Reformulacije

Još tamo 1860. pa kroz još neka 2 ljeta, u Rumunjskoj koja je zemlja pretežno pravoslavne vjere, odlučeno je zamijeniti ćirilicu, pismo koje odmara oči, latinicom. Provođena je neka vrst reromanizacije, kako su Rumunji, odnosno mudra vlast zajedno sa svojim narodom, shvatili tko su i što su te odakle su. A možda je netko među njima, kako to već biva, gledajući prema budućnosti – dovoljno dugo – negdje u daljini spazio i EU. Naumili, učinili. Povijest kaže država je u to vrijeme imala lidera koji se zvao Alexandru Ioan Cuza, 1866. je svrgnut vojnim udarom, otišao, iz zemlje i u nepovrat. Bilo kako bilo, brojne reforme u tom burnom razdoblju rumunjske povjesnice ostavile su trag i dale pozitivan rezultat.

U tom se bremenitome devetnaestom i još gorem dvadesetom stoljeću svašta događalo ne samo u Rumunjskoj nego i u bližem i daljem susjedstvu, sve do samoga kraja milenija tamo u Hrvatskoj devedesetih, između ostalog. Tada je proces što ratom što (ne)mirno nametnute srbizacije okolnih naroda i teritorija, okončan u susjednoj Srbiji relativnim neuspjehom, jer kao i uvijek Srbi su dobili za pregovaračkim stolom više nego što im pripada, i daleko više nego im je potrebno. No, taj je neprekidan proces, u kojem se u ''miru'' provodi politika identična onoj ratnoj nekim drugim sredstvima, i dalje prisutan na ''Zapadnom Balkanu'' odnosno u Srbiji, koju se i koja se i dalje želi širiti što više i što dalje, provodeći svoju tradicionalno agresivnu politiku uz potporu određenih krugova ''međunarodne zajednice'' u raznim fazama i oblicima, pod različitim formulama, i reformulacijama.

Učinkovita srbizacija

Od birokratskog nastanka Kraljevine SHS odnosno službeno Jugoslavije od 1929., provođena je učinkovita srbizacija, raznoraznim metodama koje su imale jasan antidemokratski i protunarodni karakter, naravno ne samo u Hrvatskoj, ali prije svega protiv Hrvatske kao glavne i jedine realne oporbene sile takvoj politici i njezinim opskurnim ciljevima. Za vrijeme dotične ''stare Jugoslavije''Jezivi terminiDok se s jedne strane ''Zapadni Balkan'' nastoji definirati i normirati, uskrsnuti i ustoličiti pa besmisleno proširiti s tendencijom nametanja uporabe tog i sličnih jezivih termina u medijima u svakoj mogućoj prilici i kontekstu – na HRT-u je već postao redovan gost – što je sasvim jasno u kontekstu raznih smišljenih i osmišljenih ''projekata'' kao što su ''Igmanska inicijativa'' ili ''Brdo-Brijuni proces' mijenjani su na primjer toponimi pa je Rieka ili Rika postala Rijeka a Vrabče je preimenovano u Vrapče, uz još mnoge druge kao Aleksandrovo (Punat na Krku), ili Srpske Moravice, dotada Komorske Moravice u Gorskom kotaru. Pel Monostor postao je Beli Manastir, te je tako otvorena Pandorina kutijica iz koje još i danas cure svakojaki potezi, neki izrazito tupavi, neki revizionistički korektni više, a neki pa i znatno manje.

Toponimi kao i terminologija pripadaju dobrim dijelom narodu kao nositelju suvereniteta na nekom području, odnosno u mjeri u kojoj to jest i na kakav način ostvareno. U slučaju mjesta kao što su Moravice ili recimo Bacs-Szenttamas alias Sveti Tomo alias Sentomaš alias Srbobran dileme nema. Nje nije bilo niti prilikom partizansko-četničkog raspojasavanja 1941-45. kao niti kod resrbizacije za ''druge Jugoslavije'', koja je provođena nešto drukčije, ''suptilnije'', ali ponovno vrlo učinkovito. U Vukovar ćirilica nije donesena tek 1991. godine po JNA-četničkom iživljavanju nad gradom i nesrpskim preživjelim življem, ali je otada zaživjela kao potpisno pismo okupacije, terora i zlih namjera, u dotičnom okruženju. U najmanju ruku, ćirilica nije poštovala ženevske konvencije, stoga nije zaslužila ravnopravnost niti po tom pitanju.

Zapadni Balkan

Dok se s jedne strane ''Zapadni Balkan'' nastoji definirati i normirati, uskrsnuti i ustoličiti pa besmisleno proširiti s tendencijom nametanja uporabe tog i sličnih jezivih termina u medijima u svakoj mogućoj prilici i kontekstu – na HRT-u je već postao redovan gost – što je sasvim jasno u kontekstu raznih smišljenih i osmišljenih ''projekata'' kao što su ''Igmanska inicijativa'' ili ''Brdo-Brijuni proces'', očito je da s druge strane takve igre i igrice izazivaju revolt ne manji od onoga što se razvio nedugo nakon srbizacije spomenute u prethodnim paragrafima. Hrvatsku se kao dvadesetosmu članicu EU-a nemilosrdno trpa u ''regiju'', gura prema ''Zapadnom Balkanu'' i pronalazi formule ne bi li se ''integrirala'' tamo gdje nikad nije pripadala ni kulturno ni civilizacijski, ali politički je bila strpana u te već spomenute neprirodne asocijacije i natjerana u tor s ovcama koje su trebale poslužiti divljanju raznih, prije svega četnički orijentiranih vukova.

Dok Srbin Tomislav Nikolić zbori Bunjevcima kako nisu ''ni Hrvati ni Srbi'', a Milorad Dodik na čelu genocidne tvorevine tzv. Republike Srpske govori ''trebali smo napraviti veliku Srbiju'', njegov hrvatski prijatelj i kolega dr. Ivo II. progovara kraj Poreča na istarsko-partizanskom okupljanju u Rušnjaku kraj Baderne, nedaleko od Brijuna te nešto dalje od Brda: ''Upravo je antifašizam ujedinio Hrvate, Talijane, Slovence, Srbe, Bošnjake, Muslimane i sve koji su ovu domovinu voljeli i obranili je, Istrijani su pokazali da je slobodarski, istrijanski i hrvatski duh Istre ostao nepokoren, da ne želi biti roblje i da teže priključenju matici Hrvatskoj''. Kao i obično kod trećega hrvatskog predsjednika ideja je možda dobra, ali zajedno u paketu s nešto smislenoga sadržaja dolazi umotan i njegov osobni doprinos, odnosno razumijevanje, u ovom slučaju Istre i Istrana alias Istrijana [izborna je godina, vrijeme je marketinga], koje sa stvarnom situacijom nema prevelike veze.

U podneblju moje rane mladosti gdje se i tada dalo govoriti l'italiano i gledati RAI, bilo je oduvijek razvidno kako pridošli Srbi, još manje ''Bošnjaci, Muslimani'' (?) nemaju nikakve veze s tzv. istrijanstvom koje spominje drug predsjednik. Čitava ideja i terminologija s njom u svezi jugoslavenskog su podrijetla, što uostalom Josipović nikada nije niti skrivao, kao ni svoju veliku želju da suvremenu Hrvatsku doživi kao nasljednicu titoističke Jugoslavije. Riječju, slovom i izrijekom. Na stranu zastava ''antifašizma'', očigledno je kako se radi o ''zapadnobalkanskoj'' retorici i politici, u HD slici i tonu.

Sukob „lošeg i goreg"

Uvaženi Slobodan Lang ispravno primjećuje kako Drugi svjetski rat nije bio ''sukob dobrog i lošeg, već sukob lošeg i goreg'', a osim toga govori i kako u Hrvatskoj nikada nije bilo antisemitizma, te da je hrvatska politika ''uvijek bila jasna i čista kao i njen odnos prema Židovima'', te da nema govora o tome da ih se u Hrvatskoj mrzi. ''Židove nisu mrzili ni ustaše'', kaže Lang. Nesuđeni EU-parlamentarac Milorad Pupovac možda nije čuo povike ''ovo je Srbija'' na četničkom happeningu u Srbu, ali je sigurno vidio brojne automobile s beogradskim tablicama. Daniel Srb iz HSP-a smatra da se ljudi koji u Srbu divljaju ''skrivaju iza proslave antifašizma''. On drži i da su se u Srbu ''nekažnjeno ubijali Hrvati i on zapravo otkriva velikosrpske planove za budućnost''. Teorija o ustanku protiv ''ustaške države'' u Srbu čista je krivotvorina, glupost, bezobrazluk, podvala. S kontinuitetom. Tolerira ga hrvatska država, sa samoga vrha.

U Srbu se uza sliku moglo čuti tonove ''padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan'', što bi mogao biti i moto pod kojim bi se razmatrala uloga ljudi koji su ''proslavu'' u Srbu organizirali i prisustvovali, jednoga dana kad te provokacije i slična nedjela dođu na dnevni red. U svakom slučaju, u suverenoj Hrvatskoj ne bi se smjelo, niti moglo, veličati šovinističke zločine poput takvoga koji se dogodio 1941. u Srbu, niti ih opravdavati uz puštanje anakronih partizanskih pjesama, skandiranje JBT-u i pravljenje rugla od istinskog antifašizma umotavanjem u četništvo uobičajenim putem, preko partizanske odore i jugoslavenske ideologije, sve odreda instrumenata srbizacije i velikosrpske zapadnobalkanske politike. Milorad Pupovac, koji je u svom stilu držao apologetski govor zločincu JBT-u prilagođavajući povijesne činjenice kao plastelinom iz svoje mašte i neke omiljene mu ''istoriske čitanke'', propustio je od protekle godine naučiti nešto stvarne povjesne istine o tom događaju. Naravno da on to u prvom redu, kao profesor, niti ne želi.

Tu je i redovni gost/domaćin Stjepan Mesić, koji je opleo po Katoličkoj Crkvi ničim izazvan, jer neki poseban motiv njemu i nije potreban – dovoljno jeStjepan MesićTu je i redovni gost/domaćin Stjepan Mesić, koji je opleo po Katoličkoj Crkvi ničim izazvan, jer neki poseban motiv njemu i nije potreban – dovoljno je valjda ugledati ljude iskićene crvenim petokrakama i čuti partizansku koračnicu pa da veliki školski sat krene i poteče – on i Pupovac su neizbježan dekor, ljudski rekviziti događaja koji sa stvarnim antifašizmom nemaju, može se slobodno reći danas ili odavno, nikakve stvarne veze valjda ugledati ljude iskićene crvenim petokrakama i čuti partizansku koračnicu pa da veliki školski sat krene i poteče – on i Pupovac su neizbježan dekor, ljudski rekviziti događaja koji sa stvarnim antifašizmom nemaju, može se slobodno reći danas ili odavno, nikakve stvarne veze. To je tlapnja i obmana koja služi njihovom političkom recikliranju, reinvestiranju u svoje ''u kamen urezane'' pozicije koje im ova vlast, i ova vlada Najljepše Naše, osigurava, ''obezbeđuje'', obećava i nudi, zajedno s podrškom koja bez sumnje dolazi i od onih Lalovčevih 20 tisuća ljudi s plaćama iznad 10 tisuća kuna, i vjerojatno velike većine onih 150 tisuća s plaćama iznad 5 i pol tisuća kuna, zaposlenih u državnom i javnom sektoru. Tu je, naravno, i policija koja maltretira i kažnjava, apsolutno bezrazložno i protuustavno, ljude koji se okupljaju prosvjedujući protiv ovog sramotnog ''slavlja''.

D'Hondtova metoda uvedena još tamo za prvotne srbizacije, u ''prvoj Jugoslaviji'', osigurava i danas, pod administrativnom palicom Arsena Bauka koji i dalje tvrdi kako u Hrvatskoj i dalje ima više birača nego stanovnika, glatku izbornu pobjedu preko onih koji izborni proces – kontroliraju. Baš kao i prilikom predsjedničkih izbora 2. siječnja 2005. godine, s čudesnim izbornim rezultatom Jadranke Kosor, ili nekih drugih izbora od hrvatske neovisnosti izborene nakon 888 godina nesamostalnosti, legendarni D'Hondt služit će jednako dobro i dalje, s istim razlogom s kojim je i uveden, još tamo u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, u doba prvotne srbizacije i dotične radi.

Metode varanja hrvatskog naroda ponešto se modificiraju s dekadama koje su prohujale, ali uvijek su tu Pupovci, Mesići i Josipovići, i ostali sinovi prokušanih partijskih kadrova, kako bi nam objasnili tko su oni bili i što su danas, te kakva nas privlačna sudbina čeka želimo li uskočiti na vagone nekog ''plavog voza'', ili slične nostalgične poveznice sa zapadnobalkanskim ikonama i tekovinama. Generacije se smjenjuju, oni ostaju, pa nije nikakvo čudo što smo tu gdje jesmo, u svijetu koji se odrekao, barem na papiru, totalitarnih režima i njihovih protagonista, ali nipošto ideologija koje i dalje caruju kako bi radile – isto što i dosad. S pravom kaže biskup Vlado Košić, ''ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca''.

Agresivna politika „u miru"

Kao što smo već napomenuli, kao što je rat bio i bit će nastavak agresivne politike u ''miru'' sebi svojstvenim metodama, obrat poučka nam govori o čemu se radi u slučaju ''antifašističke'', zapadnobalkanske, velikosrpske politike koja se valja Regionom. Podrška joj stiže sa svih strana, a naša ''vanjska politika'' i njezini predvodnici služe joj punim jedrima. A što bi drugo i radili? Politika koja osigurava udoban život, pune novčanike, borbu za ''ljudska prava'', prava manjina, ugroženih i potlačenih, PravDu, podršku svih ''naprednih'' snaga, kontinuitet antifašističkh vrijednosti i čitavu paletu ostalih pogodnosti i funkcija, nije li to vrijedno truda? Usred sve ove ''krize'', takva politika valja se u novcu.

Da, sve počima od terminologije, i projekata s njom u svezi. I, dok ne trepnemo, eto nas – na ''Zapadnom Balkanu''! Da se ne uštipnemo jednog jutra, i zapitamo, gdje je nestala Hrvatska? Carl Bildt bi sigurno zamijetio, vrlo vjerojatno i proslavio. A i mnogi unutar Hrvatske, baš kao što nisu pokazali nikakvo zadovoljstvo, recimo, 16. studenoga 2012-e. Neki su bili i kamenoga lica. Iz političkih, ili genetskih razloga?

Izvan Hrvatske, marljivo se radi na svemu i svačemu, pa tako i na genetici. Na uzorku od 103 Y-kromosoma današnjih Srba autori iz Beograda i Miamia pred godinu su i pol ustanovili su, genetičkom analizom, autohtonost Srba na njihovu području. Usporedbom s podatcima hrvatskog genetičara Ivana Jurića, koji je genetsku strukturu Hrvata istraživao na 188 uzoraka, dobivena je genetska sličnost Hrvata s Bošnjacima od 83 posto, Slovencima 78%, te Makedoncima i Srbima od 71%. S Nijemcima bi to bilo 64%, a s Poljacima 59 posto. Znači, kao što odavno znamo, nema nikakvog posebnog znanstvenog razloga povezivati hrvatsko stanovništvo sa srbskim, niti genetički. Današnji stanovnici Srbije imaju, na primjer, 84% neslavenskog i 16 postotaka ''slavenskog faktora'', relativno su srodni Bugarima, Šveđanima (Carl Bildt?), Turcima.

Etnogeneza Hrvata različita je od one Srba, a haplogrupa I, odnosno haplotip Eu7, tzv. ''hrvatski haplotip'', dominantan u Hrvata pri 44-50 posto, najstariji je, iza ''baskijskog'' Eu18 odnosno haplogrupe R1b. Tu su Hrvati prisutni s 11.2% a Srbi sa 7.7 postotaka. Prema svemu tome, znamo li kako genetika dokazuje da su narodi i njihove etnogeneze politički, a ne genetički procesi, nema nikakvog povijesnog uporišta za bilo kakvu ''zapadnobalkansku'' integraciju. Još jednom i ponovno, svako takvo povezivanje na staklenim je nogama.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.