Nimalo slučajni "čistači prljavštine"

Kao što je Hrvatska slučajna država, tako je i Titova slika u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu – slučajna. Slučajno ili ne, u RH koja je u EU-u, i dalje su na vlasti ljudi koji su u stanju bilo za koga, pa tako i za više od 700 tisuća duša, izreći kako se radi o ''prljavom pokretu''. Zato jer toliko ljudi želi referendum, o pitanju koje Igor Kolman, saborski zastupnik tzv. Hrvatske Narodne Stranke, drži ''prljavim''. Kolman, koji bi ubuduće trebao odlučivati o svim važnim pitanjima unutar RH, jer čemu referendum uopće, kad on zna ne samo što bi trebao biti odgovor nego i gdje leži čistoća koju muči prljavština, pa zasigurno i gdje se nalazi istina, zajedno s pravdom i ostalim političkim potrepštinama, sigurno je dobro promislio prije nego što je rekao. ''Ispeci pa reci'', njegova je temeljna politička vrlina, možda čak i credo, pa time on postaje nezaobilazan, ako ne i odlučujući, adut u svakom budućem političkom pitanju unutar RH, i pridruženim raspravama.

Za g. Kolmana (HNS) i gđu. Benčić (Kuća ljudskih prava)  700 tisuća ljudi koji su se izjasnili za referndum su prljavi

Što se tiče pak dotične Titove slike, nostalgija očito ''pere'' mnoge, i dan danas. Čudno je, samo, što su to isti ti koji plove ne na marginama, već predvode ovu suvremenu ne baš tihu, ali zato svakako vrlo bučnu, revoluciju koja se bavi tobože ljudskim pravima, a zapravo selektivnim manjinskim pravima, pogotovo onima dubioznima, kojima se najčešće suprotstavljaju ''prljavi pokreti''. Zanimljivo je bilo slušati na HR-u ovih dana, prigodnu emisiju u kojoj je čuvena Sandra Benčić, voditeljica Centra za mirovne studije, članica Povjerenstva za rad policije, koja slučajno,Moralna 'vertikala'Sandra Benčić je, kao programska voditeljica Kuće ljudskih prava, 2010. izrazila stav njezine kuće povodom ''rezanja hrvatske zastave'' te posljedičnog podnošenja kaznene prijave za taj čin. Za nju je to bio ''izraz niske razine demokratiziranosti hrvatskog društva i nerazumijevanja koncepta ljudskih prava'' slično Kolmanu, zna uglavnom sve što bi neupućeni pojedinci trebali znati o predstojećem referendumu, navela zemlje u kojima postoji nešto slično onome što se referendumom građanske inicijative ''U ime obitelji'', predlaže na referendumu. Sandra Benčić je, kao programska voditeljica Kuće ljudskih prava, 2010. izrazila stav njezine kuće povodom ''rezanja hrvatske zastave'' te posljedičnog podnošenja kaznene prijave za taj čin. Za nju je to bio ''izraz niske razine demokratiziranosti hrvatskog društva i nerazumijevanja koncepta ljudskih prava''.

Kao i u ovom slučaju, poveznica je nadprosječno razumijevanje demokracije, odnosno različitih koncepata, pa očigledno i aspekta čistoće, odnosno prljavštine, mogao bi si netko (ne)upućen uzeti slobodu shvatiti, uslijed relativne podudarnosti stavova, kao i stila izražavanja, gđe. Benčić i g. Kolmana, dvojice od ipak brojnih lučonoša demokracije u suvremenom hrvatskom društvu i politici. Gđa Benčić naime smatra da dotična referendumska incijativa otvara put mnogobrojnim drugima, koje ''neće nužno biti demokratske''. Nji brine i utrošak 50 milijuna kuna, iako dobro znamo odgovor. Kako reče jednom drugom prilikom g. Milanović, ''demokracija košta''. Naravno, je li trošak opravdan, reći će vlast, već prema tome odgovara li joj rezultat ili ne, što se ovom prilikom izgleda da naslutiti. Odgovorna vlast naravno da će učiniti sve kako bi, potpuno demokratski, spriječila referendum čiji joj rezultat ne bi odgovarao. Jasno je i da će odgovorna vlast sve to staviti u kontekst politike koju zastupa, odnosno naprednih stavova, povijesnog napredovanja, civilizacijskih dosega, EUropske pripadnosti, itd. I previše je jasno, međutim, kako isti ti argumenti nisu ''u igri'' u slučaju kad aktualnoj vlasti ne idu u prilog, kao što je razvidno iz analize različitih problema, odnosno slučajeva koji su trenutačno aktualni u RH. Licemjerje je, kao i obično, prisutno u količinama koje zrače. Lošom energijom, pristranošću, jednoumnim porukama, besmislom, i tome slično. Ukratko, apsolutno nedemokratskim arsenalom.

Podobne i nepodobne države, kao i one malo podobne, malo nepodobne

Buduća ustavna odredba po kojoj bi se brak definirao kao ''životna zajednica muškarca i žene'', za gđu. Benčić bila bi diskriminatorna, unatoč tome što je sadrže Ustavi desetak drugih zemalja. Tko god posluša dotičnu emisiju HR-a, moći će čuti kako gđa Benčić s prilično omalovažavanja nabraja koje su to zemlje: Mađarska, Bjelorusija, Bugarska, Latvija, Litva, Moldavija, Poljska, Crna Gora, Srbija, Ukrajina. Znači, unatoč fantastičnoj suradnji s mnogima od tih zemalja ''ove vlade'', a posebno sa Srbijom, odjednom su te zemlje nekako drukčije, nekako nedovoljno demokratske. Sugestija je da nam ne bi trebale biti uzor. Iako smo se po pitanju ''povlačenja sredstava'' iz EU-fondova najčešće pozivali – baš na Poljsku. Većina od tih zemalja čak i ''nisu katoličke'', dometnula je u pravednom zanosu gđa Sandra. ''Idemo vidjeti koje su to zemlje'', uskliknula je gđa Benčić, nezadrživo nabrojivši dotične države, u prošlotjednom Poligrafu. Tako. Sad svi znamo da one nemaju ništa sa zemljama koje su nam uzor, recimo s Češkom, na koju se višekratno pozivao naš premijer, prilikom jednog drugog aktualnog problemčića, odnosno diskusije o situaciji u EU-u, raznih država po raznim pitanjima. Česima se nije svidjelo. Bilo bi zanimljivo čuti što bi rekli Poljaci, Latvijci, Litavci, i ostali.

Sukus je svega da nam neke države nisu po volji, neke očigledno jesu. Osim ako se drže akata koje su potpisale, u ime naroda, što se kod nas, recimo, sve teže događa. Referendum koji se naziva diskriminirajućim, pokrenut po ''prljavom pokretu'', naši čuvari demokracije i povjesnoga napretka, trenutno na vlasti, ipak će prihvatiti, iako predstoji i ocjena ustavnosti, Ustavnog suda. Hrvatski bi državljani trebali biti fleksibilni, i razmišljati o različitim državama te njihovim ustavnim odredbama, kako i priliči naprednom, demokratiziranom podaniku jedne sve naprednije, suvremene EUropske države, pogotovo takve koja se ne libi proturječiti principima, recimo pravosudnim, koje je sama prihvatila svojim potpisom. Ili zanemarivati deklaracije, poput na primjer Praške deklaracije o zločinima komunizma, potpisane 25. veljače 2010. Ta deklaracija, između ostaloga, poziva na više školske nastave i obrazovanja u školama o komunističkim zločinima, progon komunističkih zločinaca i uspostavu međunarodnog suda EU-a za zločine komunizma, a poziva i na osnivanje spomenika za žrtve komunizma te smanjenje mirovina i socialnih naknada za komunističke počinitelje.

Pupovac u Lisinskom obnavlja tezu o ugroženosti Srba

Zvuči kao nešto s čime se nije pozabavila nijedna od demokratskih, naprednih, više nego brojnih nevladinih udruga unutar Republike Hrvatske. Zvuči kao nešto o čemu se vrlo slabo, i nedostatno raspravlja ili čak i spominje u suvremenoj Hrvatskoj, članici EU-a. Ali zato g. Pupovac, koji drži da se saborski zastupnici u Hrvatskom državnom saboru bave ''imaginarnim problemima'', valjda zato jer se ne znaju suočiti s onim realnima, usred dvorane ''V. Lisinski'' ističe jedan subjektivno stvaran problem: ''kada će ova vlast zaustaviti proizvodnju mržnje prema Srbima''?

Zaista, stvarni problemi RH, po Pupovcu, nisu puno odmakli od onih pred nekih 25 godina, kada su neki drugi Srbi, kao i brojni srpski političari i ugledne osobe, istina bez luksuza da te poruke šalju iz srca koncertnoga Zagreba, ali zato ništa manje prema Zagrebu, Ljubljani i prema ostalim ''diskriminatornim'' centrima, prozivali i pozivali, prije svega Srbe, JNA, ostale drugove ''poštene komuniste'', da se pozabave ''nikad težim'' položajem Srba u Jugoslaviji.

Danas su Srbi, po Pupovcu i njegovih 1700 uzvanika u Lisinskom, ponovno ugroženi. Štoviše, po njemu kao i još nekima, prominentnima poput Save Štrbca, ili dr. Ive Josipovića koji i dalje osjeća tu latentnu ''ustašku zmiju'', ta podmukla opasnost nikad nije ni prestala. Očito je da imamo otvoreno nacionalno pitanje, uz mnoštvo neizmjerno važnih manjinskih, te ostalih skupina koje vape za ravnopravnošću i poštovanjem. Razvidno je, pridodamo li tome fantastičnu gospodarsku situaciju gdje kriza traje bez naznaka slabljenja, baš kao i bez odgovornosti ili odgovora na brojna pitanja, kako nam trebaju stručnjaci poput Igora Kolmana ili Sandre Benčić, a i mnogi drugi, kojih blago rečeno ima na pretek. Zaista, demokracija je u Hrvatskoj permanentno ugrožena, a ono što trebamo su – eksperti. Inače ne bismo znali što je diskriminatorno, a što nije. Još manje što je demokratski, a što baš i ne bi bilo. Kao na primjer rezanje ili skidanje hrvatske zastave. Ili koja je to zemlja u koju bi se RH trebala ugledati a koja ne. U RH su ljude privodili i globili za skidanje zastave – EU-a, tom prilikom od čuvara demokratskog poretka nismo čuli – niti slova.

Poljaci, recimo, znaju povlačiti novce iz fondova, to je dobro. Njihove ustavne odredbe? E, to je već za raspravu. Pardon, možda i nije. Neki među nama znaju sve o tome. Što nama ostalima preostaje? Treba slijediti avangardu, baš kao nekad, u doba čovjeka sa slike. Onda će zavladati čistoća. Smrt prljavštinama!

A možda, samo možda, u nekoj dalekoj budućnosti, možda će i netko od nas koji nije pripadnik neke od tih ugroženih skupina, doći u priliku požaliti se, usred Lisinskog, nekome od vlasti, koja ima sluha za demokraciju, odnosno probleme svojih građana, birača, državljana i glasača. Možda dođe i taj dan, za ostale obespravljene? Zasad, moramo se okrenuti ''stvarnim'' problemima, koje najglasnije i beskompromisno definiraju spomenuti Pupovac, ili Kolman. Umjesto proizvodnje dobara, imamo proizvodnju mržnje. Ali imamo i njih, čuvare EUropske, 24-karatne čistoće. Zato, nije nam za brinuti. O proizvodnji ne znaju ništa, ali za mržnju su eksperti.

dr. Slaven Šuba