Hrvatska i gospodarska kriza – prilog za razmišljanje

Uslijed gospodarske krize koja je pogodila cijeli svijet, a što je u Hrvatskoj interno osnaženo kako djelovanjem današnjih "majstora makroekonomije" tako i zbog naslijeđa prošlosti "majstora" iz desetljećja propale države, pozornost javnosti vještim je medijskim manipulacijama skrenuta na "datum prijema u EU". Iako se "okvir EU" nudi kao jedini, u dugoročnom smislu izlaz iz krize i "spas" za Hrvatsku valja se u svijetlu posljednjih "rekonstrukcija Vlade" kritički zapitati o javnosti prezentiranim "kratkoročnim" ili operativnim receptima izlaska iz krize. Stječe se dojam listajući tiskane medije i prateći TV diskusije i komentare političara i novinara, javnih osoba, kako se posljednjih mjeseci strogo dozirano kao jedina realna opcija formule gospodarskog oporavka Hrvatskoj nudi i nameće MMF.

Doduše govori se kako to znači "krv, znoj i suze", ali i kako je to "jedina garancija" uz težak rad, da se opet Hrvatska "osovi na vlastite noge". Obrazloženje potrebe pozivanja MMF-a je i da "mi sami nismo sposobni" biti disciplinirani i provesti potrebne reforme pa će nas jedino MMF uspjeti priisiliti da to učinimo. Čak se MMF priziva da što prije dođe, jer u protivnom samo "gubimo vrijeme" i produžujemo svoju gospodarsku agoniju pa će i "izlaz" biti teži i bolniji, ali "svakako na kraju s MMF-om".

Ovih mi je dana jednom e-mail porukom skrenuta pozornost na članak objavljen u "The Observeru" davnog 21. travnja 2001. godine iz pera Josepha Stiglitza. Kako smo svakodnevno zatrpani nizom informacija ime mi u prvom trenu nije značilo ništa, no uz malo "surfanja" doznao sam tko je navedeni gospodin. Joseph Stiglitz je profesor ekonomije, gradio je karijeru na američkim sveučilištima, od Yale do Stanforda, a danas na Columbiji u New Yorku. Trenutno je od listopada ekonomski savjetnik Vlade Škotske, član Savjeta ekonomista što osmišljavaju budućnost ove zemlje. Inače, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 2001 g., bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši podpredsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj (1997-2000). On je odlučio "progovoriti" o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje "pomažu".

U svakom slučaju radi se o čovjeku koji je autoritet, koji ima nesumnjiva znanstvena znanja i iskustva, ali i iskustvo „iz prve ruke" rada u institucijama što „drmaju svjetskom ekonomijom". Ali i o čovjeku određenih moralnih standarda koji mu nisu dopustili da napusti World bank.

Niže naveden je sam preveden članak koji sagledan iz 10 godišnje distance uopće nije izgubio na aktualnosti, čak što više, nama u Hrvatskoj danas je puno jasniji! U ova "predizborna vremena" kada se Vlada ruši po motivu i principu "Sjaši Kurta da uzjaše Murta", birači bi morali obratiti pozornost na zazivatelje MMF-a i njihove motive.

Original možete pročitati na: http://www.guardian.co

Četiri koraka do prokletstva

Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

Prvi korak - privatizacija

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. "Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara" - kaže profesor Stiglitz.

Drugi korak - liberalizacija

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogućuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na "zakonit" način nesmetano izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat pod imenom "krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu "presušiti" za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. "Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv" - kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

Treći korak – tržišno određivanje cijena

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treći korak - tako zvano "tržišno određivanje cijena". To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

Četvrti korak – MMF-ov prosvjed

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena "na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava "vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povećanja cijene vode.

Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu - dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? "Da" - kaže profesor Stiglitz: "Bocvana!" Njihov trik? Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: „Go home!"

Damir Tučkar, dipl.ing