Segmenti

Neozbiljnost, pa i infantilnost, svakidašnja su pojava u RH. Očito, ne samo na TV ekranima ili po medijiskim tvorevinama. Umreženi smo, globalno pa i lokalno, što izgleda ipak ne sprječava glupost da se širi. A ona je, kao što su mnogi posvjedočili, zarazna. Ili, kao što je Einstein držao, beskonačna, ravna samo svemiru.

Emanacija te propagacija dotične gluposti poprima upravo zastrašujuće razmjere. Iz EU-a stižu nam novice o zabrinutosti modernog birokratskog aparata za količinu vode koja se uputi u WC školjke, po WC-u i po glavi stanovnika, kako gdje unutar EU-a. Valjda se računalo i procjenjivalo. Zaista, mora da je nekako bitno to što u Belgijama i Nizozemskama propisuju, a bogme i troše, najmanje 6 litara, dok siromašni Britanke i Britanci rabe najviše 6, dotičnih litara.

Uistinu, u čemu je bogatstvo demokracije? EUropska se, do bola zaglupljujuća i birokratizirajuća, pokazuje kao europska porcija sveobuhvatne, i sveopće prožimajuće, totalitarne gluposti koja će vam nesumnjivo propisivati standarde u svakom SEGMENTU svakodnevice. Vaše. I naše, zajedničke.

Naši lokalni magovi, naravno, ne gube vrijeme. Od njih svakodnevno stiže porcija, i to obilna, uradaka koji dosegom odavno nisu, a opet odavno i jesu, za Guinnessa, koja knjiga zaista i ne svjedoči baš o mnogo čemu pametnom i novom, ovih novovjekih dana i trenutaka. Da ne zaostaju za EU-om, u RH su zorno demonstrirali po objavi rezultata nekakvih klasifikacija po kojima smo navodno osamdeset i deveti na svijetu, od 28 zemalja unutar EU-a dvadeset i osmi, ali iza smo čak i Kosova te Crne Gore, klasičnih europskih država. Između ostalih. Između ostalog, to je iskorišteno za samopromociju ''ove vlade'', odnosno ministara Linića i Grčića, koji su ustvrdili kako objavljeni rezultati pokazuju napredak, naravno s obzirom na rad ''ove vlade''.

„Napredak"

Zaista, oni su u pravu. Kako je ovaj svijet najbolji svijet od svih mogućih svjetova, što bi drugo rezultati mogli pokazati nego napredak. Posebno kad su SDP i HNS u SegmentiEUropska se, do bola zaglupljujuća i birokratizirajuća, pokazuje kao europska porcija sveobuhvatne, i sveopće prožimajuće, totalitarne gluposti koja će vam nesumnjivo propisivati standarde u svakom SEGMENTU svakodnevice. Vaše. I naše, zajedničke.pitanju, i na čelu. Onda je napredak teoretski neizbježan, iako je praktično nemoguć.

Oni sigurno ne mogu bolje od ovoga, a napredak je toliko očigledan da nam Linić i Grčić i ne trebaju objašnjavati pa tumačiti, gotovo ništa. Nekad smo napredovali unutar SFRJ, koja je napredovala u svijetu, gdje smo bili kao nesvrstani, svi svrstani pod demokratskim vodstvom JBT-a.

ZakoniPuhovskog ili Grbina ne zabrinjava ni vukovarski problemčić, koji Milanović rješava solomonski, oslanjanjem na ''zakone koji se moraju provoditi''. Svaki bi Hrvat mogao odmah nabrojati barem 5 zakona koji se provode ili djelomično ili skoro nikad, što znači da se – ne provode. To, međutim, nije prepreka provođenju problematičnog zakona koji ''ova vlada'' odabere da se provede, iako nije u ničijem interesu.Danas napredujemo unutar EU-a, gdje želimo biti suvereni i neovisni, baš sad kad više nismo, ni mi ni pravosuđe, ni svi ostali, kao Istrani, Slavonci, i tko zna sve ne. Iako smo se svrstali pod zastavu EU-a, i ljudi koji nas vode sigurno znaju [pa pročitali su Lisabonski ugovor i ostale dokumente na kojima je baziran(!)], kako od neovisnog pravosuđa pa i države više nema ništa. Niti na papiru.

Zato Milanović pokazuje da je napredan, baš kao i Grbin koji misli da referendum ne znači ništa bez volje Sabora, čitaj koalicijske većine. Svakako demokratski doseg, u skladu s pravnim stečevinama izraženima u Ustavu.

Slično Grbinu, analitičar Puhovski misli kako je referendum ''nasilje većine nad manjinom''. Teoretičara demokracije, recimo, uopće ne zabrinjava činjenica kako je u Hrvatskoj oko 50 tisuća neprofitnih udruga, čije poslovanje nije baš previše transparentno. Niti izvori financiranja niti načini trošenja novca, niti bilo što drugo što rade ili govore.

On valjda misli kako su sva prava većine regulirana predstavničkom demokracijom, u kojoj svake 4 godine ''većina'' ostvari svoje pravo na glasačkom listiću. Nakon toga, sve brige, za ''većinu'', prestaju, kako se da razabrati. Jer, napredak je očit iako ga ne vidimo, nego nešto posve suprotno.

Puhovskog ili Grbina ne zabrinjava ni vukovarski problemčić, koji Milanović rješava solomonski, oslanjanjem na ''zakone koji se moraju provoditi''. Svaki bi Hrvat mogao odmah nabrojati barem 5 zakona koji se provode ili djelomično ili skoro nikad, što znači da se – ne provode. To, međutim, nije prepreka provođenju problematičnog zakona koji ''ova vlada'' odabere da se provede, iako nije u ničijem interesu. Onako čisto demokratski, i po vlastitom nahođenju. Jer su, tobože, izabrani kako bi baš to radili, onako čisto demokratski, voljom ''većine''.

Nitko ne radi u interesu većine

Istini za volju, nisu izabrani voljom većine, niti rade u interesu većine birača. Problem je suvremene demokracije, unutar RH a i EU-a, što nitko niti ne radi u interesu većine. Takav pristup zapravo ne pojačava demokraciju nego anarhiju, dok birokratizacija stvara iluziju nekakve brige o svemu i za sve, upravo ''problematikom'' tipa spomenute WC-problematike. Stega, naravno, ne znači nikakvu brigu već uvođenje kontrole. Redovno tamo gdje je to zapravo neprimjereno, dok tamo gdje bi zaista trebalo nešto učiniti, nema ni rezultata ni volje za takvim čim.

Tamo gdje je potpuno bespotrebno, pa i stupidno, baviti se propisivanjem ili zabadanjem nosa tamo gdje mu nije mjesto, zaista se stalno nešto događa. S druge strane, tamo gdje bi uistinu trebalo nešto napraviti, radi se, ali samo u interesu manjina, a po istom principu i vrlo malih, i sve manjih grupa. Zapravo, globalizacija kakvu provodi vlast u EU-u, a lokalno i unutar RH, pogoduje najviše, sve češće i jedino, oligarhijskim strukturama.

Bile to utjecajne manjine, ove ili one interesne grupe, lobiji financijski ili poslovni, karteli ili monopoli ove ili one vrste gdje god je neki novac u igri i u pitanju. Njegovo veličanstvo novac suvremeno je božanstvo, pokretač globalizacije, ali nipošto civilizacije i nekakvog hipotetičkog napretka. Njega jednostavno nema.

Dok se javnosti stalno i uporno zamagljuju oči glupostima poput raznoraznih anketa i klasifikacija, različitim WC-problematikama, EU baš kao i RH nesposobni su rješavati a kamoli riješiti bilo koji od bitnih, stvarnih, realnih problema svakodnevice. ''Ova vlada'' i ova vlast uspijeva ono što se, još ne tako davno, činilo savršeno nevjerojatnim.

Uspijevaju nadmašiti JBT-a i Jugoslaviju, ne samo po pitanju gospodarskih rezultata i kvalitete života, nego i na političkom planu, gdje žanju samo i jedino uspjehe, prvi u Hrvatskoj, bez obzira na mjesto na bilo kojoj ljestvici negdje drugdje. Iako su svjesni ograničenosti svojeg roka trajanja, za razliku od JBT-a i njegove kamarile, ne prezaju od proklamacije epohalnih dostignuća i evidentnih rezultata.

EU nije Europa

Problem je, međutim, rezultati nisu nevidljivi, iako ih narod ne može dokučiti. Pučanstvo ih, te ''rezultate'', osjeća, na svojoj koži. To je i problem EU-a, gdje pisac Rob GlobalizacijaGlobalizacija jednostavno donosi rast neravnopravnosti i siromaštva, unatoč porastu manjinske problematike i tematike koja rasparčava onu stvarnu, aktualnu, akutnu problematiku, a ta je vrlo jasna: nesposobnost struktura, na svim razinama, rješavati one prave, životne probleme, ili zaštititi ona osnovna ljudska prava ugravirana u suvremene ustave.Riemen problem formulira i ovako: ''Problem je što EU nije Europa'', gdje strašno puno ljudi žive u EU-u koji se ionako ne osjećaju Europljanima. Kako i bi, kad su diskvalificirani, i u startu i na duge staze. Nikakva briga, navodna, o manjinama i neravnopravnosti ove ili one vrste, ne može ukloniti problem koji rješavaju oni koji ga – nemaju.

Silne neprofitne udruge i nevladine organizacije napučene su u prvom redu ljudima koji su svoje financijske probleme uglavnom riješili, dobrim dijelom baš i preko dotičnih subjekata javnog sektora. Umreženost je karakteristika suvremenog doba, ali taj aspekt ne rješava probleme većine, koja uglavnom gubi osnovna, ljudska prava, što zorno pokazuju poteškoće, kao i izjave raznih političkih velikana uma, u svezi s aktualnim referendumom.

Globalizacija jednostavno donosi rast neravnopravnosti i siromaštva, unatoč porastu manjinske problematike i tematike koja rasparčava onu stvarnu, aktualnu, akutnu problematiku, a ta je vrlo jasna: nesposobnost struktura, na svim razinama, rješavati one prave, životne probleme, ili zaštititi ona osnovna ljudska prava ugravirana u suvremene ustave.

Izgleda, samo kao slovo na papiru. U praksi, političke elite, koje zapravo vladaju u ime oligarhije i plutokracije, globalizacije te standardizacije, monetizacije i supremacije, uz osiguravanje udobnog života potpomognutog obilnim novčanim i inim prihodima koji nisu zaradile niti na nj imaju bilo kakva prava, potkradaju vlastite narode, države, izborne jedinice, subjekte, putem dotrajalog i kontraproduktivnog izbornog sustava, koji neprekidno priolagođavaju sebi i vlastitim potrebama.

Akutna wc-problematika

Primjeri svega toga kaleidoskopično svjetlucaju i vrte se pred našim očima, svakodnevno. Najveća je laž, sve češće je čujemo, to da nešto ''nema alternative''. Ako nema alternative, nema sigurno ni demokracije, pa niti pravog rješenja. Ljudi koji nemaju nikakvih rješenja za stvarne, goruće probleme, žestoko i nepokolebivo se bave stvaranjem problematike koja im ide na ruku.

Njihovi bi se politički dosezi, uglavnom, mogli opisati kao svojevrsni tip akutne WC-problematike, barem po dubini njihovog uvida i učinku na dobrobit stanovništva, koliko svakodnevno toliko, još više, na neku dužu stazu.

Spomenuti Riemen spominje nedostatak vizije i predvodništva, danas, u Europskoj uniji. Ali on izgleda ne vidi prave razloge, iako je svjestan sveprisutne pohlepe. Potpuno krivo, on poručuje ''ne vjerujte idiotima koji vam kažu da je nacionalizam važan''. Na žalost, to je sasvim pogrešno.

Prava poruka bi glasila: ''Ne vjerujte idiotima koji vas lažu da nacionalizam nije važan''. Uostalom, ako je nevažan, zašto ne ukinuti europsko, ili svjetsko prvenstvo u nogometu, gdje se nacionalizam manifestira itekako vidljivo? Odgovor je, naravno, da se neće ukinuti. Razlog je, kao i uvijek, u prvom redu novac. Nema veze s nogometom.

dr. Slaven Šuba