SDP, Ivica Račan i konvencija za novog čelnika

Ivica Račan desetljećima je bio prisutan u političkom životu, te je svojim djelovanjem, na ovaj ili onaj način, značajno utjecao na život stanovnika Hrvatske. I dok je primjerice u skladu sa željama onih koji u svakoj prilici brane Račana "uživanje" jointa dio javnosti odista prihvatio kao izraz mladenačke buntovnosti, članstvo SDP-a ipak bi moralo biti svjesno kako većina hrvatske javnosti prvenstveno pamti zrele godine Ivica Račan koje je proveo izvan bilo kakvog normalnog radnog odnosa. Odnosno, zna se vrlo dobro tko je kako i zašto u "onom" vremenu bio dio raznih partijskih struktura, što u njegovom slučaju zapravo ne obuhvaća samo njegovu zrelu životnu dob, već se proteže od razdoblja kada je bio uključen u omladinske organizacije pa do razdoblja raspada SFRJ.

Životni stav i političku orijentaciju komunističkog internacionalca nije mijenjao, podržavajući umjetnu tvorevinu Jugoslaviju do posljednjeg trenutka. Zajedno sa Stipom Šuvarom, na posljednjem partijskom kongresu u Beogradu nije rekao "popu pop i bobu bob", nego je tek slijedio slovenski primjer napuštanja velikosrpskog skupa. Često se čuje kako je Račan u Hrvatskoj dozvolio višestranačke izbore i kako nije pravio probleme pri preuzimanju vlasti, iako je pri tome znao da će biti "osuđen" na opoziciju. Formalno, to jest tako, no potpuno je jasno da su u tim turbulentnim vremenima koja su uključila mirni pad Berlinskog zida, ali i smaknuće bračnog para Ceauşesci, na hrvatska zbivanja utjecali mnogi čimbenici. Neosporno, nakon prvih demokratskih izbora, djelovao je kao iskusan političar, doprinoseći saborskom višestranačju, i čekajući "svoj" trenutak.

Ideja predaje dijela hrvatskog teritorija Sloveniji, u zamjenu za navodno brže rješavanja raznih spornih pitanja, predstavlja najočitiji promašaj SDP-a i Račana osobno. Ovaj promašaj izveden je u onoj "dobnoj" maniri ponašanja između "starih drugova" iz raznih komunističkih zemalja, potpuno nenaviklih na neke demokratske mehanizme u vidu odluka parlamenata, stručnjaka, i suda javnosti, kada su se, ako je trebalo, i cijeli narodi preseljavali u ime "bolje budućnosti". Napokon, na unutarnjopolitičkoj sceni djelovao je partijskim prokušanim metodama iskorištavanja političkih suradnika, kao primjerice u slučaju g. Tomca i g. Budiše, radi ostvarenja osobnih političkih probitaka.

Stanje u "novom SDP-u"

Odlaskom Ivice Račana otvorio se proces kandidiranja za čelnu poziciju u SDP-u, koji je zorno manifestirao sve napukline ove stranke. Za početak, treba primijetiti kako SDP još ima snažno članstvo koje je migriralo iz bivšeg SKH i koje čine njeno "rigidno" (konzervativno) krilo. Istina, dio tog članstva napustio je SDP, nezadovoljan blagošću u poimanju "socijaldemokracije", poput g. Ninića, no to ne mijenja bitno na stvari.

Zagrebački se pak gradonačelnik, koji predstavlja drugu struju u SDP-u, u posljednji trenutak ponadao mogućnosti pobjede na konvenciji, znajući da mu u slučaju poraza ipak ostaje "vrabac u ruci", tj. grad Zagreb i gospodarenje "najvećom kasicom" u državi. Dio SDP-ovog članstva, bar onaj dio "radikalnijih", ne podržava g. Bandića, kako zbog njegove javno iskazane povezanosti s Hercegovinom, tako i zbog njegovog ponašanja koje iskazuje određenu samostalnost naspram stranke.

Dok je gospođa Antunović na SDP-ovim unutarstranačkim izborima ispala kao "nesimpatična" članstvu i javnosti, g. Picula je već od početka doživljen kao potpuno medijski neinteresantan i stranački "bezličan".

U ovakvim okolnostima Zoran Milanović shvaćen je kao "pravi izbor" i novo lice. Štoviše, neopterećen, barem koliko se zna, nekim "repovima"“ iz prošlosti, javnost ga je doživjela kao osvježenje, odnosno čak kao mogući izborni odabir u trci za premijera.

No, osmjesi kandidata i naglašavano unutarstranačko jedinstvo nakon izbora Zorana Milanovića već danas više nisu tako izvjesni.

Istupi Zorana Milanovića

Posve očekivano Aleksandar Stanković u emisiji HRT-a "Nedjeljom u dva" uspio je preteći kolege novinare i dobiti ekskluzivu: prvi javni nastup čelnika SDP-a. Nekom bi moglo biti nejasno zašto je Zoran Milanović prihvatio taj poziv, kada je voditelj poznat kao neugodan za sugovornike. No, kako su osobni politički stavovi voditelja bliski SDP-u, uslijedila je komforna prezentacija novog čelnika.

Javnost je, izuzetno zainteresirana za "novo lice" na sceni, sa zanimanjem pratila emisiju. Jedna od češćih reakcija, kako simpatizera tako i političkih protivnika, bila je zbunjenost nad mnoštvom neodgovorenih pitanja. Štoviše, neki izrečeni stavovi ubrzo su uzburkale članstvo SDP-a. Naime, prvi puta je neki od "nasljednika" SKH javno izgovorio riječi osude za Tita, čija je nepogrešivost, do sada, bila dogma. Zoranu Milanoviću, dio SDP-ovog članstva vjerojatno to ne će nikada oprostiti. Osuda događanja nakon 8. svibnja 1945., tj. kraja II svjetskog rata i priznanje Titove krivice za pokolj na Bleiburgu i kasnije godine komunističke strahovlade, ipak je izrečena isključivo u kontekstu Bleiburga. Dakle, pred SDP-om je još dugi put do službenog, "partijskog" priznanja zabluda i počinjenih zločina pod vlašću KPH/SKH.

Takvo "priznanje" nije realno očekivati uskoro, jer bi odmah trebalo individualizirati "krivnju" na druga Tita, tadašnje rukovodeće garniture Hrvatske, sve do onih koji su još živući, povlačeći nanovo pitanje lustracije. Ne treba zanemariti još uvijek značajan broj članova, koji se s takvom ocjenom ne slažu i koji bi u tim okolnostima napustili stranku.

Kada se govori o prošlosti, koju se povjesničari još ne usude niti danas dosljedno istražiti, nije realno uskoro očekivati i stvarnu osudu komunizma kao ideologije, kao niti djelovanja komunista na području Hrvatske (bivše Jugoslavije) između dva rata i u samom ratu. Najodgovorniji političari ove zemlje, još i danas vrlo rado poistovjećuju djelovanje komunista u vrijeme II svjetskog rata s antifašizmom, još uvijek rado opravdavaju Bleiburg, još uvijek skrivaju komunističke logore smrti, pa i Jasenovac, nakon 1945.

No vratimo se razgovoru Zorana Milanovića i Aleksandra Stankovića. Na niz pitanja što se i danas vrte na internetskom portalu YouTube, Zoran Milanović, potpuno nepripremljen, odgovarao je s "nemam pojma" ili neodređeno. G. Šuker je ubrzo poentirao s izjavom "U politici, manekenstvo ne prolazi!". Stranačke i nestranačke gledatelje, Milanovićevo neizjašnjavanje je, dakako, neugodno iznenadilo, pa su mnogi već sada formirali stav, za koga ne glasati na slijedećim jesenskim izborima. Dio članstva SDP-a je takvim nastupom uvjeren da je izbor čelnika bio pogrešan, ma koliko dvojili i o ostalim kandidatima.

Guranje g. Jurčića na premijersku funkciju učinilo je također dio članstva SDP-a nezadovoljnim, naprosto zbog činjenice da g. Jurčić donedavno uopće nije bio član SDP-a. Javnost i reakcije iz drugih stranaka, daju pravo zaključiti da su ispravne tvrdnje o nesposobnosti Zorana Milanovića za premijersku funkciju, što je, uostalom, i on sam izrekao. Milanović je, uz ponovljene teze g. Jurčića, o potrebi novog ciklusa inozemnog zaduživanja pokazao da nema "sluha“ za ispunjenja očekivanja javnosti o svekolikom gospodarskom oporavku, niti jasnu viziju mogućeg izlaza iz "tunela", u kojem se gospodarstvo danas nalazi.

Dotadašnje istupe i izrečene stavove g. Milanovića, koji su generirali negativni publicitet i objektivno nanijeli medijsku štetu stranci, upravo je maestralno pokušao anulirati iskusan političar Antun Vujić, branivši Milanovića osobno, ali i "objasnivši" razne ranije izrečene Milanovićeve stavove. Ipak, posljednja izjava o "ukidanju" glasačkog prava za Hrvate u Hercegovini, definitivno je potvrdila diletantizam Zorana Milanovića, kao političara državne razine. Ma koliko se i g. predsjednik Mesić trudio objasniti i podržati stav g. Milanovića o dijaspori, a upitno je da li je to i stav SDP-a, neosporno je, da je tvrdnja izrečena potpuno nepromišljeno u predizborno vrijeme, da je to neprovedivo bez izmjene Ustava, dakle možebitno izuzetno dugotrajni proces, da je potencirao izrazitiji animozitet spram SDP-a, ali i da je otvorio niz pitanja o "glasačkoj mašineriji" izbjeglih Srba što žive, većinom, u Srbiji, a po svijetu putuju hrvatskom putovnicom i ubiru hrvatske mirovine.

Sve ovo doprinijelo je da se dio članstva SDP-a naglo "ohladilo" od novog lica na političkoj sceni, da se neopredjeljeno biračko tijelo ponovno pita za koga će se opredijeliti, da je SDP sasvim sigurno izgubio, doduše do sada malobrojnu, podršku iseljeništva. Doista, bit će vrlo interesantno vidjeti kako će SDP pokušati popraviti nanesenu štetu medijskim istupanjem svog čelnika. No, još je važnije vidjeti da li se SDP želi stvarno preobraziti u NACIONALNU stranku socijaldemokracije, ili im je još uvijek u glavama "nelustrirana" ideja ujedinjenih regionalnih proletera.

Damir Tučkar, dipl. ing 

{mxc}