Politička valuta

Sveučilišni profesor, saborski zastupnik, te uvaženi ekspert za proizvodnju mržnje i sličnu političku problematiku Milorad Pupovac, u Hrvatskom državnom saboru nedavno je oživio staru priču o zločinima u Glini 1941.- godine, za koje baš i nema previše pouzdanih znanstveno utvrđenih činjenica, po uobičajenom scenariju kakvi su već godinama i desetljećima ugodni bili uhu režima jugoslavenskih i velikosrpskih, te ga usporedio s dobro poznatom vukovarskom tragedijom, gdje ni činjenice ne pomažu doći do počinitelja.

Radi li se o pijetetu prema svim nedužnim žrtvama stradalima u bilo kojem ratu, naravno da Pupovac želi, baš kao i mnogi srbijanski političari, danas i uvijek, radi li se o temi koja dotiče srpsku agresiju i zločine počinjene nad nedužnim civilima, simetrizirati, što je moguće više. Zvuči vrlo nespretno povlačiti paralele između različitih događaja, jer u povijesti vage jednostavno ne funkcioniraju.

PupovacPupovac, baš kao i bilo koji srbijanski nacionalist, ne može nikad govoriti bilo o kojoj temi vezanoj uz Vukovar ili Oslobodilački rat, a da glasno ne evocira bilo Jasenovac, bilo Glinu, bilo Srb, bilo bilo što što ima, barem u njihovim verzijama povijesnih događanja, redovno formatiranih prema komunističkoj ''objektivnoj'' historiografiji, prizvuk okretanja optužbe u suprotnom smjeru.Na primjer Pupovac, baš kao i bilo koji srbijanski nacionalist, ne može nikad govoriti bilo o kojoj temi vezanoj uz Vukovar ili Oslobodilački rat, a da glasno ne evocira bilo Jasenovac, bilo Glinu, bilo Srb, bilo bilo što što ima, barem u njihovim verzijama povijesnih događanja, redovno formatiranih prema komunističkoj ''objektivnoj'' historiografiji, prizvuk okretanja optužbe u suprotnom smjeru. I to na način koji sugerira, svojim uobičajenim docirajućim stilom, poduku, te o tome kako su zapravo Srbi i njihove žrtve, pogotovo ovdje u Hrvatskoj, zapravo najveće žrtve, baš kao da povijest ne govori i ne uči drukčije.

Pupovac je sugestivan, a pri tome, standardnom metodom svakog suvremenog ili nekog predprošlog srbijanskog analitičara, ustaške zločine iz drugog svjetskog rata korelira, uobičajenom manipulacijom i ekstrapolacijom, s velikosrpskim, četničkim zločinima u Vukovaru, ne osvrćući se, primjerice, na teror velikosrpske politike u doba između dva svjetska rata, ili ''ustanak'' te pokolje koje su zapravo započeli odavno za to pripravni velikosrpski elementi po Hrvatskoj, još tamo u lipnju 1941., te nastavili sve do 1945., pa i nadalje, nakon ''velike'' pobjede jugoslavenske komunističke revolucije, proslavljene brojnim klanjima i pogubljenjima u najvećoj većini nedužnih civila, odnosno žena, djece, pa zarobljenih i nemoćnih.

Pupovčeva apotekarska vaga, na svaki način, uvijek završava poantom sa Srbima kao žrtvama, tako da se čovjek pita što se njemu zapravo sviđa u Hrvatskoj, nekad i danas. Naravno, osim samih Srba koje predstavlja.

„Svi Hrvati ustaše"

Fina potka pa i primisao u svezi s ovakvom nekakvom pričom koju nude Pupovac i oni koje predstavlja, zapravo je uobičajena srpska ikonografija pa terminologija, po kojoj su ''svi Hrvati ustaše''. Iako tome ne može biti tako, a ustaša odavno i nema, jasno je što oni time zapravo misle, odnosno uporno sugeriraju: Srbima, od Hrvata s kojima žive u istoj državi, zapravo bi prijetila mržnja koju proizvode – svi koji ne misle kao on.

Ponajprije, to su ljudi kojima navodno smeta ćirilica, pa ti koji žele referendume, zatim oni koji ne žele neke module tzv. zdravstvenog odgoja, kao i svi ti koji bi ipak najradije da nema, kako reče nedavno general Lukić, 42 posto Srba na visokim funkcijama unutar hrvatskih državnih tijela.

Ne zna se je li taj podatak točan, ali ako postotak možda i nije, neosporno je da ih ima nesrazmjerno njihovim ustavnim pravima, a zasigurno previše s obzirom na uskraćivanje prava na sličnu vrst privilegiranoga zapošljavanja kako ostalim manjinama, tako pogotovo i legitimnoj hrvatskoj većini. To spominje Lukić, Slaven Letica za taj podatak ne zna, a zna li Pupovac to ne znamo, a vjerojatno nikada ni nećemo.

SveznadariKao što Savo Štrbac i slični aktivisti znaju ''sve'', na saborskoj razini pandan sveznadarima svakako su profesori – ali ne povijesti – koji dijele lekcije – i to povijesne – nadugačko i naširoko, po Hrvatskom državnom saboru ili gdje treba, u svakoj prilici i prema svakoj potrebi, a posebno i osobito i bez ikakve potrebe.Uglavnom, baš kao i nekada, u SFRJ, čim se hrvatska većina lati rješavanja problema koji nju tišti, a u Vukovaru je to dogorjelo ''do nokata'', potežu se iz arsenala, odnosno političke ropotarnice za proizvodnju mržnje, stare i dobro oprobane metode, te prokušane reminiscencije na ''dobro poznate'' povijesne događaje, posebno na one o kojima se, onako čisto slučajno, zapravo izrazito premalo zna.

Ali, kao što Savo Štrbac i slični aktivisti znaju ''sve'', na saborskoj razini pandan sveznadarima svakako su profesori – ali ne povijesti – koji dijele lekcije – i to povijesne – nadugačko i naširoko, po Hrvatskom državnom saboru ili gdje treba, u svakoj prilici i prema svakoj potrebi, a posebno i osobito i bez ikakve potrebe.

Koncept koji medijski manipulatori, svi odreda pod režimskom kapom, danonoćno ponavljaju, pronalazeći pojedince i dodjeljujući im velikodušno velike količine medijskog prostora, o kojima oni koji ne misle jednoumno mogu samo sanjati. Izražava se kao koncept ''nametanja'' nečega, naravno manjinama.

Koncept „ugroženosti"

Ako tobože demokratski izabrana vlast, ili neka od bezbrojnih ''manjina'', napose neke od tobože ''nevladinih organizacija'' koje zapravo financira sustav, nameće većini – na već opisani način, uz ''tone'' besplatne medijske promocije – svoje vrjednosne stavove i poglede, koji se potom iterativno objavljuju te repliciraju do besvijesti, onda je to u redu. To je moderna demokracija na hrvatski način.

PrimitivizamPrimitivizam koji novovjeki jurišnici željni nametanja svojih ekskluzivnih manjinskih stavova iskazuju, svakako ih najbolje ocrtava u svjetlu baš takvom u kakvom žele prikazati svoje neistomišljenike, koje doživljavaju onako partizanski, kao protivnike koje je dozvoljeno pa zato i treba, napasti svim sredstvima na raspolaganju. Ideja je dokrajčiti ih, jednoumnom medijskom agresijom.Totalna ofenziva iz svih medijskih oružja, bez skrupula i bezobzirno, bez imalo uvažavanja. Koncept je zapravo na vlas isti, ili gotovo do bola sličan, konceptu ''ugroženosti'', koji određene grupe, ili delegirani pojedinci, naravno ohrabreni moćnim zaštitnicima ili promotorima iz pozadine, u sjeni, također počinju širiti po javnom medijskom prostoru.

Jasno je, u Hrvatskoj je dotični prostor kronično kontaminiran, žut je iako crven, funkcionira podsjećajući na neke poznate povijesne ličnosti i pripisane im karakteristike, iz 20. stoljeća. Ne bismo imenovali, premda je posve jasno na koga i što mislimo.

Zvuči jezivo, čuti na televizijama izjavu stanovitoga Željka Rogića, kako ''referenduma uopće ne bi trebalo biti'', kao i razne političare deklamirati sa svojim opredjeljenjem kako će glasovati. ''Budimo iskreni'', kako će tko dati glas, na referendumu, ili na izborima, ne bismo trebali slušati po medijima. A posebno je neprikladno čuti to na HRT-u, koji je već prepoznat kao sredstvo otvorene propagande, pritiska, i klasičnog jednoumlja, u službi vladajućih stranaka.

Dolazi u obliku i u količinama koje su očigledno nesrazmjerne i mogu samo iritirati. Medijska kampanja, koja se odavno pretvorila u hajku, protiv jedne normalne, demokratske inicijative kakva je ''U ime obitelji'', zaista je iznjedrila nešto što se već može zvati i pomalo sumanutim, možda i srednjovjekovnim.

Primitivizam koji novovjeki jurišnici željni nametanja svojih ekskluzivnih manjinskih stavova iskazuju, svakako ih najbolje ocrtava u svjetlu baš takvom u kakvom žele prikazati svoje neistomišljenike, koje doživljavaju onako partizanski, kao protivnike koje je dozvoljeno pa zato i treba, napasti svim sredstvima na raspolaganju. Ideja je dokrajčiti ih, jednoumnom medijskom agresijom.

Isplivalo je toliko primitivizma, da ga sva medijska mašinerija ne može isprati. Žalosno.

dr. Slaven Šuba