Nova godina je oduvijek prilika da se podsjetimo nekih obljetnica iz prošlosti, značajnijih ili manje značajnih za svjetsku povijest, svakako onih zbivanja što su odredili životne sudbine mnogobrojnih pojedinaca. Svatko od nas u svom malenom svijetu ne jednom, osjetio je kako neki događaj svjetskog ili lokalnog značenja u značajnoj mjeri može uvjetovati njegov život ili živote najuže obitelji, a on kao pojedinac je potpuno nemoćan da to izmjeni. Takva bespomoćnost često odvodi u loša stanja duha pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovih su dana mediji na marginama dnevnopolitičkih zbivanja izvijestili o dvije ipak značajne, a ipak slabo poznate obljetnice vezane uz 2009 godinu.

1. Vijest – Seneca Oil

Kao i meni, siguran sam da većini današnjeg stanovništva kugle zemaljske ime Edwin Laurentin Drake kao i kompanija Seneca Oil ne znači ništa. A ipak, civilizacija XX stoljeća počiva na nafti koja je bila glavni pokretač razvoja. A sve je počelo 1859 godine u Titusvillu, Pennsylvania USA, kada je Edwin Laurentine Dark prvi počeo bušiti zemlju kako bi dopro do rezervi nafte. Kompanija koja su osnivači George Bissel i Jonathan Eveleth prvotno nazvali Pennsylvania rock Oil Comp. zaposlila je Drakea jer su osnivači bili uvjereni u uspjeh ideje, da se do tada korišteni kitov loj za osvjetljenje u lampama, može nadomjestiti naftom (rock oil). Vjerovali su čvrsto u neslućene tržišne potencijale tako izvađene nafte, samo ako se uspije „izvući“ dostatna količina. Drake, koji je i kupio dionice Senece, za tada fantastičnu godišnju plaču od 1000 US dollara uposlen je da istraži naslage nafte na zemljištu kompanije. Njegov je doprinos u razvoju tehnologije bušenja posebno dodatka cijevi uz svrdlo, kojim se nafta penjala na površinu, a koja je spriječila urušavanja bušotine. Era „civilizacije zasnovane na nafti“ je započela kada je izvor ovog energenta postao „nepresušan“.

Potražnja je mogla biti zadovoljena, a vlasnici naftnog businessa (shareholders) postaju enormni bogataši. Iako danas oslonac civilizacije sa nafte odlazi u svijet digitalne virtualiziranosti zasnovanoj na računalnoj tehnologiji te se bogataši današnjice stvaraju u toj braši (primjer billy Gates, Steve jobs, Yahoo suosnivači itd), nafta je još uvijek značajni pokretač privrednih aktivnosti svijeta. U sklopu tih promišljanja doista se čini ludom i neshvatljivom odluka vladajućih garnitura ove naše zemljopisno male domovine, da jedinu i do tada vrlo uspješnu naftnu kompaniju s njenim resursima, ljudskim potencijalom, nekretninama i izvorima energenata, zauvijek otuđi od „bivših osnivača“ – građana te zemlje. Danas kada smo svjesni kako se manipulacijama financijskih svjetskih moćnika cijena nafte na svjetskom tržištu prilagođava interesima, a ne ekonomskim odnosima ponude i potražnje uz svu ovisnost opskrbe građana ove zemlje, od volje novopečenih vlasnika kompanije energenata ta je odluka još neshvatljivija. A budućnost kako bliža tako i daljnja sasvim izvjesno donosi nove energetske „šokove“ jer potražnja za energijom u bilo kojoj formi samo raste.

2. Vijest – Kambodža i 30 godina od pada diktature Pol Pota

Kambodža ili Kampućija doživjela je u drugoj polovici XX st. desetljeća latentnog ili stvarnog ratnog stanja u tadašnjem bipolarnom, hladnoratovskom svijetu, prisilno, u ulozi „trave ispod sukobljenih slonova“. Naime susjedstvo Vijetnama kojim je isto tako desetljećima nakon II svj. rata bjesnio ratni sukob, uz „tradicionalno“ sukobljavanje s Vijetnamcima potpomognutih Kinezima, ovaj malobrojni Budhi odan narod doveo je upravo u situaciju kako o svojoj sudbini nisu mogli odlučivati. Vijetnamski rat doveo je i neke nove interese, prvenstveno vezane uz zaradu od „industrije“ droge, uz sve ostale političke sukobljene strane te na kraju 1979., otvorenu vojnu intervenciju Vijetnama tada već pobjednika nad USA. Kambođanci su imali nesreću da njihova miroljubiva zemlja koja graniči s Tajlandom, Laosom i Vijetnamom, svoju neovisnost pod princom Sihanukom pokušava izgraditi u vremenu žestokog hladnoratovskog sukoba velikih,USA, SSSRa i Kine, svakog sa svojim interesima. Chmer rouge s liderom Pol Potom pravim imenom Salah Sar na vlast su došli uz pomoć Kine te do svrgnuća od snaga inače vjekovno omraženog neprijatelja Vijetnama, počinili su upravo nezamislive zločine nad vlastitim narodom u ime utopijske ideje komunizma.

Procjenjuje se da je ubijeno gotovo 1,7 miliuna Kambođanaca, gotovo 25% populacije, a zemlja je i danas nerazminirana, desteljećima nakon ratnih sukoba. Filozofija Crvenih Kmera može se svesti na potrebu uništenja gradova i obrazovanog stanovništva u cilju stvaranja društva potpuno jednakih i ravnopravnih. Nekima od mlađih posjetitelja ovog portala prilike u tadašnjoj Kambodži može dočarati čuveni američki film „Polja smrti“, iako oni, koji su osobno proživjeli bar dio vremena u pol Pot Kambodži tvrde kako je taj film samo „Hollywoodska melodrama“, u usporedbi sa stvarnošću. Svakako valja spomenuti da su se posljednji u džunglu izbjegli gerilci vjerni Pol Potu predali tek 1998. g. Biografija Pol Pota ili Salah Sara donosi nam i zanimljivi detalj kako potječe iz imućne obitelji te je u tradiciji tadašnjeg dobrostojećeg sloja društva školovan u Parizu. Upravo je zato intrigantno saznati kako i zašto se zaludio takvim radikalno-komunističkim stavovima tvrdokorno sijući smrt među vlastitim narodom, nemilosrdno obračunavajući s svakom opozicijom u vlastitim redovima, a posebno zbog činjenice da je prigrabivši vlast i gurnuvši kompletan narod u kontrolirane logore onemogućio školovanja i kontakte sa vanjskim svijetom!

Provijetnamske kambodžanske su ga snage uhvatile 1997, te umire u zatvoru godinu kasnije. 7.siječnja ove godine na stadionu u Phnom Penu okupilo se gotovo 80.000 ljudi na proslavi 30. obljetnice događaja, kada su jednu strahovladu zamijenili marionetskom (vijetnamskom) vladom jer je i to bio jedini izlaz doslovno izlaz za golo preživljavanje u tadašnjim političkim okolnostima. U svoj toj priči oko nama daleke Kambodže ima jedan intrigantan detalj, vjerujem gotovo nepoznat našoj javnosti. U tim 70im godinama kada je bio radikalni „antikolonijalistički“ borac uvjerenjem „marxist“, posjetio je i neke europske zemlje. Posebno je mjesto u toj posjeti Europi, zauzela posjeta tadašnjoj Jugoslaviji, zbog njegove impresioniranosti idejom koju mu je Tito usadio, o „YU neovisnom putu u bolji život komunizma“!

Mnogi, upravo u tom susretu s jednim drugim diktatorom vide klicu koja je buknula u praktičnu primjenu nezamislivo surovog radikalizma nad vlastitim narodom. Ako malo promislimo što mu je Tito mogao dati kao savjet, kako doći i ostati na vlasti, nameće se samo po sebi iskustvo Bleiburga i metodologije obračuna s neistomišljenicima. Samo, ovaj puta je učenik višestruko u „efikasnosti“ provedbe naučenog, nadmašio učitelja! Razlika je što danas „učenika“ Salah Sara u njegovoj domovini više nitko ne priziva ili mu se divi ali „učitelja“ u njegovoj (navodnoj) domovini Hrvatskoj mnogi još zazivlju, zaboravljajući gorku prošlost! Latini kažu: Historia est magistra vitae!

Damir Tučkar

{mxc}