Zločin i kazna

1. Uvod

U mjesecu svibnju još će se desetljećima aktualizirati Hrvatske podjele (crveni i crni) vezane uz II svjetski rat i nekažnjene zločine komunističkog nenarodnog režima, zakamufliranog u ruho antifašizma, osim ako ne bude konačno stavljena "točka na I" tog vremenskog razdoblja. Drugim riječima, ukoliko službeno ne bude osuđeno razdoblje 50 godišnje komunističke strahovlade, posebno označeno tek u posljednjem desetljeću obznanjenim zločinima Bleiburga i Križnog puta. Mjesec svibanj bio je i desetljećima mjesec u kojem je Hrvatski narod morao slaviti izmišljeni datum 25. 5., rođendan "velikog maršala" druga Tita. To je zapravo odabrani datum za proslavu obljetnice, kada su definitvno poražene Hrvatske vojne snage u Austriji i kada su započela, službeno zapovjeđena i organizirana, masovna smaknuća hrvatskih zarobljenika.

Skup HKV-a o zločinu Bleiburga i Križnih puteva, posebno je predstavio slovenska otkrića masovnih stratišta, razotkrio hrvatsku službenu politiku prešućivanja i ignoriranja grobišta, te odbijanje stvaranja procesa preuzimanja posmrtnih ostataka ili uređenja i obilježavanja grobišta. Ovo se provodi s ciljem da se ne povežu činjenice o počinjenim zločinima i ne ugroze današnji ideološki sljednici ili možebitni, još živući, izvršitelji i nalogodavci posljeratnih zločina. Cilj je relativizirati zločin i amnestirati pred pravosuđem, ali i pred povijesti, počinitelje, no što je još opasnije i samu ideologiju.

2. Dostojevski

U gimnazijskim danima čitali smo roman "Zločin i kazna" i upili pojam kajanja, kao prirodno stanje ljudske duše i posljedicu nekog lošeg činjenja, nanesene nepravde ili zla drugom ljudskom biću. Kako je današnja civilizacija uveliko pod uplivom utjecaja nekršćanskih korijena, ljudskim sudbinama upravljaju neki moćnici i sile kojima je primarno ostvarenje cilja, neovisno o cijeni koju treba platiti. Bez osvrtanja na učinjeno i bez kajanja.

Komunizam, koji je kao ideologija osmišljena u 19. stoljeću, započeo je svoj uspon kao destruktivna, teroristička organizacija, uveliko instrumentalizirana i kontrolirana od strane britanske i njemačke obavještajne službe, otrgnuvši se toj kontroli krajem 1. svjetskog rata uspostavom SSSR-a - najmnogoljudnije tamnice u povijesti čovječanstva, koja je tijekom gotovo stoljetnoga postojanja iznjedrila neopisiv broj zločina i zločinaca, statistički i znanstveno dokazano [1]. Nakon 2. svjetskog rata i proširenja utjecajne zone komunista širom svijeta, obrazac ponašanja i održanja vlasti bio je isti: strahovlada, fizičke eliminacije svih koji su prokazani kao potencijalni neprijatelji, pljačke imovine, cenzura informacija, te uzak sloj "provjerenih" koji su uživali sve povlastice društva! Nitko za učinjeno, a procjene broja žrtava komunizma kreću se oko broja 100 milijuna ljudi, nije bio nikada sudski gonjen, ukoliko izuzmemo kvazi-suđenja koja su rezultat "međusobnih" čistki i "samopriznanja" krivice.

Kao predložak, praksa ponašanja boljševika SSSR-a preuzeta je od svih ostalih komunističkih organizacija, pa tako i u umjetnoj versajskoj tvorevini, tamnici hrvatskog naroda. Komunisti su odgajani u duhu da se bespogovorno slijedi partijska hijerarhija, koja je neupitna, uvijek u pravu, i čije odluke partijska baza ionako ne može kritički sagledati. Te odluke, makar bila riječ o masovnim ubojstvima, nisu nikada mogle biti predmet preispitivanja ili neizvršenja, ma kakve one bile za ljudske sudbine. U razumijevanju ovog postupanja ključan je Dostojevski, jer komunisti, za razliku od "običnih" ljudi, uopće ne osjećaju grižnju savjesti za počinjena nedjela ili zločine. To su ljudi od "čelika", a kako se kasnije pokazalo kroz osobne primjere svih njihovih vođa, pri tome uopće nisu bili imuni na luksuz, osobno bogatstvo, "počasne" sveučilišne titule obrnuto razmjerne njihovom službenom obrazovanju. Drug Tito također nije bio izuzetak, naprotiv, izdigao se osobnim primjerom iznad obrasca ponašanja komunističkih vođa, postavivši nove i teško dostižne standarde: svjetska ladanjska putovanja i ugošćavanja "istomišljenika".

Drug Tito, iako "kršćanskih" korijena, također nije imao grižnju savjesti za učinjeno. Zapravo, nije niti shvaćao da je osobno predstavljao problem, uzrok patnje mnogobrojnim obiteljima, jer je sam sebe doživljavao kao nepogrešivo naprednog političara, koji narod vodi u "bolju budućnost". Na tom putu otpadaju samo "nevjernici", koji ionako predstavljaju opasnost za uspjeh revolucionarnog poduhvata.

3. Jasenovački govor na skupu "antifašista"

Mentalni sklop bivših komunista ili generacija odraslih u ili zasljepnih ovom ideologijom najbolje su prikazani u javnom govoru predsjednika RH  Stjepana Mesića na stratištu Jasenovca. Iako je ovaj logor i mjesto ljudske patnje, bezobzirno od velikosrpko-četničo-komunističko-jugoslavenskih sljedbenika kroz gotovo 50 godina bezobzirno iskorištavan za ostvarenje političkih ciljeva [2], iskreni govor predsjednika Mesića predstavljao je ipak iznenađenje. Čuveno obraćanje sudionicima skupa sa "Drugarice i drugovi", čime je zasluge u pobjedi nad Njemačkom i njezinim saveznicima isključivo pripisao komunističkom pokretu, postalo je legendarno, simbol mentalnog sklopa "bivšeg režima" i uvjerenosti u njegovu nepogrešivost. Naravno, kroz taj pozdrav, zanemareni su i ignorirani svi ostali antifašisti, nekih drugih ideoloških opredjeljenja osim komunističkog. Kao što je i desetljećima "držano u tajnosti", poznato je da su se pokretu otpora, odnosno borbi protiv nacističlih snaga pridruživali svi oni kojima su životi bili ugroženi. To su bili Hrvati, bilo pod talijanskom okupacijom, bilo neprijatelji tadašnje Njemačke i ustaškog poretka, Židovi čiji su životi bili neposredno ugroženi, Srbi koji se nisu, iz ovih ili onih razloga, pridružili četnicima, dok su u pokretu, brojčano, najmalobrojniji, ali organizacijski isključivo hijerarhijski najznačajniji, bili komunisti. Oni su se organizacijskom snagom i stegom postavili za vodstvo, oponente u vojnim jedinicama su doduše fizički eliminirali, a u skladu s doktrinom "revolucije", koja se na području teritorija Hrvatske i BiH poklopila i s "težnjama" velikosrpske platforme, te su dosljedno provodili fizičke eliminacije potencijalnih neprijatelja. Kada god su kontrolirali određeni teritorij! Na kraju rata Bleiburg je bio samo konačan obračun u skladu s ovom politikom.

Stoga i lakonsko objašnjenje g. Mesića "…ionako su stradali oni koji su to i zaslužili", kao i objašnjenja "drugova", kojim se Jasenovac i Bleiburg razlikuju samo u tome što "u Jasenovcu su svi bili nevini, a na Bleiburgu je bilo i krivih", predstavlja tragični vrhunac jednog stanja duha dijela hrvatskog društva i političkog establishmenta, potpuno "ideološki ispranog" mentalnog sklopa, neprilagodljivog na uviđanje osobnih zabluda. Stradanje nevinih, čiji broj vjerojatno nikada ne će biti točno ustanovljen, ali se može procijeniti na bar 150.000 ubijenih.

Tvrditi, da je samo i jedno biće "dobilo što je zaslužilo", jest logika podržavanja linča, gdje se ignorira osnovni postulat prava: svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica! Dakako, iz "onog" razdoblja, kod i danas "ideološki ispranih mozgova", ovaj postulat glasi: svatko je kriv dok ne dokaže da je nevin ! A jednom izrečenu krivnju nije dozvoljeno osporavati!

Danas se u javnost plasiraju "iskrivljene" teze sljedbenika komunističkog režima, kojima se zločin Bleiburga nastoji relativizirati, umanjiti, nakon desetljeća sakrivanja da je uopće i postojao. U tim izjavama bezrezervno se iznosi i desetljećima "usađena" tvrdnja da su stradale "samo" ustaše, a prema drugu Fumiću, pojedinačno i iz osvete! Ovime se implicira, permanentno, nikada kritički sagledana tvrdnja: svi su ustaše zločinci i zaslužuju pogubljenje! Uopće, naravno za "njih" nije sporan ishod teoretski mogućih suđenja, jer svatko tko je nosio ovu odoru bio je "kriv" i jedina logična i moguća presuda bila je smrt.

Kada ove strašne teze dolaze iz usta današnjeg predsjednika Hrvatske, koji bi to trebao biti predsjednik za sve hrvatske državljane, te kada se ove teze iznose kroz javne komentare i istupe pogodnih povjesničara i političara u javnim medijima, tada se čovjek doista ima razloga zapitati: da li je Hrvatska i dalje taoc komunističkog "mentalnog sklopa"? Da li doista moramo čekati da "biološki sat" odradi svoje i da na političku scenu dođu oni koji neke dogme ne će prihvatiti kao neupitne? Ili možda rješenje treba tražiti da se, ovdje i sada, provede lustracija

I tu se opet vraćamo na Dostojevskog i u ustavu današnje Europske unije izostavljenih kršćanskih europskih korijena. Pitanje "duhovne zagađenosti", koje u ovim primjerima svodimo na kajanje za zločin, nakon čega tek može doći oprost, nama u Hrvatskoj treba pomoći u opredjeljenju za ili protiv regionalnih povezivanja, za ili protiv EU integracija, kome se prikloniti na izborima.

Budućnost je, dakako, da se povijest prepusti povjesničarima, da se ideološka opredijeljenost ukloni iz objektivne racionalne prosudbe povijesnih zbivanja. To do danas nije bilo moguće, prvenstveno zbog javne prisutnosti snaga koje zločine iz 50-godišnjeg razdoblja počinjenih od komunističko velikosrpskih vlastodržaca uporno skrivaju, amnestiraju, umanjuju. Čineći tako, osim osobne moralne "krivnje" iz pogleda pravosuđa, te današnje političke snage su i "de iure" sudionici ovih zločina. Izgleda, da je samo pitanje osobne hrabrosti da pred poviješću i vlastitim narodom odgovorni političari naprave osobni hrabri iskorak, te započnu pravne bitke osuda kroz procese nad još živućim sudionicima, nalogodavacima i izvršiteljima komunističkih zločina! Ne zbog osuda samih, jer tu za žrtve pravde više ne može biti, već zbog hrvatske povijesti XX stoljeća, koju ostavljamo budućim pokoljenjima. Osim toga, možda se dogodi i katarza dijela hrvatskih državljana kojima bi oprost žrtava trebao biti upućen. Zbog konačnog nadvladavanja svih nametnutih nam podjela kojima se Hrvatska nadzirala i držala u pokornosti.

[1] Vidi dvije Rezolucije Vijeća Europe o osudi zločina komunizma, te drugu literaturu poput Bijele knjige komunizma, ili beletristička izdanja poput Karlo Steiner: "10000 dana u Sibiru".

[2] Ciljevi komunističke propagande u prezentiranju enormnih brojeva žrtava, licitiranih do 700.000, ponegdje i do 1.000.000, bili su istjerivanje što veće ratne odštete od poražene i osuđene Njemačke. Velikosrbi su pak iskorištavali žrtve logora za nametanje krivnje genocidnosti kolektivitetu Hrvatskog naroda, ali i kao dokaz potrebe "vječnog" političkog tutorstva nad Hrvatskom, kroz garantirano, odlučujuće, participiranje u političkom životu, u svim budućim državotvornim oblicima Hrvatske.

Damir Tučkar, dipl. ing. 

{mxc}