U raljama kreditora
Hrvatska je kao što svi znamo izuzetno zadužena zemlja, s bankarskim sustavom kao jedinom prosperitetnom i izuzetno dohodovnom privrednom granom, zaslugom politike, u stranim rukama. I mnoge druge zemlje nalaze se u financijskim teškoćama zbog dugova kreditorima, ne samo tranzicijske u našem okruženju, poput Mađarske i Rumunjske, „malih baltičkih" država oslobođenih stega bivšeg Sovjetskog Saveza. Globalna je ekonomska kriza prvenstveno kriza morala, nereguliranog svjetskog bankarskog poslovanja, temelja kapitalizma zasnovanog na burzovnim špekulativnim transakcijama takozvanim „burzovnim derivatima", što je drugo ime za „kladionica na dobre koeficijente"! U međuvremenu i odnos snaga privreda se izmijenio, pa polagano ali sigurno primat nad Europom i USA, preuzimaju gospodarski divovi iz Azije, prvenstveno Kina, uz Koreju i Japan.
Poznata je izreka kako kapital ne poznaje granice, što će reći da izglednom profitu u nekom unosnom poslu ne stoje na putu fizičke barijere, političko neistomišljeništvo, osobne netrpeljivosti, politički sustavi. Kako se veliki poslovi sklapaju uz „velike kredite", jedini parametar za dugoročnost i partnerstvo u poslu jest garancija povrata uloga. Države se mogu urušiti i nestati sa političke karte svijeta, ljudi napuste i fizički ovaj svijet, ideologije i stranke prestaju djelovati i postojati, no bankarstvo ostaje, dugovi ne nestaju. Bankari i banke se, s protekom vremena, mijenjaju, udružuju i razdružuju, ali glavnice zajmova ostaju nezaboravljene i netaknute, kamate se uredno pripisuje, zarada kreditora se povećava. Iako se još oko kamata može pregovarati, otpisi dugova su malobrojni, rijedak izuzetak i uglavnom se „milošću banaka" dogode kada je kamata već ionako vratila glavnicu.
Hrvatska je dakako, u daleko nepovoljnijem položaju od jedne Njemačke, kada se promatra zaduženje i snaga gospodarstva da te dugovi vrati. Pa ipak, malo je poznato, kako je i Njemačka već godinama u poteškoćama vezanim uz „državni dug" (isplata obveznica), nastao pred 90-ak godina. Naime, nakon I. svjetskog rata, opustošenoj Njemačkoj nametnute su ogromne financijske obaveze, pa je tadašnja Njemačka raspisala zajam za obnovu. No, na krilima tadašnjeg „narodnog" nezadovoljstva u Njemačkoj i tadašnje svjetske gospodarske krize, Adolf Hitler, preuzevši vlast, 1933 obustavlja isplatu obveznica. Nakon Drugog svjetskog rata i raspada Njemačke na dvije države, od kojih ona u „lageru", naravno, niti u snu nije mislila „plaćati" dospjele obveznice Njemačke države iz međuratnog razdoblja – to su, u hladnoratovskom nadmudrivanju elegantno prebacili u obavezu „zapadne Njemačke". I ova kapitalistička Njemačka je najvećim dijelom te obaveze isplatila. No, ostalo je isto tako nepoznato, ali, što mnogima nije iznenađenje, zbog iskustva življenja u tim vremenima i znanog obrasca ponašanja „klase komunista", kako su pred kraj II. rata vojnici sovjetske armije veliki dio obveznica – ukrali.
Upravo u tome i jest sadržana kompleksnost sudskog spora "grupe privatnih investitora" udruženih u kompaniju „World Holdings" iz Tampe na Florida, gdje je sud dopustio njihovu tužbu, kojom potražuju oko 450 milijuna dolara protiv SR Njemačke. Stav je Njemačke da sadašnji posjednici ovih obveznica moraju dokazati „vlasništvo" kroz složen postupak u Njemačkoj. Taj je stav definiran i ugovorom iz 1953., kojim su se ukradene „sovjetske" obveznice željele pravno poništiti, kako bi današnji vlasnik obveznica, da bi bio isplaćen, morao dokazati da su se papiri od početka 1945. nalazili izvan Njemačke. Floridski tužitelji se pak pozivaju na Londonski ugovor, također iz 1953., kojim je jasna obaveza Njemačke na isplatu obveznica.
I ove godine njemački porezni obveznici su u državnom proračunu morali podnijeti stavku otplate dugova i kamata iz tog vremena, na ime posljedica rata, putem Savezne agencije za financiranje, a što će se nastaviti barem kroz još iduća dva mjeseca (do listopada). Do tada će ova Njemačka, ukupno, kroz proteklih 90-ak godina, isplatiti devetocifreni iznos duga, na radost gotovo stoljetnu banaka i posjednika obveznica.
Kako su današnji posjednici obveznica na Floridi došli do njih, predmet je valjda neke druge priče, ali ostaje činjenica da su obveznice, i nakon 90 godina i nekoliko, u tom vremenu nastalih i nestalih država Njemačke, izmijenjenih ideoloških i političkih sustava, ostale vrijedeće. Banke će, i opet, pri tome „ubrati svoju uobičajenu proviziju", neovisno o sumnjivo dokazivom „vlasništvu" nad dionicama članova „World Holdinga" .
Kada danas pričamo o 45 milijardi eura duga Hrvatske, malobrojni su uistinu svjesni veličine duga ili nasljeđa kojeg ostavljamo našim unucima, ne svojom, pojedinačnom, ili krivicom Hrvata kao kolektiviteta. Ali ono čega moramo biti svjesni jest kako dug neće „nestati", a na primjeru današnje Njemačke možemo biti sigurni da će se kreditori naplatiti do posljednje lipe, makar za 100 godina. Sve to imamo priliku na izborima, „zahvaliti" političkim „elitama" i njihovim inozemnim mentorima, što su proteklih deset godina s „malo vitra", kormilarili hrvatskim brodom, ovim nemirnim morem.
Damir Tučkar, dipl.ing