Agresivna i histerična medijska kampanja nezabilježena još od komunističkih hajki

Sve se razotkrilo i razjasnilo. Agresivna, histerična medijska kampanja ''protiv'', nezabilježena na ovim prostorima još od komunističkih hajki, odnosno omči koje su se stezale i zatezale oko vratova neistomišljenika, razobličila je sve. Svi koji su plaćeni direktno ili indirektno, svi koji su financirani na ovaj ili onaj način. Svi koji su očito zaduženi za to, kao i oni koji to naizgled nisu. Lovci u mutnom, političari populisti, kvazieksperti i trabanti ove ili one vrste. Svi su se sjatili, svi su zagrizli u svoj dio medijskog prostora, pribavivši si djelić slave, zasluživši si komadić zasluga. Prevedeno, dobar dio kolača, iliti pak kolačića koje će grickati negdje s državnih jasli – čitaj, od novca poreznih obveznika. Odnosno, sisati s te nepresušne sise kojom su snabdjeveni naši vrli intelektualci, oni svakodnevno sveprisutni, ti doajeni misli i djela. Isti oni koji danonoćno kontaminiraju virtualni prostor, koji vole nazivati ''demokratskim''. Lebde kroz eter, urlaju i poučavaju, zboreći iz punih trbuha.

Komunističko srednjovjekovlje

I veliki Predrag Matvejević se, posve slučajno, našao na ovim prostorima. U ovo slavljeničko, predbožično doba, kad šatori i štandovi tek što nisu okovali grad svojim lažnim sjajem i obećanjima nekakve pobjedničke, svijetlom budućnošću oivičene pozornice – pardon, ''stejdža'' – na kojem će Severina i njezini istomišljenici servirati svojem narodu hrvatskom svoje dokazane, istančanom kontrolom kvalitete i njima svojstvenom metodom odobrene proizvode, iako lagano prenaglašene, ali zato bez milosti, bjesomučno razglašene. Raznorazni trbuhozborci i prirepci ove vlade, pardon – ovog režima, oglasili su se aktivirani od svojih uzora i moralnih idola, ne bi li odradili i zaradili. Mnogima od njih, daleko su još te podebele mirovine. Ali elana ne nedostaje. U službi režimaRaznorazni trbuhozborci i prirepci ove vlade, pardon – ovog režima, oglasili su se aktivirani od svojih uzora i moralnih idola, ne bi li odradili i zaradili. Mnogima od njih, daleko su još te podebele mirovine. Ali elana ne nedostaje. U zaštiti ''ugroženih'', koje naravno, nitko pa ni Referendum ne ugrožavaU zaštiti ''ugroženih'', koje naravno, nitko pa ni Referendum ne ugrožava, ali zato je predreferendumsko medijsko i ino divljanje zorno pokazalo i prokazalo, ono što smo već ionako odavno svi znali. Ako smo to htjeli, pa i kad bismo se pravili da nismo, zar ne?

Bilo kako bilo, sad je valjda svakome, tko ima pristup bilo kakvom ''mediju'' (a tko nema?) jasno i razvidno, tko je tko. A tko jači, taj kvači. Kaže jedna od narodnih mudrosti, kojih smo prepuni i prebogati. Dovoljno za jasnu referendumsku odluku? Izgleda, jer bulumenta i regimenta su na stražnjm nogama. Budu li čudesno, nekim čudom, prevagnuli zajedno sa svojim komunističkim srednjovjekovljem, odnosno ukorjenjenim sluganstvom i rascvalim jednoumljem, mogli bismo, ipak, svjedočiti nekom novohibridnom crvenom proljeću. Rascvjetalog primitivizma. U stilu crvenih kmera, naravno, virtualnih. Baš kao i svijetla budućnost ovoga naroda, pod ovom vladom.

Zauzeće medija, koje je toliko totalno da ne može biti nego totalitarnog efekta, čak i negiraju saborske veličine, govornici od formata poput Radoša ili Kajina, s time da je ovaj potonji objelodanio, konačno, ako ničim a ono odabirom termina sebi svojstvenim, što on zapravo i kako misli i razmišlja, recimo o onima koje tobože želi štititi. Od onih drugih, koji su za njega u krajnjoj konzekvenci svi mogući desničari. Zašto bi se netko intelektualno toliko nadmoćan zamarao pobližom analizom suparničkog tabora? Lakše je sve oponente, oduvijek bilo, strpati na označeno mjesto, budi i virtualno. Jednom klasificirani, zauvijek etiketirani. Laka i pogodna meta za analitički pristup jednog političkog genija od formata, jednog Kajina, čiji je dugogodišnji politički angažman ovoj zemlji donio toliko dobra. I punih džepova, nekima, sasvim slučajno. Ali i onih praznih, demokratskoj većini, isto tako posve, čisto slučajno.

Odgovor zaglušujućoj, gebelsovskoj doktrini

Sva je sreća, za sve ''ugrožene'' manjine, a takvih je u ovoj mnogoljudnoj državici bezbroj, da zaštitnika ima skoro da i više. I sve redom intelektualne i moralne veličine, probrane vrste i najjačeg kalibra. Mali smo, ali veliki smo umom. Pogotovo je to očigledno u sferi vođenja i rukovođenja. Gdje je aktualna ministrica vanjskih poslova, još onomad, pred ulazak u EU za koji nije znala navesti nikad nijedan, barem valjani, razlog, istakla kako smo ''pokazali da ne znamo sami, pa zato moramo s drugima''. Kako to izgleda, vidjeli smo na brojnim primjerima, ''case in point'', slučaj u pitanju, trenutačno aktualan, kao i zimzeleno aktualan, umu poznat kao INA, hrvatska industrija nafte. Ili spomenimo izjavu njezinoga bivšega stranačkog druga, Stjepana ex-predsjednika Mesića, onomad nakon pobjede 2000. godine, kad je izjavio ''pa što ako smo dužni, pa svi su dužni''? Naznačivši kako će se stvari dalje kretati, pod ''demokratskom'', koalicijskom vladom Ivice Račana te njegovim vlastitim predsjednikovanjem. I tako dalje, iz HNS-a su oduvijek stizale samo strateške, duboko promišljene izjave i postupci.

I to je to, kako reče svojedobno naš vrhovni strateg, koji je zemlju uveo a i dalje je provlači kroz kvartale silazećeg BDP-a. I porasta nezaposlenosti, ali zato stabilne politike, prije svega one ''kadrovske stabilnosti''. Kako ta pripada povijesti jednog drugog politbiroa, ili više njih, bilo bi dobro da i ova politika, ove vlade, i ovog, novog politbiroa, što prije ode – u povijest. Potez peraTko god je izašao na Referendum, da bi zaokružio ''za'', očigledno je to učinio s užitkom, kako bi tim terorističkim činom, u jednom krajnje nedemokratskom i političko-terorističkom društvenom sustavu – terorizirao. I to ne one koje opisana kasta vladajućih te njihovih trbuhozboraca i prirepaka tobože želi zaštititi, nego – baš njih same, strukture vlasti i pri vlasti. Jednim potezom pera!Odnosno u ropotarnicu povijesti, kamo i spada. Zajedno s uživateljima, odnosno uživaocima, tih nasljednih, ''antifašističkih'' prava i prinadležnosti. Tako popularnih među istomišljenicima i sljedbenicima pripadnih im strategija i planova, kao recimo Plana 21.

Tko god je izašao na Referendum, da bi zaokružio ''za'', očigledno je to učinio s užitkom, kako bi tim terorističkim činom, u jednom krajnje nedemokratskom i političko-terorističkom društvenom sustavu – terorizirao. I to ne one koje opisana kasta vladajućih te njihovih trbuhozboraca i prirepaka tobože želi zaštititi, nego – baš njih same, strukture vlasti i pri vlasti. Jednim potezom pera! Kao odgovor na tone prolivene tinte i zaglušujuće, gebelsovske doktrine koja se sručila iz medijskih šupljina, na sve koji drukčije misle.

Opustošena Hrvatska

Dakako da svi ''teroristi'', iako se radi o čitavom spektru uvjerenja i stavova, nemaju ništa protiv ljudi koji su svo ovo vrijeme tu, i ravnopravni su prema Ustavu ali i svakom drugom, ljudskom i onom što je najvažnije, Kristovom principu. Ali te ljude, kao i svakog pojedinca u Republici Hrvatskoj, treba i može štititi jedino većina, i to apsolutna, demokratska većina, nikako namještena, politička, uzurpirajuća koliko god si demokratskih prerogativa ona prisvajala.

Ljudi koji nisu sankcionirali cinični performans Zorana Pusića u Vukovarskoj ulici u Zagrebu ni na koji način, ljudi koji odobravaju sve što ide protiv većine, te idu na nju često i sve češće, ''visoko podignutom nogom'', ti ljudi ne mogu i ne bi smjeli, više nikada, određivati pravila u ovoj zemlji. Njih je veliko zadovoljstvo ''terorizirati'', izricanjem svojeg mišljenja ili potezom pera, takvim koje se njima, kreatorima gubitka ljudskih i radničkih prava, osiromašenja stanovništva, rušenja standarda te mnogih drugih potporanja hrvatske države, uopće ne sviđa. Njima se kraj nazire, i to je sva istina o njihovoj političkoj aktivnosti. Jer, u ovoj je zemlji sve više ugrožen svaki čovjek, i onaj koji radi, a pogotovo onaj koji ne radi, i nema sreće biti na ''pravoj strani''. Politbiro je, politikom ''kadrovske stabilnosti'', opustošio Hrvatsku, i oduzeo joj posve vjeru u budućnost takve politike.

dr. Slaven Šuba