Nije da me baš pretjerano zanimaju zbivanja kod naših susjeda, no ima onih vijesti koje su izravno ili neizravno, povezane sa Hrvatskom, ali isto tako snažno svjedoče o tome tko su naši susjedi. Slovenija upravo u EU vuče „tihe diplomatske poteze“ kojima nastoji prikazati Hrvatsku kao malu problematičnu državu, koja sa svim susjedima ima graničnih problema, a kako bi lakše progurala svoju „ideju“ provedbe međusobnog razgraničenja. Istina je, ti problemi postoje, ali jednostavno zato što bi drugi htjeli „odgristi“ malo hrvatskog teritorija kao uvjet za „trajno“ rješenje graničnog pitanja. Pomalo svi naši susjedi računaju na „neobaviještenost“ i nezainteresiranost EU zajednice za pravedno rješenje, koje bi se očito, isključivo moralo potražiti kroz sudske procese, te njenu priklonjenost pragmatičnom, „dogovornom“ arbitražnom, bržem rješenju, koje dakako, neće biti pravedno po Hrvatsku, ali će zadovoljiti EU te pogotovo naše susjede koji bi „trebali dobiti što su tražili“.

S obzirom da je na primjeru popuštanja sa ZERP-om, Hrvatska pokazala kako se lako odriče svoga u zamjenu za „pusta obećanja“ tko našim susjedima može zamjeriti takvo ponašanje? Kroz prvih desetak dana ove 2009. pažnju su privukla tri događaja iz našeg susjedstva koji bi trebali pokazati današnjim i budućim političkim garniturama Hrvatske kako nas očekuju i dalje nemirne godine, u kojima će i te kako trebati braniti temeljne nacionalne interese. Potrebno je uzdignuti se iznad uskih, kratkoročnih stranačko-osobno karijernih ciljeva te ustrajati uz međustranačko-koncenzusni stav o tim doista dugoročnih i prevažnih nacionalnih interesa. Izjava predsjednika Mesića i odgovor ministra vanjskih poslova Italije Franca Frattinia. Početkom godine predsjednik Mesić je u izjavi za Tršćanski Il Piccolo naveo kako se zauzima za „službeni čin pomirbe između Italije, Hrvatske i Slovenije, u svezi strahota počinjenima u Istri u drugome svjetskom ratu“. Tim bi činom, prema Mesiću „odali počast svim nedužnim žrtvama na svim stranama pod uvjetom da se na istu razinu stave fašizam i oni koji su se protiv njega borili“.

U našim medijima ovo je prošlo bez velikih komentara u „tjednu skijanja“, no poznato je kako su tu inicijativu odbili i Slovenija te posebno Italija. Kada se pogleda sama izjava g.Mesića odmah upada u oči kako je u njoj uz opću frazu, svima nespornu težnju davanja počasti svim nevinim žrtvama, predsjednik RH „ubacio“ i nešto iskrivljenu povijesnu sliku, vjerojatno namijenjenu „domaćoj“ uporabi. Naime upada u oči kako nije spomenuo odgovornost komunista za zločine „kraških fojbi“, već je odgovornost „podijelio“ sa svima koji su bili u pokretu antifašizma! Iako smo navikli na tu „naviku“ simpatizera komunizma da prisvoje zasluge za učinjeno dobro dok za sve loše ako je ga ne uspiju sakriti ili ignorirati odgovornost podijele sa „svima“ koji su im „pri ruci“. Zločini „fojba“ su poput Bleiburga desetljećima bili u komunističkoj YU tvorevini sakrivani, ali za razliku od Bleiburga gdje su stradali Hrvati, ovdje su žrtve bili Talijani pa taj zločin nije mogao proći „zataškan“ od službene povijesti.

No od već znanog obrasca ponašanja današnjih, hrvatskih „antifašista“, zanimljiviji je odgovor talijanskog ministra vanjskih poslova g. Frattinia koji je kazao da se ne smiju zaboraviti esuli. Govoreći o ljudskom i političkom pomirenju prema Frattiniju ne smije se zaboraviti pravo na odštetu te kako će se zatražiti ekonomska i financijska sredstva pored sve moralne važnosti ovog pitanja. Ova nam izjava govori o permanentnom i „ispod površine“ službene politike latentnom nastojanju Italije da iskoristi svaku priliku i mogućnost ponovnog stavljanja na tapetu međunarodno spornih pitanja, pitanja vezana uz Istru i njene izbjeglice talijanske nacionalnosti. Tako je neslavno propala jedna međunarodna inicijativa, kojom je g.Mesić „tjerao vuka, a istjerao lisicu“ jer g.Frattini nije bilo tko netko tko ne zna kako je pitanje granice i odštete riješeno Osimskim sporazumom u 70im godinama prošlog stoljeća između Italije i bivše države. Tim je sporazumom konačno priznato i razgraničenje Italije i Slovenije, zbog čega Slovenija pokušava u sporu s Hrvatskom izbaciti „pravdu“ i ubaciti „princip pravičnosti“, po kojem bi joj Hrvatska kompenzirala na Dragonji „teritorijalni gubitak“ iz vremena razgraničenja Tršćanskih Zona A i B! Ono što je važno uočiti jest talijansko nastojanje aktualiziranja plačanja odštete Hrvatske prema Italiji, zbog esula i njihovih „napuštenih imanja“ u Istri. U tu zamku Hrvatska vanjska politika svakako ne bi trebala upasti, a pogotovo ne davati povoda poput ove besmislene i propale predsjednikove inicijative „skupa i izjava pomirenja“, koje samo raspiruju talijanski ekstremizam.

Izjava člana predsjedništva BiH Željka Komšića

Kada se u Hrvatskoj govori o Pelješkom mostu, tada se tom pitanju može prići s nekoliko pogleda i shodno tome promišljati da li je to dobro ili loše, odnosno da li je timing izgradnje dobar ili loš. Nesumnjivo skup projekt, bez sumnje koristan za jug Hrvatske, u javnosti stvoren dvojbeni motiv izgradnje, podijeljen između podilaženja politike građevinskom lobiju u ovim vremenima svjetske financijske krize, odnosno opredjeljenja politike da ovim javnim radom da poticaj i zamah gospodarstvu juga Hrvatske, uz političko „rješenje“ izbjegavanja prolaska Neumom. Istovremeno, već duže vrijeme iz BiH, bošnjačka komponenta vlasti, žestoko se obrušila na samu ideju mosta, koji će valjda omesti plovidbu „golemih brodova trgovačke flote BiH“ na otvoreno more Jadrana. Ovom orkestru se pridružio i g.Željko Komšić, koji najavljuje tužbu Međunarodnom sudu za pravo mora, ako Hrvatska ustraje u početku izgradnje, zbog “povrede UN Konvencije o pravu mora“. Imajući u vidu i otvoreni granični spor oko dva škoja, u području plitkog podmorja oko Neuma, neriješeno pitanje uprave lukom Ploče, očito je da se, zapravo, BiH politika koristi i idejom gradnje mosta, kao sredstvom za pregovaranje ukupnih odnosa sa BiH. Kako se danas doimaju dalekim ona ratna vremena, kada je Hrvatska udomljavala stotine tisuća izbjeglica iz BiH, ogromnim naporima, svih vrsti, zapravo omogućila opstojanje i stvaranje današnje BiH, a kakvu percepciju ove dvojne države i međusobnih odnosa, građanima Hrvatske, nude ovakvim stavovima političari BiH?

Srbija, Vojvodina i jedan kalendar za 2009g.

Kroz dvadeseto stoljeće, današnja Vojvodina je, na interesantan način mijenjala pripadnost propalim državama, od Austro-Ugarske, preko raznih međunarodnih YU država, do današnje države Srbije, „zemljopisne nasljednice Beogradskog pašaluka“, s izgubljenim Kosovom (ili barem njegovim dijelom, te pridodanom Vojvodinom, nominalno autonomnom. U toj današnjoj Srbiji, „duhove“ je uzbunio kalendar za 2009 g. u izdanju Lige socijaldemokrata Vojvodine, kojim dominira grb LSV i gradova Novog Sada, Sremske Mitrovice, Subotice, Zrenjanina, a izvan „granica“ su Osijek, Brčko, Beograd, Segedin. Ova forma prikaza Vojvodine, u Srbiji je pobudila bojazan jačanja autonomaških ideja u Vojvodini, iako je lider LSVa, g.Nenad Čanak jasno, uvijek izražavao stav, kako je vojvodina dio države Srbije, ali da se zalaže za autonomiju, no ne i za neovisnost. Na izborima u Srbiji, LSV je bio dio izbornog bloka Borisa Tadića, no srpski nacionalisti oduvijek su optuživali Čanka za podržavanje separatizma, često ga uspoređujući s albanskim.

Hrvatska ima značajnu manjinu u Vojvodini, koja je kasnih 80ih i tijekom 90ih, u značajnom broju, upravo pod pritiskom srpskih nacionalista, iselila, pretvorena u neke druge „statističke manjine“, a istovremeno Vojvodina je naseljena brojnim Srpskim izbjeglicama, kako iz Hrvatske, tako i iz BiH, koji često radikalno velikosrpskog nacionalističkog političkog stava. Sa državom Srbijom, Hrvatska ima i dalje veliku neriješenu granicu, ne na Dunavu, već s obje strane Dunava, a to je pitanje koje se, s obje strane neutvrđene granične crte, već dva desetljeća, ostavlja za neka „politički podobnija vremena“. Jača autonomija lokalne politike u Vojvodini, Hrvatskoj bi svakako bila povoljnija, jer bi se lakše riješila brojna pitanja koja muče Hrvatsku manjinu. No, kada je granica u pitanju, tijek vremena ide samo Srbiji u korist i cementira „zatečeno stanje“, razgraničenje nakon ratnih sukoba. Povijest bi nas trebala, na brojnim primjerima, naučiti, kako šutnja u međunarodnim relacijama, mirenje s sadašnjim stanjem (ljeti nam Srbija „dozvoli“ kupanje na nekim adama Dunava, koje su ionako naše“), neizostavno vodi trajnom gubitku teritorija. Vodi li aktualna politička garnitura računa i o tim, dugoročnim nacionalnim interesima Hrvatske?

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}