Razvoj telekomunikacija u Hrvatskoj

Ljetno zatišje pred buru

Politika je, prije petnaestak godina, u Hrvatskoj definitivno odredila sudbinu jednog od osnovnih sustava države, onog telekomunikacijskog, tada vrlo isplativog i visoko dohodovnog. U međuvremenu, uslijed tehnološkog napretka koji zahtjeva ogromna ulaganja, kao i zbog uvođenja EU telekomunikacijske regulative u sve zemlje članice, u Europi je „zlatno doba telekomunikacija“, bar za vlasnike, bolje rečeno dioničare, prije nekoliko godina postalo prošlost. Istina, „zli jezici tzv. Hrvatske ljevice“, koji su proveli postupak prodaje (Vlada g. Račana) i danas tvrde, kako je, zbog iskazane pomoći u vrijeme rata za oslobođenje i definitivno etabliranje na međunarodnoj sceni države Hrvatske, „Tuđman obećao prodaju“ telekoma Nijemcima.

Preduvjet prodaji bilo je da se do kraja milenija u skladu s trendovima tadašnjeg svijeta u Hrvatskoj razdvoji poslovanje „državnog“, tada još uvijek i u EU potpuno monopolnog poštanskog prometa (finaciranog i iz prihoda od poreznih obveznika), od telekomunikacijskog. Ovaj potonji bio je od golemog interesa uistinu svjetskom krupnom kapitalu koji je od politike, gotovo u cijelom svijetu, iznudio poziciju telekomunikacija kao gospodarske grane čiji protagonisti u borbi za naklonost korisnika na tržištu nisu birali sredstva. Glavni generator enormnih prihoda i dobiti u telekomunikacijama krajem 90-tih bile su, naravno, mobilne komunikacije na krilima tada tehnološki najnaprednije GSM tehnologije. I u Hrvatskoj je tada monopolni HPT, razdvojen na HP i HT, u mobilnoj telefoniji dobio konkurenciju – VIP s kojim je ubrzo razdijelio tržište gotovo u omjeru 50 – 50 %.

Bilo je to vrijeme kada je poteklo telekomunikacijsko „med i mlijeko“, gotovo idealno da se HT-u „pronađe strateški partner“ kako su nas političke elite uvjeravale. „Privatizacija je neizbježna“, tržišna borba telekom subjekata iznjedrit će „niže cijene“ i tehnološku korist za korisnike telekom usluga u Hrvatskoj, a „strateški partner“ uvest će najsuvremeniiju tehnologiju na „dobrobit korisnika“.

ProdajaNeki su upozoravali na relativno nizak iznos za koji se telekom prodaje, a još i više na „sadržaj prodaje“ koji je obuhvatio nesređenu infrastrukturu, građenu desetljećima ne samo sredstvima uprihođenim prodajom telekom usluga. Mnogi se još i danas sjećaju i udjela lokalnih zajednica u izgradnji te infrastrukture, a posebno i mnogih „samodoprinosa“.Privatizacija je, opet će „zli jezici reći“, formalno provedena 2001. na „namještenom natječaju“ u korist favoriziranog Deutsche Telekoma. U prilog toj tezi ide i činjenica kako su već od kraja 1999. u HT-u boravili brojni „savjetnici i konzultanti“ iz DT-a, provodeći legitimno tzv. „dubinsko snimanje“ stanja kompanije. Za te poslove DT je koristio iskusne managere, neki od njih tada „friški“ umirovljenici, poput, sjećam se izvjesnog Heinricha, koji je jureći motociklom na relaciji Zagreb Budimpešta istovremeno slične postupke provodio i „tu i tamo“, jer je DT također računao i na Mađarsku kao sigurnu akviziciju. Već tada bilo je upućenima čudno da slična „snimanja stanja HT-a“ nije provodio tada potencijalni konkurent na javnom natječaju u RH, skandinavski konzorcij. Konačno, novčani iznos ponuđen Hrvatskoj od DT-a (oko 850 mil dollara za 51% dionica) prihvaćen je od Vlade predsjednika Ivice Račana. Novac je promijenio „vlasnike“ preko posredničke banke u New Yorku, praktično ne „ušavši“ u Hrvatsku. Naime, njime ali rasprodanim zlatnim rezervama Hrvatske, uglavnom su pokrivene dospjele obaveze RH prema stranim kreditorima davši SDP-u mogućnost da „lijevi“ mandat započne „trošenjem i novim zaduživanjem poput pijanih milijardera“. A što osjećamo svi mi još i danas!

No, vratimo se telekomunikacijama. Naime, već tada neki su upozoravali na relativno nizak iznos za koji se telekom prodaje, a još i više na „sadržaj prodaje“ koji je obuhvatio što posebno ističem i „gruntovno nesređenu“ infrastrukturu, građenu desetljećima ne samo sredstvima uprihođenim prodajom telekom usluga. Mnogi se još i danas iz vremena na sreću „propale“ države, sjećaju i udjela lokalnih zajednica u izgradnji te infrastrukture, a posebno i mnogih „samodoprinosa“. Sve to sada je „potezom pera“ otišlo u ruke DT, a predstavljalo je i proteklih godina osnovu mnogih sudskih sporova s „lokalnom“ zajednicom, ali i sa konkurentima na telekom maloprodajnom tržištu RH.

Treba li uopće spominjati kako su u tadašnjem HT svi oni koji su ukazivali na scenarij događanja kojem svjedočimo do danas, bili na ovaj ili onaj način, suptilno (postupna marginalizacija) ili nešto manje suptilno („tehnološki višak“) odbačeni iz kompanije time brišući „kolektivno sjećanje“ i iskustvo poslovanja.

Zašto ovako ukratko podsjećam na ove činjenice? Kako se svima u gimnazijskom „bubanju“ latinskoga, usjekla u pamćenje jedna od prvih naučenih senteci „Historia est magistra vitae“ tako i onima koji latinski nisu učili moram pojasniti da se, eto, Hrvatima u telekomunikacijama, „povijest opet događa“. Dakle, oni subjekti politike koji danas „drmaju telekomunikacijskim tržištem Hrvatske“, zaboravili su vremena monopola, a ipak pronalaze načine kako da „pravno legalno“ u formalno tržno natjecanje posebno kod nepokretne telefonije na „mala vrata privremeno“ vrate mrski monopol, ovaj puta u interesu kompanije Njemačke države DT-a.

Kulminacija problema Optime i H1 dovela je do gašenja HT konkurenata

Vrijeme stvaranja prve konkurencije HT-u početkom novog trećeg milenija u Hrvatskoj i politici koja je određivala život svakidašnji bilo je vrlo uzbudljivo, a medijskim prostorom vezanim uz sferu telekomunikacija dominirale su neke osobe, danas zaboravljene, čije bi priče bile dostojna tema nekih barem „ljetnih krimića“. U srpnju 2003. dok je HT u miru slagao kompaniju za tržnu utakmicu, jedan od njegovih direktora, ne slučajno, marketinga, napustio je „sporazumno“ kompaniju i odlučio uputiti se u poduzetničke vode. Osnovana je tvrtka Divan, vlasništvo spomenutog bivšeg direktora HT-a Ante Krznarića, koja je za tadašnju stručnu i političku scenu sasvim neočekivano podnijela tadašnjem Vijeću za telekomunikaciju zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje usluga fiksnog operatora.

Ondašnje Vijeće, na čelu sa Željkom Debanićem, 15. listopada 2003. donijelo je odluku da se Divanu odobri zahtjev i dade dozvola. Već sljedećeg dana u hrvatskim se medijima oglasio tadašnji ministar Roland Žuvanić koji je kritizirao odluku Debanićeva vijeća ali i najavio da će ukinuti tu dozvolu zato što je donesena mimo njegova znanja, te je stoga nezakonita i nepravilna. Uslijedili su tjedni žestokih obračuna između Debanića i Žuvanića, a rezultat je bio taj da je Žuvanić kao ministar iskoristio svoje ovlasti i u Vijeće za telekomunikacije poslao svoju inspekciju koja je utvrdila nepravilnosti, a potom je Žuvanić potpisao odluku kojom se ukida odluka Vijeća za telekomunikacije i Krznariću odnosno njegovu Divanu ukida dozvola.

Epilog slučaja je bio da je Ante Krznarić pokrenuo spor na Upravnom sudu, koji je u veljači 2005. presudio u njegovu korist, što je otvorilo mogućnost da Krznarić potom tuži i državu od koje bi tražio višemilijunsku naknadu štete zbog propuštene dobiti. Međutim, u lipnju 2005. Državno odvjetništvo je na Vrhovnom sudu RH pokrenulo postupak zahtjeva za zaštitu zakonitosti tvrdeći da je bivši ministar Žuvanić s pravom Divanu oduzeo dozvolu, i to stoga što Divan kao tvrtka nije bio registriran za pružanje telekomunikacijskih usluga i što je zahtjev za koncesiju službeno zatražio Krznarićev inozemni partner kompanija New World Capital Corporation, a ne Divan kojem je Željko Debanić dao dozvolu. Naposljetku, Vrhovni sud je uvažio te argumente i tako Žuvaniću dao satisfakciju da je imao pravni temelj za ukidanje dozvole Anti Krznariću.

Ova zavrzlama postaje mnogo, mnogo jasnija kada se „proširila vijest“ da se 2004. osnovala Optima (zahtjev su predali Žuvanić i njegov poslovni partner Matija Martić) koja je od 2005. postala prvi konkurent HT-u u nepokretnoj telefoniji. Nije nevažno napomenuti da je Žuvanić je pred kraj ministrovanja smanjio naknadu za „ulazak u telekomunikacijski posao“ s 40, koliko je trebao platiti Divan na 8 milijuna kuna, te ukinuo obvezu ulaganja od 50 milijuna kuna predviđenu za svakog novog operatera! Politička oporba, predvođena HSP-om Žuvanićeve je namjere već ocijenila očitim sukobom interesa, jer je kao bivši ministar prometa i veza Roland Žuvanić tijekom svog mandata imao uvid u za hrvatsku javnost još uvijek tajne ugovore hrvatske vlade i Deutsche Telekoma pa je, koristeći informacije koje su mu bile dostupne zbog političke funkcije, u apsolutno boljoj poziciji pred bilo kojom drugom tvrtkom koja bi mogla biti zainteresirana za fiksnu telefoniju.

Bilo kako bilo Optima je ugledala svjetlo dana i zakoračila u borbu za korisnike. No, HT-u „poklonjena infrastruktura“ pokazala se kao nenadoknadiva prednost u utakmici, jer ni jedan operator u Hrvatskoj nema snage niti vremena napraviti vlastitu telekomunikacijsku infrastrukturu širom državnog teritorija. Stoga je svatko, pa tako i Optima koja je u tome „probijala led“ i svim ostalim operatorima, bila prisiljena, kapacitete ove infrastrukture iznajmljivati od HT-a. Kako je ovaj posao krenuo i prije nego što je HAKOM donio današnje propise i pravilnike koji definiraju način kako i pod kojim uvjetima se infrastruktura iznajmljuje svakom iole upućenijem jasno je da je HT bio u poziciji da, recimo to blago, kontrolira brzinu, cijenu i područja gdje su korisnici telekomunikacijskih usluga poželjeli i mogli dobiti usluge drugog operatora. Na ovaj način, iznajmljujući infrastrukturu, HT kada i nije prodao uslugu, zaradjuje na iznajmljivanju infrastrukture svojim konkurentima. Istini za volju, valja spomenuti kako je nakon dosta vremena (godina) HAKOM svojim Pravilnicima definirao postupke i procedure, cijene iznajmljivanja i kazne za nepoštivanje definiranih postupaka, kako korisnici mijenjaju operatore, od početka većinom, naravno, od HT-a prema drugim operatorima.

No, zbog velikih poslovnih dubioza i problema, od kraja 2014. godine Optima dobiva novu Upravu, postaje formalno u vlasništvu glavnog kreditora i dioničara, Zagrebačke banke, koja sanira ogromne dugove HT-u zbog korištenja „iznajmljene infrastrukture“, a kojoj je na čelu dotadašnji, jedan od uspješnih HT midle managera Zoran Kežman. Ovakav je rasplet krize Optime bio očito dogovoren i s Agencijom za tržno natjecanje jer bi se u nekom drugom scenariju, tržište nepokretne telefonije zapravo u Hrvatskoj opet svelo samo na HT i niz malih, razinom obrtničkih ili „start up“ firmi.

HT i OTVlasnička strutura Optime koja preuzima H1, ničime formalno ne implicira vezu s HT-om. A legalitet daje i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja koja je odobrila 19. ožujka 2014. koncentraciju HT-a i OT - Optima Telekoma na ograničeno na razdoblje od četiri godine, do 9. srpnja 2018. U skladu s tim zbog H1 akvizicije od Optime, dakle promijenjenim okolnostima, HT je podnio zahtjev ovoj Agenciji za produljenje privremenog upravljanja Optimom sve do 2021. godine.Krajem srpnja 2016. medijska vijest, o kojoj su tzv. „telekomunikacijski analitičari“ već neko vrijeme pričali, zapljusnula je i naslovnice dnevnih novina: „Optima telekom pripojit će se H1“.! Godinama je H1, na isti način i zbog istog razloga kao i Optima, dužnik HT-u za korištenje unajmljene infrastrukture. Doista, trebalo je biti izuzetno maštovit da bi se „prema EU“ na politički korektan način izbjegla situacija „stečaja H1“ i njegova nestanka sa tržišta, a čime bi HT de facto i de iure opet dospio u monopolnu situaciju preuzimajući i formalno H1 korisnike. Ovako, de iure sve je OK, a de facto HT nije i ne će izgubiti „svoj novac“, a još manje „tržište“ kojeg je iznajmljivanjem kapaciteta i Optimi i H1 na što ga je regulativa silila, „gubio“.

Novopostavjene Uprave, očekivano u H1 i postojeća u Optimi pobrinut će se da se obaveze bankovno reprogamiraju i redovno isplaćuju, posebno HT-u, a i vlasnička strutura Optime koja preuzima H1, ničime formalno ne implicira vezu s HT-om. A legalitet daje i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja koja je odobrila 19. ožujka 2014. koncentraciju HT-a i OT - Optima Telekoma na ograničeno na razdoblje od četiri godine, do 9. srpnja 2018. U skladu s tim zbog H1 akvizicije od OPTIME, dakle promijenjenim okolnostima, HT je podnio zahtjev ovoj Agenciji za produljenje privremenog upravljanja Optimom sve do 2021. godine.

Pa vi korisnici usluga nepokretne telefonije u Hrvatskoj, birajte svog operatora. I ne zaboravite, jedna od prvih akvizicija HT-a bila je internetska kompanija Iskon. Ali, to je već jedna druga priča, o nekim „uspješnim managerima“ i njihovim karijerama.

Par crtica o HT-u danas

Ljeto je i godišnji odmori polako završavaju, no to je i vrijeme kada se kod preostalih zaposlenika HT-a javlja nervoza u očekivanju prvih glasina o sasvim izvjesnom, „tehnološkom višku“ koji će obznaniti liste „nepoželjnih“, uobičajeno krajem godine. Prvi kvartal svake pa i iduće godine „tradicionalno“ je rezerviran za obznanu listi i višemjesečni postupak realizacije otkaza. Kako HT, poput svih operatora u EU u skladu sa novom tzv. roaming regulativom gubi u svim dosadašnjim godišnjim bilancama izuzetan izvor prihoda jer je Hrvatska turističko-telekomunikacijski izrazito reciptivna zemlja, ispunjenje planova glavnog HT dioničara, države Njemačke, gotovo su neispunjivi. Uprava HT-a svih ovih godina nije našla odgovore na ovladavanju svih Scila i Haribda telekomunikacijske industrije i Hrvatske kao tržišta, „zlobnici komentiraju“ da je to uveliko zato što su godinama više brinuli o osobnim probicima vezanim uz svoje položaje. No, točnije je ipak da su potezi Uprave vučeni i pod utjecajem raznih političkih lobija i njihovih interesa, a cijenu su plaćali uglavnom zaposlenici uz medijska velika „priznanja managerima na uspješnoj transformaciji kompanije“.

Današnji broj oko 3700 uposlenih u HT-u svjedoči ipak o desetak tisuća obiteljskih sudbina onih zaposlenika koji nisu bili te „sreće“ da dočekaju mirovinu ili drugi posao, a čiji se pogledi na „transformaciju kompanije“ bitno razlikuju od Uprave, „politike“ ili „stručnih analitičara tržišta telekomunikacija u RH“. Koliki je „presing“ na zaposlene u HT-u danas, gdje sve Uprava traži moguće „uštede, prihode ili načine efikasnijeg i produktivnijeg rada“, govori i službena obavijest Uprave dostavljena sindikatu. Naime, u toj obavijesti naređuje se sindikatu da prestane s distribucijom svog povremenog glasila u elektroničkoj formi, svim zaposlenim putem službenog e-maila. Dozvoljava se da to bude poslano samo članovima i samo izvan radnog vremena. Da ne bi slučajno tekst kratkog biltena, utjecao na produktivnost svih zaposlenih. Ovo govori ne samo o HT-u, već i o sindikalnoj sceni u RH, a ponajviše o zaposlenicima, vrijednim i samozatajnim ljudima, koji, ne slučajno, svoju budućnost vide izvan ove zemlje. A ionako, roaming, posebno od 2017. g. unutar EU omogućuje komunikaciju s obitelji po cijenama gotovo kao unutar Hrvatske.

Damir Tučkar, dipl.ing.