DAFB

Zoran Milanović je konačno jednom bio u pravu. Njemu je 22. lipnja bitan dan jer je ''Hrvatska pokazala da je znala prepoznati zlo i suprotstaviti mu se''. Hrvatska je zaista znala prepoznati zlo koje se pokazalo, između svih ostalih datuma i dotičnoga 22. lipnja, jedne od onih sumornih, ratnih godina. Recimo 1945-e godine, spomenimo nešto što se zove Jazovka. Hrvatska je prepoznala, da, ali hrvatska vlast ne. Zašto to ne priznati? Isto zlo s kojim se Hrvatska suočavala još od nastanka ''prve'' Jugoslavije, pa i puno poslije. Zapravo, sve do danas.

Nažalost, predsjednik vlade je tu potpuno u pravu. Sve se to radilo uglavnom manipulirajući prošlošću, zlorabeći sadašnjost, obećavajući budućnost. Iskorištavajući, vrlo selektivno i apsolutno promišljeno, povijest u svrhu ostvarenja svojih, izrazito prizemnih ciljeva. Ti nipošto nisu bili, kao što nisu to ni danas, oni najviši, patriotski ili prohrvatski. Sasvim suprotno od toga.

JugoslavijaMilanović spominje u svom obraćanju ''prvu'' Jugoslaviju, kao ipak nešto što je dovelo do, i dalo legitimitet, novoj, ovoj Hrvatskoj. Zanimljivo je da on takvo što vidi u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, a ništa od toga u NDH. Logično je kako onda – nepotrebno i spomenuti – nema kraja, mutatis mutandis, divljenju za ''drugu'' Jugoslaviju.Točno zbori Milanović kada kaže ''toga u Europi nije bilo prije 22. lipnja kada je Njemačka napala Rusiju'', referirajući se na ''masovna ubojstva i likvidacije ljudi koji su se drugačije križali''. Toga je, istina bilo, i za ''prve'' Jugoslavije, ne tako masovno nego više podmuklo i potajno, poneki put i vrlo javno kao prilikom ubojstva braće Radić usred Beograda, ali bilo je. Puno, puno više, i potpuno drugoga karaktera od onoga što Zoran Milanović i Ivo Josipović pripisuju Hrvatima, ponovno pokušavajući, barem indirektno – ne spominjući ih, pronaći opravdanje za pogrome i genocid koji će tek uslijediti, tijekom Drugoga svjetskog rata, a još i više pri kraju i po njegovom okončanju.

Milanović spominje u svom obraćanju ''prvu'' Jugoslaviju, kao ipak nešto što je dovelo do, i dalo legitimitet, novoj, ovoj Hrvatskoj. Zanimljivo je da on takvo što vidi u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, a ništa od toga u NDH. Logično je kako onda – nepotrebno i spomenuti – nema kraja, mutatis mutandis, divljenju za ''drugu'' Jugoslaviju.

Da nije bilo (anti)fašističkog divljanja, moglo bi se još nekako i vjerovati mudrom Josipu Leki, koji kao pametan čovjek ''misli unaprijed'', a koji je istakao kako nas Dan antifašističke borbe ''ispunjava ponosom''. Kako koga, naravno. Svojatanje antifašističke borbe od ljudi čiji je doprinos takvoj borbi neusporedivo manji od razračunavanja, i to najprimitivnijeg, s pripadnicima poražene strane u ratu, protivno svim ženevskim i ljudskim konvencijama, ratnom ili svakom drugom pravu kao i trenutno važečim principima koji bi trebali važiti u svakom vremenu i za svakoga, pa tako i retroaktivno u sva vremena [''ratni zločini nikad ne zastarijevaju''], u svakom slučaju ne može donijeti ničega dobrog ni pozitivnog, makar dolazilo i od samog Zorana Milanovića, retora nedvojbene ciceronštine i predvodnika ''antifašističke'' misli na ovim prostorima.

Predsjednik JBT

Dr. Ivo II. pridružio se slavljeničkom ugođaju crticom o bisti, predsjednika JBT-a, koja je našla svoje mjesto u uredu Prvoga predsjednika, sudjelovala u desetogodišnjem plandovanju predsjednika br. 2, da bi nastavila svoju ''karieru'' i u uredu ovoga predsjednika, koji je smatrao za potrebno to obznaniti Urbi et Orbi. Može se primijetiti kako je dotično poprsje našlo svoje mjesto u uredu Prvoga predsjednika možda zbog sasvim drugog razloga od onoga koji je vodio predsjednika br. 2 da ga tamo zadrži.

Slično tome, predsjednik br. 3 moguće ima ponovno ponešto različite motive, čak i od bliskoga mu, intelektualno i svjetonazorski, predhodnoga predsjednika. Osim što je motiv Prvoga predsjednika mogao biti i ''memento mori'', kao svojedoban podsjetnik na užase onoga doba, s bistom kao simbolom čitave jedne ere, u smislu ''da se ne ponovi'', moglo je to biti i nešto posve drugo, s obzirom na to da su JBT i predsjednik Tudjman bili, neko ograničeno vrijeme, suborci i sudrugovi, iako ne nužno istomišljenici, na bilo kojoj razini društveno-političkog trenutka i ondašnjice, svakodnevice onoga blago-nama prohujaloga, suludoga doba.

JosipovićPredsjednik Josipović, koji je netočno rekao da su ''tada partizani bili jedina snaga koja se oduprla fašizmu, ustaštvu i četništvu'', i ovom je prilikom nepodnosivom lakoćom izražavanja negirao činjenicu kako fašizma i ustaštva odavno nema, dok se s liderima redizajniranoga (?) četništva u ponekoj prilici zna izljubiti, i to na ''njihov'' način, onako kako to njima odgovara.Predsjednik Josipović, koji je netočno rekao da su ''tada partizani bili jedina snaga koja se oduprla fašizmu, ustaštvu i četništvu'', i ovom je prilikom nepodnosivom lakoćom izražavanja negirao činjenicu kako fašizma i ustaštva odavno nema, dok se s liderima redizajniranoga (?) četništva u ponekoj prilici zna izljubiti, i to na ''njihov'' način, onako kako to njima odgovara.

Zanemario je i tu, kao i mnoge ostale, za njega vjerojatno nebitne, činjenice. Čovjek od slike i tona, koji je očigledno predsjednik po volji hrvatskih glavnih medija, profesionalnih anketara, kao i najvećeg broja najutjecajnijih među najplaćenijim hrvatskim nevladinim proizvodima odnosno tobože neovisnim organizacijama ''civilnog društva'', a čiju naklonost dotične više nego obilno i redovno naplaćuju, svakako ne propušta niti jednu priliku pospješiti aktualni društveni proces apsorpcije ''antifašističkih'', odnosno (anti)fašističkih vrijednosti kojima gore spomenuti mediji, kao i mainstream književnici, gdje prije svega mislimo na ''literarnu'' razinu Jergovića ili Tomića, obasipaju njima naklonjeni segment hrvatskoga pučanstva, sa shvaćanjem cjelokupne hrvatske povijesti, a pogotovo one najbliže, na razini priopćenja nedavno potpisanoga od hrvatskih ''intelektualaca'' i simpatizera, prigodom povratka gospodina Daria Kordića, mise u katedrali istoga dana, itd.

Radi se, uzgred ali bitno, o ljudima i organizacijama koje standardno ne zanimaju masakri i odgovornost za njihove vinovnike u mjestima kao što su npr. Uzdol i Grabovica, ili Vukovar pa Široka Kula, ili Škabrnja za koju nikad nitko niti je odgovarao niti je prozvan po ''nevladinim organizacijama'', kao i nebrojenim drugim scenama najtežih zločina nad Hrvatima. Njihova je PravDa rezervirana za podsjećanje i prisjećanje samo na zločine – pripadnika hrvatske nacionalnosti. Pogotovo onih nerazjašnjenih i mutnih, te promptno pripisanih pomno odabranim osumnjičenicima, s jasnom političkom svrhom ekstrapolacije unaprijed pripremljenih osuda, i to u vremenu i u prostoru.

Bulumenta glasnogovornika „civilnog društva"

Možda bi to bilo u redu kad osjećaji većine potpisnika i podupiratelja tih i takvih dušebrižnika ne bi bili jasno ili i više raspoznatljivi u svjetlu neke druge optike, očigledno povezane s vanhrvatskim izvorima, blago rečeno ali jasno izraženo. Događaji koji njih razvidno ne zanimaju previše, nikad nisu bili popraćeni niti najmanjom pažnjom nekih sasvim određenih krugova i medija, niti su našli svoje odgovarajuće medijsko mjesto. U slici i tonu, radi li se o zločinima nad Hrvatima, koji nekako nisu predmet njihovog (pre)velikog zanimanja. Ali Ahmići su, toga 16. travnja 1993-e, bili na svim relevantnim televizijama ne samo taj dan nego i dane iza toga. Kao i Martin Bell iz BBC-a, u savršenom bijelom odijelu i s pričom koja je, andersenovski čista i pročišćena, odzvanjala angloameričkim dalekovidnicama kao po narudžbi, ulaštena i laštena baš poput cipela uglednoga britanskog reportera.

Treba reći, dotične odreda utjecajne organizacije ''civilnoga društva'', s pristupom medijima po želji lakšim od papirnate maramice, uopće ne zanimaju objave i proglasi koji se tiču zločina nad Hrvatima. Konzistentno i dosljedno, to izostaje unatoč tome što ih plaća ova vlada u JosipovićTreba reći, dotične odreda utjecajne organizacije ''civilnoga društva'', s pristupom medijima po želji lakšim od papirnate maramice, uopće ne zanimaju objave i proglasi koji se tiču zločina nad Hrvatima. Konzistentno i dosljedno, to izostaje unatoč tome što ih plaća ova vlada u hrvatskoj državi, vlada koja tobože služi hrvatskim poreznim obveznicima. Ali njih, naravno, ne plaća samo ova vlada, što je izgleda presudno. Nejasno je zašto djeluju kao da u Hrvatskoj ne dobivaju nikakav novac, no tome može biti više razloga.hrvatskoj državi, vlada koja tobože služi hrvatskim poreznim obveznicima. Ali njih, naravno, ne plaća samo ova vlada, što je izgleda presudno. Nejasno je zašto djeluju kao da u Hrvatskoj ne dobivaju nikakav novac, no tome može biti više razloga.

Bilo kako bilo, ni Documenta, ni KLJP, ni GOLJP, niti BaBe, ni s njima povezana bulumenta ostalih sličnih glasnogovornika ''civilnoga društva'' kojemu, zapravo, pripadaju samo relativno malobrojni istomišljenici, fantastično skupo plaćeni s obzirom na ukorjenjenost svojih stavova i podršku u hrvatskome narodu, nikada se – koliko pamćenje doseže – nisu suočili s činjenicom bezbrojnih zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini i odsustvom adekvatnog odnosa prema potrazi za krivcima te kažnjavanju pojedinaca, organizacija ili institucija koje su pri tome imale svoje prste i motive. Njihova eventualna ograda kako to ne bi bio ''njihov posao'' ili ''odgovornost'' ili nešto slično brzo otpada prisjetimo li se baš nedavnog ''slučaja'' Kordić. Oni se javljaju kad god to nađu za potrebno, jer to isto ''povampireno ustaštvo'' koje muči predsjednika br. 3, i njima očigledno ledi srce, i na kraju balade, puni novčanik.

Zanemarimo li idiotske teze o ''hrvatskoj agresiji na BiH'', ili ''dvostrukoj liniji zapovijedanja'', pa slične nebuloze [da su bar samo to (!)], svakome je danas jasna posljedica takvog stava službenih institucija i potpornih službi, unutar ove države, koje su dovele Hrvate u Bosni i Hercegovini u težak i najteži položaj, zajedno s apsolutno esencialnim stavom i doprinosom ''međunarodne zajednice'', odnosno krugova čiji su prsti u svemu u BiH odavno (pre)poznati. BiH ima budućnost, zaista, samo s potpuno ravnopravnim hrvatskim narodom u toj državi.

To pretpostavlja, za početak, striktno poštovanje ugovora i dogovora iz prošlosti, odnosno razrješenje dugogodišnjih tenzija putem bilo ''švicarskoga'' kantonalnog modela, bilo konfederativnim uređenjem, s tri ravnopravne jedinice. Sadašnje je stanje neodrživo, i predstavlja smrtnu osudu ne za ''hrvatski entitet'', već za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Na duže staze, ali već kratkoročno stanje je neodrživo.

Robovlasništvo

Jesmo li ikad čuli ''hrvatske'' organizacije ''civilnoga društva'' izreći koju pametnu o tome? Ne, osim da se ne bi ''štele mešati''. Pametno i diplomatski. Ali, zašto onda agresivno i balkanski, u mnogim drugim stvarima i pitanjima unutar RH? Odgovor je više nego jasan, i leži upravo u liku i djelu koji se krije iza biste raspoređene u uredu sadašnjeg predsjednika Države, a koji se krije iza lika i odluke predsjednika Tuđmana.

Njega se, uopće, priziva u pomoć samo u takvim prilikama, kad ga se želi jednoznačno vezati uz ''antifašističku'' tradiciju i najnoviju, (anti)fašističku politiku, zasada između redova, ali više nego otvorenu i prijeteću prema neistomišljenicima. Vrlo usko i rigidno shvaćanje demokracije, te nametanje svojih, odavno ocvalih i preživjelih razmišljanja i dogmi, karakteristika je te snažne, kratkovidne, besplodne ''vizije'' hrvatske sadašnjosti, te nije čudo što kao takva niti nudi niti sugerira, bilo kakvu budućnost.

Hrvatska perspektiva počiva prije svega na formulaciji, i potonjoj provedbi [potonjoj jer se od ove vlade ne može očekivati ništa osim da ne napravi daljnju, nenadoknadivu štetu] gospodarske strategije i adekvatne politike, koja treba u svemu služiti ekonomskom progresu, a ne ga bilo na koji način sputavati.

To ne znači prepuštanje bilo koje od ovih razvojnih politika u ralje bilo (anti)fašističkog kriptokomunizma bilo novoliberalnog dužničkog kapitalizma, jer oboje vode jedino k održavanju neodrživog stanja dužničkoga ropstva, koje prevladava u ovoj zemlji. Gdje imamo ropstvo, imamo i robovlasništvo. Od domaćih robovlasnika, gori su jedino uvijek bili stranci, a vjerojatno je najgora postojeća kombinacija domaćeg i stranog pucketanja bičevima.

"Antifašisti"Zemlja se, naime, okreće, ali tako ne mora biti, za ''antifašiste''. Dječica iz doba II. svjetske kataklizme, koja i dan danas uživaju u zaslugama ''za narod'', a pogotovo za svoje odane im potomke, kreiravši svijet nepotizma i korupcije, kojim oduševljavamo ne samo sebe već i EU, a i globalno, ne misle se odreći bilo koje od svojih privilegija. Odatle i proslava, DAFB je nevjerojatno važno slaviti u zemlji u kojoj se nema, u ovom trenutku, baš nikakvog razloga takvo što proslavljati. Naravno, ne mislimo svi isto, niti je to moguće.Predsjednik br. 2 je svojedobno, u razgovoru za jednu od vodećih televizija, rekao u doba preuzimanja funkcije: ''Pa što ako smo dužni, pa cijeli svijet je dužan! Gledajte...'', i to je bilo to, tako i bi. Danas smo gdje jesmo, bivši predsjednik uživa u Kazahstanu i doživotnoj apanaži, narod uživa u – dužničkom ropstvu i bivšemu predsjedniku. No, nije on jedini. Kako nedavno objavljuje jedan od vodećih domaćih tabloida, procurilo je kako odabrana mladež želi jahati po Mongoliji, nakon bicikliranja po Islandu i još nekih sličnih dogodovština i putešestvija. Zašto ne?

Sve dokle god Hrvatskom vlada ova vlada, organizacije ''civilnoga društva'' će cvasti, a državni proračun će ih – zalijevati. Nema zime, unatoč poplavama. Tamo gdje vječno sunce sja, nije uvijek – Makedonija. Može biti i Hrvatska, ovakva kakva jest, nekima i predobra, ostalima – do viđenja... Na sljedećim, ovaj put predsjedničkim, izborima. Svjestan je toga i dr. Ivo II., a bogme i svi već spomenuti, ulizice, lakeji i trabanti, koji profitiraju od podrške trenutnom vladaru Pantovčaka. Stoga je kampanja, davno prije početka, odavno u jeku. Nakon što je uz sliku stiglo i nešto tona, poput zapetih pušaka odapete su prve medijske strelice na adresu buduće predsjednice RH.

Nije čudo, svaku promjenu – na bolje, treba spriječiti – na svaki način, želite li status quo. Zemlja se, naime, okreće, ali tako ne mora biti, za ''antifašiste''. Dječica iz doba II. svjetske kataklizme, koja i dan danas uživaju u zaslugama ''za narod'', a pogotovo za svoje odane im potomke, kreiravši svijet nepotizma i korupcije, kojim oduševljavamo ne samo sebe već i EU, a i globalno, ne misle se odreći bilo koje od svojih privilegija. Odatle i proslava, DAFB je nevjerojatno važno slaviti u zemlji u kojoj se nema, u ovom trenutku, baš nikakvog razloga takvo što proslavljati. Naravno, ne mislimo svi isto, niti je to moguće.

Dobro to znaju i odani Pantovčaku. Stoga će učiniti sve, ne bi li okamenili povijest, i urezali svoju tiraniju u kamen. Kao ostavštinu, svojevrsni partikularni acquis communautaire, des communistes. Otud i poziv (?) za obnovu spomenika ''narodno-oslobodilačke borbe''. Slažem se, iz potpuno drugih motiva. Ali, svakako na račun organizacija ''civilnoga društva'', molim ovu vladu. Nipošto na račun robova, pazite što radite. Da spriječimo neljudske pokrete, koje je tako lako prozvati ljudskima. Jer krajnji cilj, uvijek je isti: pretočiti ''povijesnu istinu'' u nešto sasvim opipljivo, šuštavo, podebelo. To je taj moral.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.