Schengen područje i sigurnosti EU-a

Hrvatska politika i javnost su trenutno previše zaokupljene nekim vlastitim temama koje su “odjednom, neočekivano” udarile Vladu (INA kriminal) ili pak budžetskim uspjesima turizma, temom kojom se Vlada hvali, a da bi se bilo tko ozbiljnije pozabavio jednom EU temom - implementacijom ETIAS postupaka i informatičke platforme. Pretpostavljam da i vi, poštovani čitatelji, niste baš čuli za ovu “kraticu” koja dolazi od European Information and Authorization System. Dakle, EU gradi i implementira informatički sustav, platformu, koji će na “vanjskim granicama” omogućiti lakšu i bržu kontrolu ulazaka svih osoba koje nisu građani EU. Bolje rečeno, to je sigurnosni informatički sustav za pristup EU prostoru bez graničnih kontrola. Doduše, granične je kontrole COVID kriza izmelju zemalja “Schengen područja” ponovno aktivirala, ali, sagledano iz Bruxellesa to je stanje koje ne će trajati “dovijeka”. Ovdje moramo malo zastati i mislim da je razumno složiti se, kako je usprkos svih trenutnih nedostataka birokratske prirode, političkih kratkoročnih natezanja za prevlašću ili boljih pozicija pojedinih zemalja EU članica, koncept ujedinjene Europe donio prosperitet utemeljen na prekidu stoljetnih ratnih sukoba današnjih zemalja EU članica. Uređenje tog prostora u pravnom smislu polako donosi i ujednačenje stupnja demokracije društva svih zemalja članica, pa tako i RH. Ako se EU “pogleda” iz ostatka globusa, posebno Afrike, Azije... onda je EU doslovno prostor najviših demokratskih sloboda pojedinca, mogućnosti uspjeha pojedinca. Razlog je to i zašto “svi migranti ovog svijeta”, imaju cilj, pošto-poto, na bilo koji način doći u EU i osigurati sebi i obitelji perspektivu i bolji život. To je činjenica koja se ne će mijenjati niti idućih godina, desetljeća, pa je stoga EU postavljena pred izazove kako kontrolirati “svoj prostor” od “švrljanja” nepozvanih i olakšavanja putovanja svojim, EU građanima. No podsjetimo se što je to što kolokvijalno nazivamo “Schengen”. Schengen je, iako to ime ne asocira, maleni gradić u južnom Luxemburgu gdje je 14. srpnja 1985. potpisan sporazum 5 EU zemalja (Njemačka, Francuska, Belgija, Luxemburg, Nizozemska) zvan Schengenski sporazum. Tim se aktom ukidaju, postupno, interne granične kontrole omogućujući slobodnu cirkulaciju roba i ljudi. Povijest kasnijih pristupanja i dograđivanja samog Sporazuma, nije nam sada bitna, već razumijevanje današnjeg stanja EU i Schengen područja. Kada je pred koji mjesec predsjednik Vlade Andrej Plenković pojašnjavao put RH do kraja 2022. godine na uvođenju eura, u nekoliko je navrata spomenuo i ulazak RH u Schengen područje. Ne bez razloga i Slovenija je počela uklanjati “žicu” na granici prema RH, ali, Orbanova Mađarska to ne čini, a razlog su zategnuti odnosi s EU. Danas, nakon Brexita, EU sačinjava 27 zemalja, samo 4 zemlje, Hrvatska, Bugarska,Rumunjska i Cipar, nisu u Schengen području i to ne zato što ne žele, već zato što ih “ostatak EU” ne smatra dovoljno vjerodostojnim da će čuvati “unutrašnji prostor EU” (sve te zemlje imaju “zanimljivu povijest” korupcije, neefikasne pravne države, prodaja putovnica, davanja državljanstva i sl.). Kako je g. Plenković najavio, a danas se ipak puno ne priča o 1.siječnju 2023. kada će RH “imati Euro”, da će stupiti i “propisi Schengen prostora na snagu”, ostaje nam vidjeti kada će RH postati “punopravna EU članica” bez graničnih kontrola na svom tlu, prema Sloveniji i Mađarskoj!

Kada se priča o Schengen području često se zaboravlja tko je sve u tom “režimu graničnih kontrola”, pa možda nije loše podsjetiti: Portugal, Španjolska, Francuska, Malta, Italija, Belgija, Luxemburg, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Slovenija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Danska, Švedska, Finska, Litva, Estonija, Latvija, Grčka. Pored ranije 4 nabrojene EU članice koje nisu dio Schengena i čekaju svoj red s RH, u Schengen području nalaze se zemlje koje nisu dio EU, Norveška, Island, Švicarska, Lichtenstein! No kako stvari nikada nisu sasvim jednostavne često zaboravljamo i neke “male” zemlje de facto u Schengen režimu iako to de iure - nisu, a to su otvorenih granica San Marino, Vatikan, Monaco. Andora je ponešto posebna, nije dio EU i Schengena i održava graničnu kontrolu prema Španjolskoj i Francuskoj, ali EU državljani prelaze tu granicu “bez problema”. S BREXIT-om nastao je i problem s EU članicom - Irskom i njenom granicom prema Sj. Irskoj (Velikoj Britaniji). Irska pregovara tzv. opt out postupak iz Schengen područja, ima “granicu” prema EU, jer želi otvorenu granicu prema Sj. Irskoj i pristup tzv. Common Travel Area Velike Britanije i njenim krunskim posjedima!

E, ako vam se čini da oko Schengen područja nemate više dilema, u krivu ste. Naime, sigurno vam nisu na pamet pali neki tzv. prekomorski posjedi bivših kolonijalnih sila i primjenu Schengena i na te teritorije. Da ne ulazimo dublje u ovu pravnu problematiku EU i Schengen sporazuma, spomenimo bar neke, poput Francuske i njenih posjeda koji su dio EU (i to niste znali ili bili svjesni?!) Mayotte, Reunion, F. Guajana, Guadeloupe, Martiniuqe, Saint Pierre and Miquelon. Kada pak govorimo o Danskoj, tada moramo biti svjesni da Greenland i Farsko otočje nisu dio Schengen zone! Slično je i s Nizozemskom i njenom Arubom, Curacaom, Sint Maartenom i Nizozemskim Karibima. Za razliku, španjolski posjedi Kanarsko otočje i Baleari su u Schengen području, ali Ceuta i Melilla imaju granične kontrole pri izlazu iz njih. Treba spomenuti i Norvešku i njen “polarni arhipelag” Svalbard koji nije dio Schengena, iako sumnjam da ste namjeravali tamo putovati.

Nisam siguran, vjerojatno ima još nekih izuzetaka ili specifičnih dijelova “EU prostora” u odnosu na Schengen sporazum, no poanta ovog nabrajanja zemalja koje jesu potpisale i “ušle”, ili se nadaju poput RH, u Schengensko područje, da kontrola i očuvanje sigurnosti EU prostora nije jednostavan proces, posebno u današnjim političkim okolnostima i neizvjesnoj budućnosti. Europa će i dalje, nesumnjivo, biti desetljećima podložna migracijama iz svih kutaka globusa, od masovnih koje treba “zadržati na vanjskim granicama”, do pojedinačnih kao posljedice političkih progona ili pak zbog čisto gospodarskih razloga (zapošljavanje u EU). Također, ne treba zanemariti niti izuzetno velike brojke turista koje ulaze u EU zemlje s ili bez viza, na kraći boravak. Treba li uopće spomenuti da se osim istinskih turista u EU pojavljuju i oni, “manje poželjni”, ljudi loših namjera, bilo da su “obični kriminalci” ili pak pripadnici tko zna sve kakvih političkih organizacija s terorističkim namjerama. Sada je valjda jasnije zašto EU pokušava uvesti uz pomoć tehnologije i bolje postupke i nadzor na “vanjskim granicama tj. Schengen prostoru EU! I zato je važno i da RH što prije bude “unutra”, da ne ostane “izvan” zidina EU.

Kao što će to ostati sve ostale zemlje bivše propale države “na ovim našim prostorima”.

 ETIAS i ”ovi naši prostori”

Europska komisija je još 2016. god najavila uvođenje ETIAS sustava, a u njeno zakonodavstvo je uveden 2018. god. Temeljna je namjera bila da, u cilju povećane sigurnosti zemalja članica, prikupi podatke o svim posjetiteljima Schengenskog područja i 4 EU zemlje izvan njega, koji NISU obavezni imati vizu za ulazak. Npr. ulazak u Schengen područje (zapravo EU) bez ETIAS “dozvole” može imati značajne posljedice po putnika, poput ZABRANE ulaska u Schengen područje (EU). ETIAS ili autorizacija za putovanje (nije viza) morat će se napraviti prije putovanja, a primjena bi prema prvotnom planu trebala započeti u svibnju 2023., ipak, čini se realnije, krajem 2023 god. Bit će to OBAVEZA za sve “strance” starije od 18 i mlađe od 70 godina. Zahtjevi će se podnositi “on-line” kroz aplikaciju na službenoj WEB stranici EU, prije putovanja u EU, uz cijenu od 7 eura. Predviđa se da će najveći broj podnositelja zahtjeva dobiti “odobrenje” za posjetu EU u roku par minuta, ali, Komisija očekuje i da će se oko 5% slučaja (zahtjeva) riješiti u roku 30 dana (pozitivno ili negativno). Dobivena “autorizacija za posjet EU” vrijedit će 3 godine ili do isteka dokumenta podnositelja zahtjeva (putovnica, osobna?).

ETIAS autorizacija za ulazak u EU, za zemlje koje ne trebaju vizu, postupak je i informatička podrška vrlo slična sustavu kontrole u SAD, ESTA (Electronic System for Travel Authorization) samo što potencijalni putnici, u SAD blagajnu trebaju uplatiti 21 US$. No vratimo se ETIAS-u, sustavu koji bi trebao voditi zapise o svakom pojedincu i posjeti, koji je ušao u EU te pomoći u donošenju odluke da taj pojedinac ne predstavlja sigurnosnu prijetnju za EU. Danas su na popisu 63 zemlje izvan viznog režima, čiji će građani trebati ETIAS dopuštenje za ulazak u EU-Schengen područje. Na toj listi dakako, nalaze se i nama zanimljive i susjedne zemlje, jer ONI koji predstavljaju eventualnu sigurnosnu prijetnju za RH istovremeno su sigurnosna prijetnja za EU. RH je nakon ratnih sukoba, vođena interesom za svoju manjinu u susjednim državama, vrlo olako ukinula gotovo sva ograničenja (npr. potrebu za putovnicom kad već ne i za vizama) pri ulazu u RH. Ne mogu se oteti dojmu da je tim odlukama kumovala “nostalgija” nekih političara prema “ovim našim prostorima Regiona”, ali s EU ETIAS postupcima, “Europa” će, umjesto nas, malo regulirati dolaske naših “komšija”, kojima će i uplata 7 eura u EU fond predstavljati trošak (a vjerojatno i “pakost ustaša”) zbog kojeg ne će baš žuriti prijeći granicu. Doduše, većina grđjana, bilo Hrvata bilo drugih nacionalnosti, koji žive u zemljama “Regiona” ima putovnicu RH i na njih se ETIAS ne će odnositi (mislim da je tako, iako ne žive u RH?).

Bilo kako bilo, ETIAS je još jedan “koračić” u smjeru definiranja EU kao jedinstvenog prostora, uređenog prostora u koji se nedobronamjerni ne bi smjeli “ušetati” samo tako i kad im se prohtije. Iako Schengen nije nova “željezna zavjesa”, razlike između Europe Schengen prostora i Europe izvan Schengen prostora, da ne pričamo o drugim kontinentima, s godinama će se povećavati, ne samo u gospodarskom smislu, već prije svega u smislu stupnja razvoja demokracije. Ma koliko kritizirali EU, mnogo toga s pravom, ipak, ostatak svijeta (ako izuzmemo SAD i VB) u EU gleda kao nedostižan uzor mjesta “dobrog života pojedinca”. Logično je da EU stoga želi kontrolu nad onima koji dolaze u EU, jer želi očuvati dosegnute razine demokracije i spriječiti zlonamjerne da ostvare svoje ciljeve. ETIAS treba i u RH saživjeti u tom smislu, pa iako posredno, pomoći i RH sustavu pravosuđa. EU datotekama ipak se ne će pristupati “selektivno i subjektivno”, progledavajući “nekima” kroz prste ili zanemarujući neke ranije “nepodopštine” pojedinaca koji žive u našem susjedstvu. Možda zato i naši mediji od utjecaja, ne govore i ne pišu, ne educiraju javnost o tome što će se kroz godinu dana dogoditi na našim granicama.

 Damir Tučkar

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.