Mediji

Medijski teror bez presedana, pri kojemu svi mediji u RH pritiskom na gumb isporučuju predsjednika Josipovića i to bez paštete, koju ne morate kupiti kako bi OlinjalostOlinjala politika izbrazdana neprekidnim neuspjesima i ovjenčana nesposobnošću, neodgovornošću i neozbiljnošću, kojima se tijekom nepunih pet godina predsjednik dr. Ivo II. nikad nije pretjerano zamarao, dala je što je dala, uglavnom ništa senzacionalno, izuzmemo li šezdesetogodišnji rekord u dubini recesije, odnosno odsustvu ''rezultata''. Osim toga, svakoga je, osim profesionalnih medijskih eksperata za prikupljanje podataka o raspoloženju biračkoga tijela, uvjerila kako Hrvatska vapi za promjenama. Na svim razinama i na svim položajima, i to – pod hitno.razdragano pučanstvo ugledalo i čulo najdražega vođu, nastavlja se. U nastavcima, već mjesecima svakodnevnima. Zvuči i izgleda gore od sapunica, koje se obično odmaraju vikendima. Predsjednik, međutim, neumorno radi. Šteta što za posljednjih pet godina nema skoro ništa čime bi se pohvalio, osim debeloga doprinosa ''situaciji''. Ali zato je u medijima, posve slučajno, stalno prisutan.

Josipović je, naravno, bio i u Ludbregu, odakle je prvi čovjek Sabora Leko pred mikrofonom i pred vjernicima spominjao odgovornost. Tko o čemu... Nije mudri Leko spomenuo odgovornost konkretno, recimo za (zlo)djela učinjena narodu koji mudro rukovodstvo predvodi i vodi, tko zna gdje. Na primjer, odgovornost ministrice Pusić, koja je svojedobno izjavila kako moramo u EU jer smo ''pokazali da ne znamo sami''.

Kako je razvidno danas, ona i Ova Vlada i dalje ne znaju – nikako? Tko zna – zna, rekao bi Leko, koji je nedavno ustvrdio i kako ''pametan čovjek misli unaprijed''. Čini se kako u Hrvatskoj to ne radi – baš nitko, ako je o upravljačima ove države riječ? Ili je u pitanju samo odrađivanje nekog sasvim jasnog plana...

Olinjala politika izbrazdana neprekidnim neuspjesima i ovjenčana nesposobnošću, neodgovornošću i neozbiljnošću, kojima se tijekom nepunih pet godina predsjednik dr. Ivo II. nikad nije pretjerano zamarao, dala je što je dala, uglavnom ništa senzacionalno, izuzmemo li šezdesetogodišnji rekord u dubini recesije, odnosno odsustvu ''rezultata''. Osim toga, svakoga je, osim profesionalnih medijskih eksperata za prikupljanje podataka o raspoloženju biračkoga tijela, uvjerila kako Hrvatska vapi za promjenama. Na svim razinama i na svim položajima, i to – pod hitno.

Nerazumijevanje svoje uloge

Potpuno je nejasno kako bi ljudi koji su za dvije trećine mandata uspjeli oboriti rekord u neuspješnosti, ostvarivši 11 kvartala recesije nezabilježenih nigdje posljednjih 60 godina, mogli bilo što učiniti za ovu zemlju osim – otići. I to bez traga, po mogućnosti. Nažalost, ne mogu i ne znaju čak ni to. Kroz tu prizmu treba promatrati i kampanju predsjednika Josipovića, koji pokazuje duboko, fundamentalno nerazumijevanje svoje uloge u hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ako bilo što želi napraviti za ovu zemlju, bilo bi krajnje vrijeme da ode, ''u povijest'', što ranije i čim prije.

Apsolutno je nejasno i kako bi ljudi koji su biološki, idejni, politički i moralni sljednici propaloga komunističkog režima i socijalističke države, koja je počivala na posve drukčijim [iako ni po čemu boljim] principima od onih koje oni danas zagovaraju, mogli bilo što napraviti u ovom trenutku u ovoj državi. Može se ustvrditi kako – posve razumljivo – dotična garnitura nije ni imala nikakve realne šanse bilo što kvalitetnoga i progresivnoga niti početi činiti za ovaj narod, u ovoj državi koja im, ruku na srce, baš i nije previše po volji.

Velika većina Hrvata čija je RH domicilna država, niti prihvaća njihovu politiku niti shvaća kamo ona vodi, osim što žive sve gore i nemaju nikakve perspektive, osim pomirenja s vlastitom sudbinom u slučaju da ne žele ništa oko toga SljedniciApsolutno je nejasno i kako bi ljudi koji su biološki, idejni, politički i moralni sljednici propaloga komunističkog režima i socijalističke države, koja je počivala na posve drukčijim [iako ni po čemu boljim] principima od onih koje oni danas zagovaraju, mogli bilo što napraviti u ovom trenutku u ovoj državi.učiniti.

Ljudi čiji su očevi provodili karikaturalnu ''vlast naroda'', organizirali ''samoupravni socijalizam'', progonili ''narodne neprijatelje'', likvidirali ''neprijateljsku emigraciju'', zaklinjali se u vjernost ''velikome vođi'', odjednom su se, kopernikanskim obratom, pretvorili u školovane svećenike novoliberalnoga ekonomskog terorizma, gdje je za običnog čovjeka, radnika, djelatnika rezervirano i projektirano – odumiranje. U raljama neupitne pokornosti globalno nedodirljivome sustavu i bespogovorne odanosti njegovom veličanstvu Profitu, pod lažnom i lažljivom ''demokracijom'' u kojoj vrijede ''jednake šanse za sve'', a zapravo se svakim potezom pera, zakonom i aktom brišu sve stege i granice koje bi onemogućile Profitu, i svemoćnim lihvarima, da isišu krv svojih žrtava na svaki mogući način.

Ljudi čiji su neposredni pretci gušili svaki zametak demokratskoga dialoga, nisu, sigurno je, miljenici sreće. Naprotiv, ljudi su to koji znaju što rade, i sigurni su što im je raditi. Porobljavanje i podvrgavanje tehnike su s kojima su, pomalo i nasljedno, više nego familijarni. Istina, dok se nekada busalo u prsa samostalnošću i suverenošću, te proklamiranim ''bratstvom i jedinstvom'' u nesvrstanoj državi usred hladnoratovskog bipolarnog okruženja i svijeta u kojemu je socijalizam predstavljao [navodno jedino] rješenje za ''radničku klasu'' službeno donoseći slobodu, demokraciju, prosperitet, danas od svega toga – ne osta ni kamen na kamenu. Sve je to nestalo negdje u bespućima titoističkoga revolucionarnog jednoumlja, šaptom zamijenjenoga dobitnom formulom novoliberalne kvazisocijaldemokracije.

Laž i opsjena

Laž i opsjena, međutim, i dalje dominiraju. Baš kao i nekad, jedino je ''novokomponovana'' formula danas formalno probavljivija, jer RH se priklonila globalno dominantnome Zapadu, NATO-u, EU-u. Integriravši se euroatlantski i globalno, otpočevši novoliberalni revolucionarni teror, nominalno na socijaldemokratskoj platformi od koje odavno nema ni S ni D, ali tu su ReligijaSvećenici ''religije'' kojoj je novac u središtu zbivanja i zanimanja preuzeli su kontrolu nad svime i svačime, uskoro će i nad svim i svakim. Naravno, ljudi s mentalnim sklopom genetički programiranim u eri jednoumnog porobljavanja s odanošću hierarhijskom maloumlju i principu puzanja u sjeni kao osnovnom uvjetu svakoga vidljivog napretka, pronašli su se bez osobitih poteškoća u novim uvjetima, promijenivši jednu hierarhiju za drugu, zamijenivši Beograd za... nekoliko drugih. Cezara i centara.reciklirani kvaziantifašizam i zapadnobalkanski regionalizam, te još neke, zimzeleno vitalne postjugoslavenske, novopartizanske i chetnik-friendly doktrine i blagoglagoljive, ćirilicom nadahnute praktične tehnike unutarregionalnog zbližavanja i međunacionalne ''pomirbe'' te ''suradnje''. [''Ma ko nas to, bre, zavadi?'']

Od globalnoga novoliberalnog terora gotovo čitav taj napredni, euroatlantizirani superdemokratizirani bijeli svijet nije ni imun ni pošteđen. Dapače, svećenici ''religije'' kojoj je novac u središtu zbivanja i zanimanja preuzeli su kontrolu nad svime i svačime, uskoro će i nad svim i svakim. Naravno, ljudi s mentalnim sklopom genetički programiranim u eri jednoumnog porobljavanja s odanošću hierarhijskom maloumlju i principu puzanja u sjeni kao osnovnom uvjetu svakoga vidljivog napretka, pronašli su se bez osobitih poteškoća u novim uvjetima, promijenivši jednu hierarhiju za drugu, zamijenivši Beograd za... nekoliko drugih. Cezara i centara.

Eto to je globalna slika, globalizirane socijaldemokratske perspektive, u kojoj za neposlušne, retardirane balkanoide, nema mjesta osim lokalno, unutar okvira izrađenog po mjeri. Ni više ni manje; ni manjeg ni većeg. Treba se znati zadovoljiti s onime što imaš, još više s onime što nemaš, niti si ikad imao, poruka je novovjeke, novoliberalne filozofije i okruženja. Naravno, pod egidom ''jednakih šansi za sve'', te neograničenih prilika za ''najbolje''. Slično kao u samoupravnom socijalizmu, gdje su ''najbolji'' vladali a ostali rintali, i novo doba nosi sa sobom slične izazove.

Promišljanje hrvatske budućnosti nemoguće bi, a ipak u skladu s preporukom i razmišljanjem Josipa Leke, bilo i zamisliti bez pitanja kako hrvatski birač misli, odnosno promišlja pet Josipovićevih godina dosad, a kako pet godina nakon, odnosno po ponovnom ustoličenju, bude li sreće i razumijevanja biračkoga tijela.

Vizija

Hrvatska, međutim, treba sve svoje ljude uključene u program s vizijom, strateški promišljen i otpočet u smjeru revitalizacije cjelokupnog gospodarstva, a nekih posve određenih ProsperitetHrvatski prosperitet realna je opcija, mogućnost koja ima svoje uporište u stvarnosti, ali naravno, ne u takvoj koja ima bilo kakve veze s trenutnim političkim sustavom, trenutačnom ekonomskom politikom, sadašnjom vanjskopolitičkom orjentacijom, današnjim vlastodršcima, ili bilo s čime što bi imalo uporište u ''pobjedonosnom antifašizmu'', koji je najproduktivniji bio u genocidnim likvidacijama, a znatno, beskonačno sporiji i nedorečeniji u bilo čemu što bi imalo neke veze s principima slobode, stvaranja, rasta ili nekih istinskih vrijednosti, ne ulazeći u suvremenu EUropsku ikonografiju i globalistički, prozapadni diktat nametnut od centara moći koji ipak, ruku na srce, na duge ili još duže staze – nemaju nikakve šanse.industrijskih grana te poljoprivrede posebno, i pogotovo. Bez odlaganja. S mjerama zaštite vlastitih resursa i istodobnom njihovom aktivacijom u pravcu izgradbe jake ekonomije, ne preko noći, ali s jasnom dinamikom i ciljevima. Po načelima i principima koji neće ostavljati mjesta sumnji, jesmo li na ''pravom putu''.

Batrganje i trtljanje, isprazne floskule koje već dvije trećine mandata Ove Vlade popunjavaju medijski prostor, o vitalnim projektima pa lukrativnim investicijama, koje bi napučile hrvatski teritorij i pretočile EUropsko blagostanje izlivši djelić EUdorada, nedosanjanog sna o rogu obilja za ovu turističku meku gdje svako selo već ima svoj festival i svoj lokalni ples prizivanja kiše za turiste koji dolaze ''sve više'' i ''vraćaju se godinama'', neće moći dugo potrajati. Pitanje glasi, je li hrvatsko birački prosvijećeno pučanstvo spremno i sposobno shvatiti koje mu rezultate ostavlja, i koje nudi, u još jednoj petoljetki, bivši Titov gardist ''socijaldemokratskog'' [otkada?] svjetonazora. Zna li – na primjer – hrvatski birač kojega banke tjeraju iz jedinog prebivališta koliko vrijede stanovi kojima raspolaže ''gospodar ZAMP-a''?

Hrvatski prosperitet realna je opcija, mogućnost koja ima svoje uporište u stvarnosti, ali naravno, ne u takvoj koja ima bilo kakve veze s trenutnim političkim sustavom, trenutačnom ekonomskom politikom, sadašnjom vanjskopolitičkom orjentacijom, današnjim vlastodršcima, ili bilo s čime što bi imalo uporište u ''pobjedonosnom antifašizmu'', koji je najproduktivniji bio u genocidnim likvidacijama, a znatno, beskonačno sporiji i nedorečeniji u bilo čemu što bi imalo neke veze s principima slobode, stvaranja, rasta ili nekih istinskih vrijednosti, ne ulazeći u suvremenu EUropsku ikonografiju i globalistički, prozapadni diktat nametnut od centara moći koji ipak, ruku na srce, na duge ili još duže staze – nemaju nikakve šanse.

Hrvatska prije svega treba pronaći načina za učinkovitije sučeljavanje na političkoj pozornici. Najmnogoljudnija država svijeta ima jednu jedinu stranku, najmoćnija s pet puta manje ljudstva ima dvije, najstabilnije ''demokratske'' države imaju ih nekoliko, dok Hrvatska koja demografski odumire i reducirana je na veličinu prosječnoga kineskog velegrada, s pola posto EUropskog ''tržišta od pola miliarde'', ima preko stotinu stranaka i strančica, o demokratskom prostoru koji razapinju ''nevladine'' ili ''neovisne'' organizacije i udruženja da i ne govorimo. Radi se o političkom rasulu, gdje zapravo profitiraju samo politički profiteri.

Nažalost, imamo medije kakve imamo, imamo ''demokraciju'' kakvu imamo jer je – nemamo, i tu smo gdje jesmo jer – tu smo da bismo tu ostali i stvari mijenjali. Vrijeme za promjene je već danas, da bi sutra uopće i postojalo, za hrvatske obitelji i hrvatsku djecu.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.