Praia do Forte

Poštovanoga saborskog zastupnika Kajina smetalo bi ako bi se referendumom ''ograničavalo ustavna prava manjina i ostalih...'', no to što se ustavna prava većine pa samim time i manjina krše na sve moguće načine, vanreferendumske recimo to tako, njega ne bi baš toliko smetalo, jer na tom planu nije sve ove godine napravio baš ništa. Ustavna prava svakog pojedinog građanina općenito, a napose pozitivne većine koja bi u ovoj ''demokratskoj'' zemlji trebala odlučivati o tome tko će i kako vladati Najljepšom našom i upravljati po svim pitanjima od društvenog značaja i smisla, zajamčena Ustavom RH, sustavno se krše, već godinama.

To ni Kajinova retorika niti ''politika'' vladajućih struktura nikako ne može zaustaviti. Vidilo se to zorno i u nedavnoj raspravi u Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, povodom izvješća javne pravobraniteljice, čiji institut neki od zastupnika prikladno, službenim jezikom anglohrvaštine, nazivaju i ''ombudsmanom'', što svakako doprinosi razumijevanju njezine uloge i funkcionalnosti te prevažne institucije u suvremenom društveno-političkom trenutku.

Čulo se tijekom dotične rasprave i kako je u tijeku ''završna faza sveobuhvatnog projekta transformacije pravosudnog sustava''. Dalo bi se shvatiti kako je u tijeku nešto velebno, monumentalno, nešto što je u nekakvoj vezi sa svojedobnim ''Poglavljem 23'', referentno na beskonačni i dugotrajni proces približavanja, usklađivanja, odnosno ''transformacije'' hrvatskoga pravosudnog sustava, prilikom priključenja RH Europskoj Uniji, gdje smo danas već nepunu godinu, sretno i samozadovoljno uronjeni, pod vodstvom SD Partije i koalicijskih Kukuriku partnera, koji valjda dovršavaju i tek što nisu, spomenuti proces unutar dotičnog projekta ''transformacije'', elem domaćega pravosudnog sustava.

Negativno diskriminirana većina

Treba naravno shvatiti da se dugotrajni procesi, a posebno ''transformacije'' ne mogu dogoditi preko noći. Očigledno je i kako narodu treba dati vremena kako bi osjetio, dugoročno, posljedice tih specifičnih, neizbježno pozitivnih – jer im se posvetila aktualna vlast – transformacija, projekata, procesa, te procedura, koje sve imaju za svrhu poboljšanje pravosuđa, a općenito kvalitete života i poboljšanja situacije u kojoj se nalaze svi subjekti hrvatskoga društva, odnosno KrivicaKrivica je uvijek negdje drugdje, čak i kad znamo gdje je problem. Baš kao što ova vlada nikada i nizašto nije kriva niti polaže račune. Jedini koji su tome podložni ministri su, oni prošli i bivši. Otišli u povijest, podebljanih džepova. U toj se grupi nalazi, na polovici treće godine mandata ove vlade, nekoliko političkih teškaša socijaldemokratske političke opcije, koja niti je socijalna niti je demokratska, ali je zato izrazito neuspješna.cjelokupno biračko tijelo uključujući i same, pozitivno diskriminirane, manjine, kao i tu nezgodnu, negativno diskriminiranu većinu.

Onu kojoj se ljudska prava krešu i krše sustavno i bez obzira na bilo kakav ''sveobuhvatni projekt transformacije'' bilo čega a pogotovo ''pravosudnog sustava'', koji je, prema riječima mnogih zastupnika u Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, i dalje neadekvatan odnosno neučinkovit, jer da je adekvatan potrebama subjekata hrvatskoga društva ne bi ga ni trebalo mijenjati odnosno reformirati, pa i reformulirati.

Ali, kako je poštovano zastupništvo u Saboru istaklo po ne-zna-se-koji put, glavni problem u RH ne leži – nije ni ležao, gotovo nikada – u zakonima samima, već prije i radije u neprovođenju ili lošoj provedbi postojećih zakona. Zvuči kao da se vrtimo u krug, putem prikladne verbalne akrobatike i nebrojenih jezičnih figura koje odzvanjaju po saborskim sjednicama. A tako i jest. Radi se, recimo, o selektivnom i/ili neujednačenom postupanju. Ovog ili onog suda ili sudca. Na ovoj ili onoj razini ili sredini.

Uglavnom, krivica je uvijek negdje drugdje, čak i kad znamo gdje je problem. Baš kao što ova vlada nikada i nizašto nije kriva niti polaže račune. Jedini koji su tome podložni ministri su, oni prošli i bivši. Otišli u povijest, podebljanih džepova. U toj se grupi nalazi, na polovici treće godine mandata ove vlade, nekoliko političkih teškaša socijaldemokratske političke opcije, koja niti je socijalna niti je demokratska, ali je zato izrazito neuspješna.

Tamo su već Mirela Holy, Zlatko Komadina, Veljko Ostojić, Slavko Linić, Rajko Ostojić, Željko Jovanović. Iz ministarskih odaja čuju se svakakve priče o jednom drugom, Zmajlovićevom ministarstvu, te selidbi koja još uvijek nije. Niti se dogodila niti teče po planu, ali sukob interesa u pozadini potpuno je izvjestan. Kao i narasli i nepredvidivi troškovi. Uz brojne dodatke, koji šećere kolač što se peče u kuhinjama toga ministarstva.

Predsjednik Josipović

Iako je ministra Jakovinu uvijek bolje naprosto i ne spominjati, spomenimo ga kako bismo održali kontinuitet. Uostalom, i on ga održava neprekidno radeći kao što neprestano govori. I dalje s početnim rezultatom, nultoga učinka. Je li nula pozitivna ili negativna, vjerojatno će se saznati pri kraju mandata.

Predsjednik dr. Ivo Josipović, odavno do grla u svojoj kampanji, sa startnom prednošću od 99% odanih medija koje plaćaju svi porezni obveznici, kao i 100% onih koje drže strani gazde radi profit,a ali i utjecaja na politiku i sve ostalo s njome u vezi unutar Hrvatske, oglasio se saznavši za svoga prvog protukandidata. Uz seksističko i neprikladno ''imamo sliku ali bismo i ton'', službujući predsjednik, s opadajućom popularnošću, inače oprezan poput mletačkog trgovca kada treba nešto reći na račun bilo koga tko bi mogao birati njegovu ekscelenciju te pripomoći liku mu i djelu, potrčao je pred rudo, kao razigrani dječarac.

Očito, gospodin predsjednik nije svjestan, ovoga trenutka, kako ga čeka multimedijski događaj, s kompletnom slikom, bojom, tonom i doživljajem. Taj bi mogao kulminirati njegovim legitimnim silaskom sa scene, crescendo vivace. A narod bi mogao proslaviti fugom u g-molu, i gotova priča. Kraj može biti tako blizu, legalno i legitimno. Čovjeka skoro obuzme zadovoljstvo pri toj spoznaji.

Bude li tako, Republic of Croatia imat će, ponovno legalno, ali nikako i ni u kojem slučaju legitimno, dva bivša predsjednika s dva predsjednička ureda, te pripadnim apanažama i osobljem koje će služiti. Tko zna čemu? Interesima Republike Hrvatske? Vjerojatno s istim efektom kao i ovaj jedan, ili možda s dvostrukim. Kako je dvaput nula još uvijek nula, to ne bi bilo tako loše, kada ne bi bilo povezano s određenim minusom kao stavkom u državnom proračunu.

Uopće, pijano milionerstvo u ovoj je zemlji neobično popularno, pogotovo u onih koji si ga mogu priuštiti. Preko nečijih leđa. To je tako slatko i tako jednostavno, da je jednostavno slatko. Dva predsjednika, dva komentatora, s najskupljim komentarima ako ne na svijetu a ono u ovoj našoj ekskluzivi. Dolce vita.

„Normala"

Ali predsjednik Josipović živi već četiri i pol godine u nekom svom svijetu, tko zna s kakvom slikom Hrvatske pred očima, ali s tonovima koji velikoj većini Hrvata zvuče kao zujanje u ušima umjesto bilo čega smislenog. U suvremenoj PredsjednikPredsjednik Josipović živi već četiri i pol godine u nekom svom svijetu, tko zna s kakvom slikom Hrvatske pred očima, ali s tonovima koji velikoj većini Hrvata zvuče kao zujanje u ušima umjesto bilo čega smislenog. U suvremenoj Hrvatskoj, na primjer, doktor znanosti koji je kvalificiran predavati na različitim fakultetima, stručan i s iskustvom rada sa studentima u više zemalja i na više razina, nije kvalificiran raditi na osnovnoj ili srednjoj školi.Hrvatskoj, na primjer, doktor znanosti koji je kvalificiran predavati na različitim fakultetima, stručan i s iskustvom rada sa studentima u više zemalja i na više razina, nije kvalificiran raditi na osnovnoj ili srednjoj školi.

To je kao kad bi čovjeku koji je brodom upravljao po svjetskim morima uskratili pravo da upravlja brodicom na Jadranu. Dovoljno ludo i suludo, ali takve su stvari postale ''normala'' u ovoj do bola obezglavljenoj, apsolutno birokratiziranoj zemlji, gdje se novi zakoni donose po hitnom postupku i po tekućoj vrpci, dok se stari još nisu ni ohladili.

Ništa nije tako glupo i zatucano kao birokratsko ograničavanje i uskraćivanje prava na rad, ljudima u zemlji u kojoj malo što radi kako treba, ako uopće radi. Naplaćivanje pristojbi i dodavanje ne ''vrijednosti'' već novih poreza i stopa, te naslaga birokratskih ''proizvoda'', u stvarnosti proizvoda jasno glavinjajuće mašte koja se pretače u kočenje stvaralačke energije i ukalupljivanje prema obrascima smišljenima s jednim jedinim razlogom naplate postotka kako bi živila i cvala birokratska struktura, takva kakvu imamo, spremna usisavati nove i nove podobne kadrove koji glasuju kako moraju jer time glasuju za sebe, predstavlja osnovu problema ne samo ove vlade i ove države, već i cjelokupnog ''suvremenog'' sustava okrenutog ne stvaranju dodane vrijednosti ili centara izvrsnosti ili sličnih birokratski cizeliranih standardno standardiziranih budalaština po kojima bi ljudi trebali raditi i djelovati, u digitalnim, kockastim kalupima koje su im zadali ne samo domaći, već i EUropski alias globalni umovi, birokrata i političara koji opslužuju bankare, dioničare, sve vrste financijskih pokvarenjaka koji financiraju koga i kako žele.

Partija

Struktura sustava kakav imamo i, tobože, ''razvijamo'' sama je svoja karikatura. To je slika bez tona, gospodine predsjedniče, koliko god Vi ili predsjednik ove vlade govorili o veleizdajnicima i nemoralu. Adresa je nedovoljna, a kad je PartijaTakav elementarni antidemokratski stav, i politika bez politike osim amoralne, destruktivne, dekadentno i flagrantno partijske ofenzive blaćenja i nabacivanja prljavštine na suparnika kojemu znaš da nisi, u nekoj poštenoj, športskoj utakmici zapravo nikad ni bio dorastao, predstavlja sine qua non egzistencije svake partije, koja se tako zove baš zato što ne samo da nije stranka, nego to ni ne želi biti.nedovoljna, onda je i pogrešna. Niti je adresa jedan čovjek, kojemu sustav dozvoljava sašiti sve što je odšiveno sa života i (ne)djela nekih drugih, strukturnih elemenata živoga sustava koji trune, niti adresa može biti čitava jedna stranka, pogotovo ako ta stranka nije partija.

Dok međutim, imamo partiju koja nije stranka, već je prava, istinska zločinačka organizacija koja zapošljava samo podobne te uhljebljuje rođake i prijatelje, postojane glasače i pridobivene birače, bez drugog tona osim onog partijskog, kojim su cijepljeni još davno i za sav život. To je organizacija koja nije nemoralna, osim dvostruko; ona je potpuno i totalno amoralna.

Jer ne samo što radi sve ono što pripisuje svojim političkim protivnicima, nego i za svu svoju nemoć pri obnašanju vlasti i donošenju odluka u interesu svih, a ne samo svojih birača i čitave nacije, pripisuje razlozima krive politike i zlih namjera ljudi koji su bili izabrani po istom principu po kojemu su na vlast došli i oni sami. To je barem puta dva.

Takav elementarni antidemokratski stav, i politika bez politike osim amoralne, destruktivne, dekadentno i flagrantno partijske ofenzive blaćenja i nabacivanja prljavštine na suparnika kojemu znaš da nisi, u nekoj poštenoj, športskoj utakmici zapravo nikad ni bio dorastao, predstavlja sine qua non egzistencije svake partije, koja se tako zove baš zato što ne samo da nije stranka, nego to ni ne želi biti.

To je ta razlika u moralu, koji se u izokrenutoj, naopačke projiciranoj optici kakva se širi eterom, sa slikom kakvu se želi dati i s tonom koji proizvodi šum i zuj, razlijeva već četiri i pol godine koliko traje nova pravednost, PravDa pri kojoj se ništa nije promijenilo, osim na gore, i ništa nije popravilo, osim za svoje i podobne.

Birokratska shema i kafkijanska stvarnost

Zaista, birokratska shema koja je osnovni strukturni element ovakve vladavine nad narodom koji se rabi kao manipulirana biračka masa, kako bi dao legitimitet legalno ''izabranoj'' vlasti na tobože demokratskim izborima, predstavlja zapravo redefinirani i renormalizirani primitivizam.

To je najnovija matrica, s početka trećega milenija, u kojoj međutim nema ništa bitno novo, još manje dobro: to su stare, dobro poznate totalitarne makinacije umotane u novo, napredno ruho pod plaštom novoliberalnog zanosa ideološki preobučenog i novčano osnaženog kriptokomunističkog ''antifašizma'', što je catchword koja najbolje zvuči, u svjetlu i u smislu te pobjedonosne tradicije dvadesetog vijeka, a čiji protagonisti bez tog krvavog uporišta ne bi znali što i kako dalje.

Ne znaju ni ovako, jer nasljednicima svojim, baš kao i svojim bespomoćnim, pokorenim državama i državicama nisu ostavili ništa osim uljepšane ili manje-više krivotvorene povijesti, mitova i nebuloza o dobrim i lošim momcima, holivudske crtane filmove i bajke za dobrostojeće ili retardirane, te nepregledne mase koje i dalje namjeravaju tlačiti, iskorištavati, prodavati im maglu, ili pak svoje, novo dizajnirane i iznova redizajnirane, genetski modificirane ili reciklirane ili klonirane, ideje bez ideje, igračke bez igara, bankarske ''proizvode'' i bankomate bez novca na računima, kao i mnogo što drugoga, virtualnog i destruktivnog, što ne služi čovjeku nego PrimitivizamBirokratska shema koja je osnovni strukturni element ovakve vladavine nad narodom koji se rabi kao manipulirana biračka masa, kako bi dao legitimitet legalno ''izabranoj'' vlasti na tobože demokratskim izborima, predstavlja zapravo redefinirani i renormalizirani primitivizam.njihovom iživljavanju nad ovim svijetom prije nego što ga napuste.

Treba shvatiti, uvaženi gospodine predsjedniče, slika i bez tona može ponekad, i sve češće, ponuditi puno toga, beskrajno toga više nego umilna glazba koju emitiraju centri za EUtanaziju. Da ne potkrepljujemo to s otrcanih, legendarnih 1000 riječi. Snažne, ''suvremene'' sintagme ipak ne mogu prikriti smisao, ako se taj želi prikriti pa prekriti zakonskim aktima i propisima, bez kraja i konca.

Jer kafkijanska stvarnost ako i jest grubo životna i oživotvorena, ne bi to nikad trebala biti. Zakoni bi, kao i ''pravna država'', trebali služiti životu i pučanstvu, a ne sputavati ga te nametati mu vječno nova pravila igre, sa suđenjem i presuđivanjem koje kao da dolazi iz Japana ili dalekog svemira. Birokratska, mletačkotrgovačka, globalistička, new-world-order-ska, bilo PravDa bilo neka druga prigodna shema, ne služi li narodu i životu, nužno služi njihovoj suprotnosti. To je ta slika, koju već četrnaest i pol godina gledamo; što se tiče tona – kao da ga nema. To je slika koja ne nudi baš ništa. Ili možda, u sadašnjosti GMO, u budućnosti Soylent Green?

A što se tiče života, taj se trenutno nalazi u mjestu zvanom Praia do Forte. Tamo se isto razvio problem, na razini slike i tona. I tako će to biti, sve do predsjedničkih izbora. Samo novi i novi problemi. A onda, ovisno o rezultatu, imati ćemo možda – ali najvjerojatnije sigurno – zaista stvarnu promjenu. U slici i u tonu. I sve po bontonu.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.