziranu. Što se promijeniloveć nekih 20-ak godina, na jednu potpuno lijevu stranu. Kvaziliberalnu, kvazisocialnu, pseudodemokratsku, protuhrvatsku, protunarodnu. Medijski promoviranu i potpomognutu, dobro plaćenu i organiziranu. Što se promijenilo?

Jasno, imperija uvijek uzvraća udarac. Ništa se drugo ne može očekivati u zemlji koja više prostora, daleko više pa i svakodnevno, daje u medijima napadima na Katoličku Crkvu, nego što posvećuje pažnje, recimo, laganom problemu nedostatka ''političke volje'' da se uklone imena poput Trga maršala Tita. Bivši bi maršal mogao lagano s desetog mjesta najproduktivnijih zločinačkih režima doskočiti i na osmo, kad bi bilo dotične volje, i znanstvenih kapaciteta. Niti sedmo ne bi bilo van domašaja, možda. Ali takve teme ogorčene prosvjednike, protagoniste multinacionalnog poligona, pardon, magazina posvećenoga toleranciji i multietničkom razumijevanju, ne zanimaju previše. Baš kao ni političke faktore od formata koji slušaju ''glas naroda''.

Stvar zapravo ne da podsjeća, nego je identična situaciji u bivšoj goropadnoj diktaturi proletarijata, avnojskoj Jugoslaviji. Narod se, aklamativno, slagao s avangardom. Referendum nije ni bio potreban, sloga je bila prisutna po definiciji, te se širila jednoglasno sa svake partijske sjednice ili skupa, osobito onih posvećenih narodnom neprijatelju. Bili to nacionalisti ili klerofašisti. Šovinisti i, valjda je to jasno a priori, ustaštvo. Unatoč stotinama tisuća pobijenih ustaša svih dobi, nikako se taj narodni neprijatelj nije dao iskorjeniti. Kao i danas, Crkva je, zna se koja, bila na optuženičkoj klupi. Sve se znalo, jer Ozna sve dozna, a tradicija se nastavlja i danas, kada HRT informira, putem Prizme, još jednom i ne valjda zadnji put, što ti mladi, nadahnuti ljudi imaju poručiti.

Partijski drugovi

U zemlji koja cvjeta, gdje zdušno rade svi partijski drugovi, prijatelji, rođaci i poznanici, EUdoradu koji grabi putem usisavanja novca iz što strukturnih što kohezijskih fondova, gdje je moral na visini a spasonosne ideje za ozdravljenje gospodarstva već su odavno dale vidne rezultate, baš kao i mobilizirajući govori, svakodnevni ili unikatni poput izvješća o ''stanju nacije'', koji daju bremenitog ploda, podižu moral i režu krila zločinačkim organizacijama, valjda je jasno kako su klerofašistima i nacionalistima vrata zatvorena. Tresnuvši njima. Ako je tako bilo 50 godina u SFRJ, zašto tako ne bi bilo danas, nakon 25 godina RH? Što je funkcioniralo onda, i dalo fantastične rezultate i ploda, mora da je dobro i danas. ''I posle Tita, Tito''.

Što drugo? Još samo da predsjednik Josipović odradi posao, s malo pomoći svih svojih prijatelja, i sve će biti melodično, i još k tome legalno. Pitko, kao Ars diaboli. I plitko, do neba.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.