Hrvatska zbilja u dvije sličice

 

Crvena boja je od pamtivijeka boja Hrvatske, u grbu i na zastavi odraz naše davne i slavne prošlosti, naš ponos - danas na žalost primjetan jedino na velikim sportskim priredbama kada su „tribine" obojene u „kockice". Naš aktualni Predsjednik tijekom predizborne kampanje obećao je kako će „zacrveniti Hrvatsku", doduše, nije mislio na duh i smisao crvene boje u našoj tradiciji, već na ideološku totalitarnost i isključivost osobnog svjetonazora, svojstvenog miljeu iz kojeg je proizašao. Većina birača, tada u predizborno vrijeme, nije shvaćala što je današnji Predsjednik tada mislio ostvariti „bojanjem Hrvatske u crveno".

Danas, niže opisane dvije informacije, možda će „probuditi" i posljednje naivne Josipovićeve birače, koji su mislili, kako dajući svoj glas „uglađenom, finom i obrazovanom Zagrepčanu", a ne „neobrazovanom, sirovom, katoličanstvom zadojenom Hercegovcu", čine dobro svojoj zemlji. Daleko od toga kako, ja osobno, mislim da je konvertirani SDP-katolik g. Bandić bio bolji odabir za predsjednika Hrvatske, no bio je u drugom krugu jedina moguća alternativa. Nije mi namjera opet lamentirati o prošlim izborima, od toga nema koristi, no želja mi je ilustrirati kroz niže opisane dvije informacije kako se, svakom danom sve više, naša Hrvatska „crveni" – sukladno obećanju aktualnog nam Predsjednika. No, ne crveni se samo od „crvene ideologije", ona se prvenstveno crveni od srama većine građana ove zemlje. Srama od pretvaranja Hrvatske u azil neokomunističkih struktura, koje su u njoj pronašle idealno mjesto za amnestiju, zbog osobnih čina i sudjelovanja u zločinačkom poduhvatu, „činjenja i podržavanja" diktature i torture jedne propale ideologije.

Oltar domovinePrva današnja informacija čitajući vijesti na Internetu koje prelistavam uz jutarnju kavicu me zgrozila: „Ugasio se plamen na Oltaru domovine", s T-portalskim podnaslovom: „Narod ga nije volio!". Daljnji tekst govori sam za sebe: „Vječna vatra na Oltaru domovine, spomeniku svim palima u Domovinskom ratu, ne gori. Zastave ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu rasparane su i neugledne, a zid pored Oltara je urušen". Prenesene su riječi Freda Matića, savjetnika navedenog nam „crvenog" bljedolikog predsjednika: „Mjesto nije prihvaćeno od naroda, unatoč dobrim namjerama onih koji su ga osmislili i izgradili, možda postoje i neke negativne konotacije na vrijeme Franje Tuđmana. Zbog svega toga, i situacije u kojoj se danas ovaj spomenik nalazi, mislim da bi ga trebalo dostojanstveno zatvoriti i to mjesto prenamijeniti za nešto drugo. Možda bi više ljudi dolazilo na Medvednicu kada bi to bio vidikovac!" .Eto, tako govori čovjek koji je heroj Vukovara, simbola rađanja Hrvatske pa zapravo, kada bolje promislim, što onda možemo očekivati od samog Predsjednika koji je svoje težnje, svima nam, javno i na vrijeme obznanio. Njegova crvena Hrvatska, bojim se ide u smjeru kada crvena boja kojom će „zacrveniti" domovinu, neće biti kupovana u „prodavaonicama boja i lakova"...

Druga je informacija koja me zaintrigirala naglasak iz interviewa veleposlanika u Beogradu, Željka Kuprešaka, tamošnjoj TV B92, gostujući u „Vestima". Naime, informacija je očito dana zbog zabrinutosti brojnih „izbeglica" koji se godinama „boje za vlastitu sigurnost", pa nisu od 1995 putovali kući!

'Ne mora se bojati, kao što neki ovdje govore, da će biti uhapšen i da nakon toga neće moći izići iz veleposlanstva, to je nonsens', dodao je Kuprešak. Slobodna ističe da se Kuprešakova poruka srpskim izbjeglicama preko 'Vesti' B92 može shvatiti na sljedeći način:

1. ako navrati Srbin koji nije na popisu osumnjičenih, dat će mu se do znanja da slobodno uzme putovnicu i krene put Hrvatske;

2. ako pak navrati onaj čije se ime istražuje u vezi s nekim ratnim zločinom, naše će veleposlanstvo i u tom slučaju biti korektno i iskreno te će potencijalnom ratnom zločincu reći: 'Žao nam je, gospodine, nemojte k nama, jer - možda vas uhitimo.' Sve u duhu turističkog slogana: 'Kad srce kaže ljeto, kaže Hrvatska.'

Kada inače razmišljam o izbjeglim ratnim zločincima, koji nisu u Hrvatskoj, neovisno o razdoblju kada su taj zločin počinili (1945, ili do 1990, ili do 1995) uvijek mi pada na pamet metodologija i plan države Izrael, kojom je ona procesuirala bar dio „osumnjičenih" za zločin nad Židovima tijekom drugog svjetskog rata. Znam da su se vremena izmijenila i da se baš u svijetu ne bi toleriralo nešto što bi se moglo zvati državni terorizam (otmice ljudi širom svijeta radi suđenja u domovini, organiziranje ubojstva utvrđenih zločinaca u stranim zemljama i sl.), pa takvo što državi Hrvatskoj niti ne predlažem, ali ova briga veleposlanika za „turizam i bezbednost gostiju" ipak je previše. Možda još da propišemo proceduru i formular za Veleposlanstvo u Beogradu, gdje bi „izbeglice" mogle redovno zatražiti odštetu za 15 godina „maltretiranja od RH", jer ne mogu kući, budući da ne znaju hoće li biti suđeni ili ne? „Crvenoj Hrvatskoj", čitam dalje današnje vijesti, pridružio se i nogometni savez, šlamperajem i nesposobnošću, naručivši sportsku opremu (trenirke) našim nogometašima, koje više nemaju „crvenu boju ili prepoznatljive kockice". Za njih je to, očito, tek minorni propust kojeg će lako ispraviti. Pametni bi trebali iz svega rečenog zaključiti kako je i ovaj nogometni šlamperaj i neodgovornost, odraz današnje „crvene hrvatske zbilje"!
Damir Tučkar, dipl. inž.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.