Tako daleko od Hrvatske – presuda zločincu Kaing Guek Eavanu

Prosječan Hrvat danas malo što zna o državi Kambodži (Kampućija). Uostalom, kao što i malo koji Kambodžanac (etnički Kmeri) vjerojatno pojma nema o Hrvatskoj. Ova, ne tako mala zemlja s oko 14 milijuna stanovnika, u drugoj je polovici XX. st. pretrpjela strašna ratna razaranja i ljudske gubitke, kada se na nju „prelio" ratni sukob iz susjednog Vijetnama. Interesi velikih sila, u sukob tada neizravno ili izravno upletenih SAD, Kine i SSSR-a, te pobjednika rata na Indokineskom poluotoku, Vijetnama, na vlast u ovoj napaćenoj zemlji doveli su 1975. Crvene Kmere, prokomunističku organizaciju pod vodstvom uvjerenog komuniste Pol Pota. Nevjerojatno surov režim prema svim neistomišljenicima u vlastitom narodu „priuštio" je upravo nezamislive patnje i smrt, a trajao je sve do „mira" i tranzicije u ponovno uskrslu Sihanukovu kraljevinu, uspostavljenu pregovorima u Parizu 1989. godine.

Na po jezivom zlu poznatim „poljima smrti" Crveni Kmeri ubili su procjenjuje se do 3 milijuna pripadnika vlastitog naroda, razoreno je sve što je moglo podsjećati na „buržujsku državu" i njene institucije, raseljene gradove progutala je džungla, dok je stanovništvo „radosno" u radnim logorima iscrpljivano glađu do smrti, zvjerski ubijano i bilo izvrgnuto najtežim fizičkim poslovima. Zemlja je desetljećima zasijavana minama svih mogućih vojski što su se smjenjivale u pokušaju stvaranja „konačne pobjede" što i danas ubiru nevine žrtve, nikada ne će točno utvrditi svoje stradale u klasno inspiriranom genocidu.

Jedan od pripadnika ove strukture zla što je pustošila vlastitu zemlju, zločinac, 67 godišnjak Kaing Guek Eav zvan Nizozemac (Dutch), proglašen je od strane međunarodnoga suda u Kambodži krivim za zločine protiv čovječnosti. Bio je šef zloglasnog zatvora S21 u glavnom gradu Pnom Penu, gdje je od 1975. do 1979. više od 12.000 ljudi zvjerski mučeno i ubijeno, a samo nekolicina je preživjela boravak u toj kaznionici. Osuđen je na 35 godina zatvora, a zbog do sadašnjeg pritvora i „drugih olakotnih okolnosti" predviđa se da bi trebao služiti još 19 godina.

Naravno, kazna je za žrtve i njihove obitelji slaba utjeha, ali ipak, važna je i nama u Hrvatskoj jer odašalje određenu poruku. To je poruka o nezastarijevanju zločina protiv čovječnosti počinjenog u razdoblju „nakon rata", u vremenima surove diktature. Međutim, kada se u Hrvatskoj raspravlja o zločinima komunističke društvene klase, čija je ideologija „gradila" besklasno društvo, na upravo istim ideološkim uvjerenjima kao i monstrum Kaing Guek Eav, onda vrijede neka druga mjerila. Za brojne zločine tijekom II svjetskog rata, pa od 15. svibnja 1945. do 1989. godine, od drugova „antifašista" dobivaju se „objašnjenja" kako:

- „zločina uopće nije bilo",

- „žrtve su ionako bile krive",

- Bleiburg, kao simbol žrtava poslijeratnog vremena i „križnih puteva", nije „ratni zločin", a ako i je onda je kao „civilni zločin" ionako „ušao u zastaru",

- nema svjedoka zločina (najnoviji biser druga Boljkovca).

Svjedoci smo 20-godišnjeg razdoblja upornog odbijanja suočavanja klase yu-neokomunista, sakrivenih iza plašta „antifašizma", s uzrokom svih podjela u Hrvatskoj, čime bi se napokon zatvorilo jedno mračno poglavlje naše povijesti. Ne žele se „valorizirati" osobni doprinosi implementaciji totalitarističkog komunizma i vlastita uloga u podjarmljivanju svoga naroda. Da bi Hrvatska konačno počela živjeti svoju budućnost, nužno je osuditi, makar u simboličkoj formi, još živuće osumnjičenike za zločine iz razdoblja komunizma. Ne zbog njih samih, budući da se očigledno nisu u stanju pokajati, već zbog konačne i stvarne osude zločinačke ideologije komunizma, kao i snaga u i izvan Hrvatske koje su se u novim društvenim okolnostima pokrile plaštom „demokratskog globalizma", a u suštini nastavljaju po starom.

Najjasniji simbol ere totalitarističkog mraka u Hrvatskoj je Josip Broz Tito. No, on i dalje „krasi" svojim imenom naša sela i gradove. Da, zato nam se Kambodža i danas čini još tako dalekom, a ovdje ne mislimo naravno na zemljopisnu udaljenost...

Damir Tučkar, dipl. ing.