Početak jednog divnog prijateljstva

Naglašavajući atmosferu srdačnosti i spremnosti u rješavanju problema prošlosti izvještaji dnevnog tiska i ostalih medija o posjetu predsjednika RH Ive Josipovića Srbiji, te domaćinstvo koje mu pruža predsjednik Boris Tadić, odudaraju od inače uobičajenih izvješća međudržavnih poglavarskih posjeta. U toj idiličnoj atmosferi, gdje se predsjednici, u istupima pred predstavnicima medija međusobno natječu u izljevima osobnog prijateljstva pažljivijem će promatraču ipak ostati, upravo zbog prošlosti, ponešto gorčine i čuđenja, ali i „pitanja u zraku". Za početak, jako bode u oči obostrano istovjetan stav glede tužbi Međunarodnom sudu u Haagu o genocidu, bolje rečeno o „obostranom odustajanju" od njih.

Pravnici će svakako bolje interpretirati uvjerljivost i obrazloženje obje tužbe, no subjektivni dojam je kako je tužba Srbije s argumentacijom „ustaških zločina iz II svj. rata" aplicirana na zbivanja u 90im, nekako „lošija" u odnosu na predmet hrvatske strane pred istim sudom. Neovisno o eventualnoj presudi u slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije, već sam postupak protiv jedne države s tako ozbiljnom optužbom ostavlja „biljeg u kolektivnom pamćenju" u narodu te države, ali i u sferi međunarodne reputacije te države. Vidljivo je to jasno na primjeru njemačkog naroda, neizrečenog ali prisutnog, nametnutog, osjećaja krivnje generacija Nijemaca zbog nacizma i odnosa prema židovskom narodu kroz svo vrijeme nakon 2. svjetskoga rata. Kako je tužba Srbije isključivo politički motivirana s ciljem „poništavanja" efekta hrvatske tužbe, a pisana u formi pamfletskog uradaka, nagoviještenim Josipovićevim odustajanjem od tužbi dobitnik je, naravno, samo Srbija, s pobjedničkom parolom: „Tko nas bre zavadi ?". O izručenjima zločinaca, živućih, a „nestalih u crnoj rupi", tj. Srbiji, niti riječi!

Pitanje granica

Drugi sporni i manje novinarski komentiran rezultat razgovora dvoje predsjednika može se uočiti u više nego zabrinjavajućim riječima predsjednika Josipovića, koji je, ne ulazeći u podrobnosti, nagovijestio i rješavanje graničnog problema i „neuobičajenim rješenjima". Ako to stavimo u kontekst očito ubrzanog postupka ukidanja prelazaka građana između granica dviju država sa putovnicama, dakle samo s osobnim iskaznicama, te nedavnim signalima iz EU kako Srbija „brzo napreduje" na putu europskih integracija, na pomolu je vjerojatno rješenje s „graničnom crtom sredinom Dunava".

No, isto je tako očito kako će Schengen na granici s Deželom ostati još dugo, dugo nakon što Hrvatska bude „punopravna" država EU. Više je nego očito kako EU ne želi graditi „novi Schengen" na istočnoj granici Hrvatske (i na granici sa BiH), već je namjera pričekati Srbiju desetak godina i „ukinuti" sve interne granice EU. Drugim riječima, Hrvatska će u EU „punopravno", zajedno sa Srbijom i ostatkom Regiona, možda i sa istom valutom, ako do tada euro zbog globalne krize „ne propadne".

Ukidanje Hrvatske nogometne lige

Treći bizarni detalj koji svjedoči o „velikoj međusobnoj ljubavi" Hrvatske i Srbije jest uporno višegodišnje nastojanje stvaranja jedinstvene „regionalne nogometne lige", što je do danas iz Hrvatske na sreću bilo karakterizirano kao „loša ideja". No, ovaj puta prema Deutsche Welleu predsjednik Tadić je ponovio potrebu realizacije ovakve forme nogometnog natjecanja, s čime se predsjednik Josipović iskreno složio. Daljnji će korak valjda biti traženje dopuštenja FIFE i UEFE da formiramo zajedničku reprezentaciju, kada se već „odbacila" ideja (šuška se šuška) o zajedničkoj organizaciji europskog prvenstva u nogometu.

U navedena tri primjera više je nego očito koja strana ima razloga za zadovoljstvo ovim državničkim susretom. Hrvatskim pak građanima ostaje samo da se pitaju zašto se ne govori o namirenju bar dijela šteta iz ratnih sukoba nanesenih našoj zemlji. No, puno je izvjesniji scenarij kako će Hrvatska uz „pomoć međunarodne zajednice" sada preuzeti obavezu rješenja „pitanja stanarskih prava" izbjeglih Srba. A onda će doći na red i „mirovine" izbeglicama iz Hrvatske, pa onda njihova „izgubljena radna mesta" i „odšteta za izbeglištvo"... Doista predsjednik Tadić ima brojne razloge za osmijeh na licu, a nama će naš predsjednik po povratku valjda ipak objasniti što je to Hrvatska dobila ovim posjetom. Nadam se samo da to nije „bratstvo i jedinstvo"!

Damir Tučkar, dipl. ing.