Zoran Milanović Vukovar (ne) doživljava

U Hrvatskoj su odavno važni, odnedavno naglašeno bitni, osjećaji ''onih na drugoj strani''. Osjećaji Vukovaraca, kao i demokratske većine hrvatskog naroda u vlastitoj zemlji, slabog su odjeka. Barem kod vladajućih ''elita''. Ono što je njima najvažnije, to je da je Hrvatska ''lider u regiji''. Kakvoj regiji? Predsjednik Josipović, koji je na turneji po istočnoj ''regiji'', zacijelo ne bi negirao niti formulaciju koja bi spomenula turneju po Jugoslaviji, jer o tome se zapravo i radi. Ta i takva ''regija'', naime, nije nikakva prirodna regija već Jugoslavija, ne želimo li se lagati.

Krnja ili raskomadana, kakva god, ali bitno je da se radi o dotičnoj, frankensteinovskoj tvorevini koja je hrvatska nepovratna prošlost bez budućnosti, osim u glavama onih koji spominju ''regiju''. Bivša država ne može biti nikakva regija, nego područje u kojem žive i Hrvati, i u kojem država, Republika Hrvatska, ima legitimno pravo i obvezu brinuti se prije svega o stanovništvu hrvatske nacionalnosti. O prosperitetu, i budućnosti Hrvata gdje god oni bili i živjeli. U raznim državama, gdje je njihov položaj općenito i dalje loš, i zapostavljeni su te obespravljeni daleko više nego brojne manjine u RH. Za ''one na drugoj strani'' brinu se i više nego dovoljno svi ''oni drugi''.

Predsjednik Vlade koji je ovih dana dao još jedan u nizu svojih besmislenih, arogantnih monologa u smislu obraćanja hrvatskoj javnosti, nakon što je prešao u laganu defenzivu spram EU-a, krenuo je izgleda u neku drugu ofenzivu. Prva po njemu još nije završila, jer on zahtijeva za Hrvatsku koja je ušla pred 2 mjeseca u EU, isti položaj kakav u pogledu uhidbenog zakonodavstva ima Češka, koja je ušla 2004. i još ''nije uskladila uhidbeno zakonodavstvo s EU-om''.

Kako su razne zemlje ulazile na različite načine i pod raznovrsnim uvjetima u Europsku uniju, nejasno je zašto Milanović onda ne proglasi, recimo, isključivi gospodarski pojas na Jadranu, kad ga i EU potiče na to, a što bi bilo potpuno legalno i legitimno. Između ostalog, vodi li ga princip jednakosti, sve europske odnosno EUropske pomorske zemlje proglasile su takav pojas. Time bi pokazao, uostalom, da kad već stalno naglašava historijske razmjere odmaka svoje stranke od bilo kakve politike i stila HDZ-a, zaista želi demonstrirati nekakvu korisnu razliku, takvu koja bi konačno išla u korist Hrvatske kojoj je premier toliko posvećen i kojoj želi toliko dobra. A od toga nikad ništa.

Druga ofenziva

Ali eto, nakon prve ofenzive koja je na izdisaju, slijedi druga, potpomognuta sladunjavom medijskom potporom HRT-a, s monologom garniranim retoričkim pitanjima na koja Milanović daje OfenzivaPredsjednik Vlade koji je ovih dana dao još jedan u nizu svojih besmislenih, arogantnih monologa u smislu obraćanja hrvatskoj javnosti, nakon što je prešao u laganu defenzivu spram EU-a, krenuo je izgleda u neku drugu ofenzivu. Prva po njemu još nije završila, jer on zahtijeva za Hrvatsku koja je ušla pred 2 mjeseca u EU, isti položaj kakav u pogledu uhidbenog zakonodavstva ima Češka, koja je ušla 2004. i još ''nije uskladila uhidbeno zakonodavstvo s EU-om''.uobičajene odgovore, do bola sadržajne i nezanimljive. Ali i nešto novo. U spomenutom obraćanju čulo se da su u Vukovaru na djelu ''lokalni kabadahije''. Osim što dotični termin nema nekog preciznog značenja, i malo ga je ljudi u životu uopće čulo, posve je sigurno uvredljiv jer kako zvuči tako je i izgovoren.

Što je najgore, predsjednik hrvatske vlade služi se, za karakterizaciju vukovarskih prosvjednika, ljudi kojima su sinovi ili ostali najdraži dali živote za Hrvatsku, riječju koja ne pripada hrvatskom jeziku. Možda riječ pripada toj nesuvisloj ''regiji''. Simptomatično ili slučajno? Što god bilo, pokazuje zorno kako Zoran Milanović Vukovar (ne) doživljava. Svakako, bitno suprotno od većine Hrvata.

U svom obraćanju, kao i nikad dosad, Milanović nije spomenuo kako manjine koje zakon treba štititi, imaju uz prava i obveze, ako ničeg drugog ono poštovanja tih istih zakona te iste zemlje, koja ih je obvezna štititi. Kako se govori o nebrojenim provokacijama među kojima se spominje i pljuvanje hrvatskog policajca u Vukovaru, od nekog lokalnog... nehrvatskog kabadahije (?), čak i otmici jednog policajca, a svjedoci smo prešućivanja i zataškavanja tih i takvih slučajeva o kojima tek nešto procuri u javnost, dok se uskraćuju, recimo, snimke publike koja je u istom tom Vukovaru davala potporu košarkašicama na način koji sigurno ne odaje gore spomenuti respekt prema zemlji i njezinim zakonima, jasno je kako predsjednik vlade ima vrlo selektivan pristup problemima. Rezultat takvog pristupa nedvojben je, vrlo glasan i jasan. I neprihvatljiv većini Hrvata.

Uglavnom, iz njegovog su kuta gotovo za sve hrvatske probleme krivi bilo Katolička crkva bilo HDZ. Pristup je poznat iz bliže, a i dalje hrvatske povijesti, koja je bila napučena naputcima o prepoznavanju klasnog neprijatelja i stamenom pridržavanju principa neskretanja s puta prema zacrtanoj svijetlećoj budućnosti te ciljevima blagostanja za sve. Jednom kad do toga dođe.

Svijet nebuloza

Nevolja je bila, baš kao i danas, blagostanje je za neke već bilo stiglo, prije svega za vladajuće i slične, s učinkovitošću van svih mjerivih gabarita ili klasifikacijskih shema. Slično nepobitnom učinku meteorologa, niti učinak političara ne mjeri nitko osim – političara samih. I jednima i drugima svejedno je jesu li pogodili prognozu ili ne, njihov uradak uvijek ostaju tek prognoze, plaće uredno pristižu, a kada bi oni koji zaista nešto rade bili mjereni na taj način, svi bismo imali, odavno, obećani raj na zemlji.

Efekti SDP-ove politike odavno su apstraktna kategorija, imenica bez sadržaja, osim možda nekog imaginarnog, iz svijeta poput Platonove pećine, recimo. Njihovi se planovi kreću u svijetu nebuloza i promišljanja rezultata projektiranih pretežno gramatički, irealno pogodbenim rečenicama sa strukturom koja obiluje zavisnim rečeničnim sklopovima. Mentalno, u svijetu smo ili mašte ili dalekih mogućnosti ovisnih o razvoju događaja, ali ne kod nas i o nama, nego uvijek negdje drugdje, ili tko zna gdje.

Novac bi, a to je bio glavni adut i sadržaj hrvatske politike u proteklom desetljeću, trebao curiti u blagajne iz EUropskih fondova, za hrvatske prilike praktično nepresušnih. Tko u tim raskošnim planovima ima mjesta ili vremena za ''lokalne kabadahije''? Turneje po regiji sasvim su sigurno dio igre, odigravane po uputstvima nekih globalnih kabadahija, onih koji su Milanoviću već počeli ići na živce. Jer mu pripisuju, zamislite, pokušaj zaštite određenih ljudi od utjecaja nekih, nehrvatskih, uhidbenih naloga. Onako, više globalnih, po nekim drugim regulama i uzusima.

Mrvice sa stolova

Svakako, nakon prve i druge ofenzive očekujemo i sljedeće. Tko zna u kakvom ćemo ratu biti kad stignemo do sedme. JRačunNakon prve i druge ofenzive očekujemo i sljedeće. Tko zna u kakvom ćemo ratu biti kad stignemo do sedme. Jedino što je sigurno, to je da neće biti dosadno. Kao i to da se zna tko će sve to platiti, račun za sve te, meteorološke i ine prognoze. Kao i za bezbrojne (ne)vladine udruge i razne druge organizacije, koje cvjetaju i bujaju, za koje je komunizam pristigao upravo kroz kapitalizam i demokraciju. Po marksističkom obrascu.edino što je sigurno, to je da neće biti dosadno. Kao i to da se zna tko će sve to platiti, račun za sve te, meteorološke i ine prognoze. Kao i za bezbrojne (ne)vladine udruge i razne druge organizacije, koje cvjetaju i bujaju, za koje je komunizam pristigao upravo kroz kapitalizam i demokraciju. Po marksističkom obrascu.

Unatoč padu proizvodnje, gašenju poduzeća, porastu nezaposlenosti, deficita, nelikvidnosti, cijena, uvoza, broja turista, i ostalim nevjerovatnim rezultatima kojima se vodeći ljudi Hrvatske mogu pohvaliti, i jedino time, zanemarimo li i zataškamo bezbrojne prognoze i očekivanja.

U socijalizmu je vrijedio princip ''ne možeš me toliko malo platiti koliko malo ja mogu raditi''. U kapitalizmu načelo glasi: ''platit ću te samo ako hoću i toliko malo koliko ti ne možeš zaraditi, ako uopće želiš biti zaposlen''. Jasno, to ne vrijedi za mamine i tatine sinove, članove Partije i filiala, ugledne potrošače državnog i ostalih novaca te pronevjeritelje i kabadahije najvišeg ranga.

Oni su uvijek zaposleni, radili svašta ili ne radili ništa; stoga su im džepovi uvijek puni, oni donose odluke, jer ima tko će stvarati ''dodanu vrijednost''. U sustavu gdje su najvažniji profiti banaka, i to listom stranih, za domaće snage, radne ili neradničke, rezervirane su mrvice sa stolova diljem svjetskog tržišta, ili EU-a. I to je to.

dr. Slaven Šuba