Azimut

Marie-Jean-Antoine-Nicolas Caritat de Condorcet živio je u burno doba francuske i svjetske povjesnice, rođen 1743., skončao otrovaviši se za jakobinskoga terora 1794. u zatvoru, osuđen na smrt. Bio je poznati matematičar, ekonomist i filozof, pripadao krugu enciklopedista i član Francuske CondorcetCondorcet je napisao referat o općoj organizaciji narodnog obrazovanja, suvremenim rječnikom, osmislio je projekt o reformi obrazovnog sustava. Između ostaloga, tamo se nalaze neke i danas aktualne zamisli i postavke, na primjer da ''obrazovanje ne smije prestati u času kad čovjek završi školu, već da mora zahvatiti sve dobi''.akademije. Napisao je niz matematičkih radova od značaja, o diferencijalnom i integralnom računu, ali i političku raspravu u kojoj je osudio robovanje crnaca. Pune dvije godine predsjedavao je Zakonodavnoj skupštini.

Condorcet je napisao referat o općoj organizaciji narodnog obrazovanja, suvremenim rječnikom, osmislio je projekt o reformi obrazovnog sustava. Između ostaloga, tamo se nalaze neke i danas aktualne zamisli i postavke, na primjer da ''obrazovanje ne smije prestati u času kad čovjek završi školu, već da mora zahvatiti sve dobi''. Pri kraju osamnaestoga stoljeća ovo je svakako zvučalo prilično revolucionarno, kao i sljedeće: ''Mi ne ćemo da ma i jedan čovjek u državi može bilo kada reći: Zakon mi je dao potpunu jednakost u pravima, ali mi je onemogućeno da ih postignem... Na taj način, obrazovanje mora biti sveopće, t.j. mora se protezati na sve građane''.

Bili su to principi kojima su se ravnali neki od umova, kako vidimo, još u doba Francuske revolucije, ali dotični su slabo zaživili u doba nesretne novoliberalne transformacije društva novohrvatskoga, kakva se po ekonomistu Santiniu odvija u RH još tamo od 4. listopada 1993.

Više od dva desetljeća poslije, nakon raznih nepogoda uključujući tu i ministra Jovanovića koji je protutnjao hrvatskim športom, znanošću i obrazovanjem, gdje se – to je jedna od rijetkih dobrih vijesti u suvremenoj Hrvatskoj, a te su otprilike sve iste kategorije – hrvatskih se 20 ministarstava strelovito primiče cementiranju svojega nultog (pozitivnog), odnosno kolosalnog (negativnog) učinka, kako bi potomstvu ostavili baš to, lako pamtivo zdanje. Naravno, u prenesenom smislu, jer teško da će Hrvatima ostaviti bilo što za sjećanje, osim za podsjećanje.

Neodgovornost bilo kome

Svakako, demokracija u kojoj izabrana vlast obnaša svoje dužnosti na način potpune neodgovornosti bilo kome, u prvom redu biračima, ističući jedino svoje pravo na četverogodišnje vladanje kao jedini demokratski princip koji je neupitan, bez bilo kakve vlastite odgovornosti za nerad, nesposobnost te odsustvo rezultata koje su trebali proizvesti, nije ništa drugo nego karikaturalna.

Kada knjiga spadne na jedno slovo, ponestaju rečenice. Nema prikladnih kojima bi se opisala pustoš koju ova vlada, u ovoj ''našoj'' odnosno svojoj državi, ostavlja za sobom, jer nema ni riječi koje bi stale u te rečenice i ispunile prazninu kojom zjape protekla 32 mjeseca. Još ih je punih 16 preostalo, čitava jedna trećina, dovoljna za razmišljanja o smislu ovog i ovakvog ''demokratskog'' ustroja.

Počnemo li razmišljati o određenim ključnim pokazateljima izvršidbe, KPI-ima [Key Performance Indicators], s kojima se nose ili bi to trebali svi koji s kakvom-takvom strategijom ili promišljanjem žele kontrolirati procese osmišljene za promjenu stvari na bolje ili neki jasan rezultat, a koji bi trebali biti transparentni – pogotovo u "Demokracija"Hrvatska se demokracija svela na jedan jedini demokratski princip, po kojemu ''izabrana'' vlast ima pravo ostati na vlati pune četiri godine, niti sata manje. A pri tome ponašati se kao da je tu kako bi ostala zauvijek, s nultom odgovornošću prema svojim biračima, odnosno spram svih onih koji na izbore izlaze ili to, frustrirani, slučajno propuste.slučajevima kada treba obrazložiti zašto obrata nema – ova vlada nema ih nikakvih, niti na vidiku. Možda u sljedećoj četvoroljetki? U Planu 42?

Na državnoj razini, ukupni (ili vanjski) dug, nezaposlenost, GDP, samo su neki od mogućih ključnih pokazatelja koji indiciraju kako već 32 mjeseca država tone, zajedno sa svih 20 sektora po kojima je država rasparčana i predana u ruke notornim neznalicama, kako bi je nastavili isijecati i rasjecati, svaki se baveći svojim dijelom raskomadanoga kolača. Jednostavno, hrvatska se demokracija svela na jedan jedini demokratski princip, po kojemu ''izabrana'' vlast ima pravo ostati na vlati pune četiri godine, niti sata manje. A pri tome ponašati se kao da je tu kako bi ostala zauvijek, s nultom odgovornošću prema svojim biračima, odnosno spram svih onih koji na izbore izlaze ili to, frustrirani, slučajno propuste.

Više je nego jasno kako ova vlada, za razliku od ljudi kakav je bio Condorcet, nema baš nikakav referat koji bi predočila javnosti, program kojim bi lupila o stol te preuzela odgovornost za vlastita (ne)djela, onako ljudski i ''muški'', a zato je – uostalom – odavno i prekasno. Posljednja trećina ove hokejske noćne more biti će završni čin u kojemu će birači, ionako čitavo vrijeme bespomoćna publika izudarana palicama i pogađana raznim pločicama odapetima prema njoj bez zadrške i bez ograde na račun vlastitog rizika – ta sami su ih birali (!) – strepiti još 16 mjeseci u završnom činu ne života u demokraciji, već iživljavanja demokracije nad bespomoćnim topovskim mesom, u ime ''suživota'' odnosno demokratske ''tolerancije'', poštovanja ''manjinskih prava'' i sličnih epohalnih stečevina, do kojih ako kada dođemo, procvjetala bi ova zemlja. Konačno, još samo malo i tamo smo.

Puzanje

Zaista, toga nije bilo niti u doba Velike revolucije, koja je žderala svoju djecu, počesto i najbolju – kakav je bio i Condorcet – ali je ostavila iza sebe djela i razmišljanja koja i danas pozivaju na djelovanje, promišljanje, promjene i učinkovitost. Naravno, uz sav mogući i svaki oprez i razbor, bez ludosti koje pripadaju, ipak, revolucijama i ratovima a kojih smo i sami imali dovoljno i previše. Ali, tim više i tim prije potrebno je i danas – akutno – razmaknuti veo i razotkriti, na ''demokratski'' način, svu tu kolosalnu neozbiljnost, neodgovornost i SpašavanjeČesto se čuje kako je sve to dobro i fino, ali ''što sad''? Što učiniti i spasiti, što se spasiti dade? Tu dileme nema, još 16 mjeseci štetočinstva trebalo bi zaustaviti. Ideja ''demokracije'', koja zapravo ne postoji u RH osim platonski realizirana u sferi političkih snova, dok je pluralizam jednostavno krinka za najgrublje kršenje demokratskih principa u svakodnevnoj primjeni, te služi za rasap odgovornosti i privid kritičkog suprotstavljanja, mora se provesti do krajnjih konzekvenci.nesposobnost, koje na uštrb hrvatskih birača manifestiraju, uporno i nepokolebivo, domaći ''izabrani'' vlastodršci.

Privlačenje investicija i povlačenje novca iz EU fondova, kao vrhunsko dostignuće ove vlade, samo su dno i nešto opasno blizu potpunog kraha. Plus vanjskopolitičko podilaženje i puzanje, duž zapadnobalkanskih vijuga i rupčaga u kakve nas bacaju suvremeni EUropski velmože ne bi li nas ponovno vezali i privezali u svoje mračne igre prijestolja koje završavaju orgijama i bakanalijama na hrvatskom Jadranu, ali ne za Hrvate, koji su na ''svojemu'' moru već postali doslovno Gosti, a Domaći su neki drugi, vlasnici objekata pa njihovi otmjeni i elitni gosti iz nekih drugih chic i cool podneblja.

Domicilni Hrvati postaju već priča za povijest, dok rasprodaja i razvlašćivanje kao da su tek počele, iako su već provedene i dovedene do samog savršenstva. Ludilo ne prestaje, slijedi monetizacija i slični sumanuti ''projekti'', svjedočanstva nemoći jednih te loših, pa i zlih namjera drugih, koje su na stolu, razvidno i potpuno providno. Najveći ''humor'', ali za plakanje, čuje se s medijskih stranica ili ekrana kad netko iz ove vlade deklarira kako se na nečemu ''radi''. To je u sferi crnoga humora, kao i izjave koje se čuju u posljednje vrijeme, kako ''nema novca'' za ovo ili za ono. Začudo, plaće ljudi zaposlenih u državnim tijelima nisu nikad spomenute kao upitne, dapače kroz povijest nikad se nije dogodilo da bi nekim čudom bile reducirane. Naprotiv.

Često se čuje kako je sve to dobro i fino, ali ''što sad''? Što učiniti i spasiti, što se spasiti dade? Tu dileme nema, još 16 mjeseci štetočinstva trebalo bi zaustaviti. Ideja ''demokracije'', koja zapravo ne postoji u RH osim platonski realizirana u sferi političkih snova, dok je pluralizam jednostavno krinka za najgrublje kršenje demokratskih principa u svakodnevnoj primjeni, te služi za rasap odgovornosti i privid kritičkog suprotstavljanja, mora se provesti do krajnjih konzekvenci.

Obveze

Demokratsko pravo ove vlade nije, naime, samo da ostane na vlasti 4 godine iako bez ikakve logičke potpore tome principu. Uz prava uostalom idu i obveze i dužnosti, a koje god KPI KroatizacijaHrvatsku treba kroatizirati, snažno i neprekidno, jačati njezino nacionalno biće svim silama i svakim dahom, kako bi živila punim plućima i rasla zajedno sa svojom djecom. Hrvatska ne treba vlast poput ove, koja ne zna čak ni kad je vrijeme otići i odstupiti, ljude koje ne zanima ništa osim vlastitih probitaka te položaja na kojima troše a ne stvaraju, izrabljuju bez da daruju. Hrvatskoj ne trebaju ljudi koji za nju nemaju vremena, osim kada se radi o vlastitoj promičbi i floskulama koje su već svima poznate.parametre uzmemo u obzir, obveza bi ove vlade bila odstupiti i napraviti mjesta boljima od sebe. Ti bi bili bilo koji koji bi radili za Hrvatsku i njezin nacionalni interes, transparentno i polažući račune od prvoga dana pa nadalje, s idejom promjene ovoga odavno neodrživoga stanja.

Hrvatskoj trebaju u prvom redu političari koji bi radili samo i jedino za svoju plaću, bez vremena ili načina da se bave bilo čime drugim, osim brige o boljitku hrvatskih građana i dobrobiti čitave države, na razvidan i osjetan način, svima dobronamjernima kristalno jasan. Hrvatskoj treba daleko manje ministarstava i puno manje ljudi zaposlenih u državnoj upravi. Hrvatska treba puno manje jedinica lokalne uprave i samouprave, puno više duboko smislene, strateški promišljene orjentacije na svoje jake strane, ekonomsku politiku okrenutu prema budućnosti i baziranu na programima koji će davati izmjerive te potom mjerene rezultate.

Hrvatsku treba kroatizirati, snažno i neprekidno, jačati njezino nacionalno biće svim silama i svakim dahom, kako bi živila punim plućima i rasla zajedno sa svojom djecom. Hrvatska ne treba vlast poput ove, koja ne zna čak ni kad je vrijeme otići i odstupiti, ljude koje ne zanima ništa osim vlastitih probitaka te položaja na kojima troše a ne stvaraju, izrabljuju bez da daruju. Hrvatskoj ne trebaju ljudi koji za nju nemaju vremena, osim kada se radi o vlastitoj promičbi i floskulama koje su već svima poznate.

Hrvatskoj treba – Hrvatska. I ljudi koji će za nju raditi, četiri godine ali i manje, nemaju li jasan rezultat. Ili više, u suprotnome. Ali u prvom redu ljudi koji će znati odstupiti, u prvom redu u interesu te iste Hrvatske, ne budu li uspjeli. Hrvatska za neuspješne političke poletarce, pogotovo za one vezane na neka prošla vremena, za neke prošle sustave vrijednosti i ''vrijednosti'', više nema vremena ni trenutak. Hrvatska danas zaista nema više vremena za medije koji se bave glupostima poput slučaja ''Azimut'', ili bezbroj sličnih partizanluka serviranih preko raznih odreda sličnih medija i glasnogovorničkih truba plaćenih da urliču i huškaju, prikupljajući te sitne političke bodove i pluseve kako bi tobože nešto nekome razjasnili.

Referendumi

Hrvatska više nema vremena za maloumne poruke, jer dovoljno je u njoj velikih i snažnih ljudi i misli da bi se pokrenula u jednom sasvim drugom smjeru, prema jednom posve novom smislu postojanja, na krilima svoje kršćanske, eminentno katoličke povijesti i jedne promišljene, pročišćene budućnosti s rastom, mirom i prilikom za život u blagostanju kakvu će osigurati naporom svih svojih državljana, unutar sustava fokusiranog na čovjeka i obitelj.

U tom smislu, svakako bi neminovno trebalo pokrenuti nekoliko referenduma, od kojih bi jedan morao biti i s ovakvim pitanjem: ''Jeste li zato da se bankama oduzme pravo na posjedovanje svih nekretnina koje ne služe obavljanju njihove osnovne profesionalne djelatnosti''? Napose, banke u RH treba zakonski lišiti mogućnosti oduzimanja pojedincima, i obiteljima, njihove jedine nekretnine odnosno one u kojoj prebivaju i čiji su vlasnici, na bilo koji, izravan ili okolni način. Nije jednostavno, ali je moguće, i to treba učiniti brzo, što brže i bez odlaganja.

Naravno, treba isto tako čim prije početi donositi zakone u pravom smjeru, bez pogodovanja interesnim krugovima i kapitalom moćnim organizacijama ili pojedincima. Potpuno je jasno da se, i kako se, to može i da učiniti. I nastaviti raditi u tom pravcu, smisleno i uporno. Jasno opredjeljenje u tome smislu pravi je put za razvoj ovoga društva i ove države.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.