Desetljetni telekomunikacijski rašomon Hrvatske

Proces konstituiranja Vlade polako, ali sigurno, primiče se kraju, imenovanjima ministara i njihovih pomoćnika, ali i preuzimanjima pozicija u državnim tijelima, firmama čime se stvaraju preduvijeti za provedu političkih platformi HDZ-a i MOST-a, no i planiranih mnogobrojnih reformi. Kako je bivša Vlada ostavila zemlju u posvemašnjom neredu, u svim segmentima države, čini se kako ova Vlada zapravo ne zna odakle početi s radom i što je važnije prvo dovesti u red. Pitanja upravljanja državnom imovinom, lustracijske dileme, dugovi države, nezaposlenost, zanemarena braniteljska populacija i stradalnici rata, uz mnoštvo drugih unutarnjih problema, ali i vanjske krize, kao što je nadolazeća još veća izbjeglička kriza ili neizvjesnost turbulentnog gospodarstva svijeta, sve se to čini mnogo značajnije od nečeg poput telekomunikacijskog sustava, koji se, bar naizgled, čini uređenim sustavom.

Kao „pametni generali poslije bitke“ mogli bi i danas nabrajati razloge zašto je model provedene demonopolizacije i privatizacije sustava telekomunikacija u Hrvatskoj proveden u vrijeme Račanove SDP Vlade 2001.-2002. godine, bio vrlo loš model, ali činjenica je kako su neki i tada predvidjeli tijek događanja što nas je doveo do današnje situacije sa sustavom telekomunikacija. Naime, privatizacija Hrvatskog telekoma, tada poistovjećenog sa sustavom telekomunikacija države, nije bila PolitikaPolitika se pak od 2001, godine do danas, prema sustavu državnih telekomunikacija ipak nije smjela odnositi kako se odnosila – prepustivši sustav „tržištu“ i tržnim subjektima uz vrlo upitno odigranu ulogu državne neovisne Agencije - HAKOM! Na stranu Ugovor o prodaji DT-u, koji je još uvijek državna tajna i danas u Vladi vjerojatno nitko nije upućen u njega, kao i cijena postignuta za sve resurse HT-a, no politika ipak tada nije razumjela kako je sa HT-om „prodala“ i veliki dio onog što predstavlja - sustav telekomunikacija države.jedina opcija demonopolizacije i nove regulacije tržišta, a kako ju je tada politika prikazivala. Pa i sam proces privatizacije, na način kako je proveden, prodajom, državnoj telekomunikacijskoj kompaniji države Njemačke, mogao je biti proveden bitno drugačije i za Hrvatsku bitno povoljnije.

No, dok su se za vrijeme ratnih godina i borbe za goli opstanak države i nacije, možda i davala politička obećanja za pomoć u priznanju države i svekoliku pa i vojnu pomoć, tada, s obzirom na sve okolnosti bila su sasvim lako razumljiva. Politika se pak od 2001, godine do danas, prema sustavu državnih telekomunikacija ipak nije smjela odnositi kako se odnosila – prepustiivši sustav „tržištu“ i tržnim subjektima uz vrlo upitno odigranu ulogu državne neovisne Agencije - HAKOM! Na stranu Ugovor o prodaji DT-u, koji je još uvijek državna tajna i danas u Vladi vjerojatno nitko nije upućen u njega, kao i cijena postignuta za sve resurse HT-a, no politika ipak tada nije razumjela kako je sa HT-om „prodala“ i veliki dio onog što predstavlja - sustav telekomunikacija države.

Svjesno ili ne, od ključnih igrača politike tog trenutka, HT je prešavši u ruke državnog DT-a u Hrvatskoj zadobio dominantnu ulogu na „telco tržištu“ koju drži do današnjeg dana. Vjerojatno jedini poznavalac kupoprodajnog Ugovora HT-a i njegov dugovječni čelnik (12 godina), Ivica Mudrinić, vrlo je dobro znao što DT kupnjom preuzima. Istini za volju valja reći, kako su „krupni igrači“ tržišta telekomunikacija u EU, tih godina, krajem 90ih, nametnuli „mladim državama“, izmaknulim iz hladnoratovskog zida Europe, u vremenima tehnološke, ali i organizacijske, svjetske, evolucije telekomunikacija uklapanjem u tzv. tržno gospodarstvo, tezu o „nužnosti prodaje“ ovog sustava. Ti „krupni igraći“ telko tržišta, pretežno iz „starih EU članica“ bili su, dakako, aspiranti na kupnju do tada monopolnih telko operatora „malih ili novih EU članica“, ali i širom svijeta, posebno u Aziji.

Neki iz našeg susjedstva, poput Slovenije, odoljeli su „šuškanju novca“ i zadržali telekomunikacijsko tržište, te transformiranog bivšeg monopolnog operatora u državnom vlasništvu u državnu tvrtku na tržištu. Drugi, poput Hrvatske, prodali su telko operatora, prilično rano i brzo popustivši političkim pritiscima, radi „zatrpavanja budžetske crne rupe“, a zapravo učinivši veliku dugoročnu štetu. Prodavši telekom, politika nije mnogo promišljala o sustavu, njegovoj sigurnosti, niti razvoju sa pozicija nacionalnih interesa. U teoriji, prodaja monopolnog operatora i transformacija telekom tržišta u istinsko tržište sa potencijalno više operatora u ravnopravnoj tržnoj utakmici, bilo je moguće provesti kroz dva modela.

Prvi, kako ga je provela Hrvatska (floskule političara o prodaji operatora tzv. „strateškom partneru“, koji donosi „know how“) i drugi model, kojim država zadržava u vlasništvu ključne elemente mreže u transmisijskom dijelu, ali i tadašnjim tehničkim komutacijskim resursima tzv. agregacije mreže, te te elemente daje na korištenje svim telko operatorima na tržištu pod jednakim uvijetima (tehničko cjenovnim)! Dakako, pogađate i sami, kako je u Hrvatskoj primjenom „prvog modela“, DT-u predan u vlasništvo onaj dio telekom sustava, kojeg sada DT iznajmljuje na korištenje tzv. konkurenciji i time, bez obzira na Agenciju HAKOM, diktira uvjete poslovanja čuvajući svoju dominantnu tržnu poziciju. Zašto govorimo o rašomonu kada danas govorimo o telekomunikacijama u Hrvatskoj?

Izraz rašomon koristi se kod stanja kad se ne može saznati prava istina, ili odabrati prava verzija između više istina, odnosno više interpretacija istog događaja ili situacije. Riječ je o različitom, često suprostavljenom gledištu. Kad to postane trajnija praksa ili stanje, eto - rašomonijade! Na primjeru sustava telekomunikacija, jasno je da država, koja NEMA svog telekomunikacijskog operatora, nema u pravom smislu riječi nadzor niti ključni utjecaj na izgradnju tog sustava u skladu sa dugoročnim nacionalnim interesima. A koji su to interesi? Osim standardnih kao što je komunikacijska sigurnost i zaštita prijenosa informacija svim subjektima, gospodarskim i fizičkim osobama, država ima interes, za razliku od privatnih telekom operatora, gradnje i u gospodarski sagledano potpuno „neekonomičnim“ telekomunikacijskim investicijama. Zašto? Zato jer država želi u svim svojim zemljopisnim kutcima stvoriti iste uvjete telekomunikacijskog sustava na dobrobit svojih stanovnika, kako bi spriječila centralizaciju svekolikog gospodarstva isključivo u velikim središtima.

Kako razriješiti ovaj telekomunikacijski rašomon iz posljednjih petnaestak godina, pokušati ćemo pojasniti u nastavku, jer, mogla bi to biti jedna od blistavih priča, od velikog i dugoročno profitabilnog poteza ove nove Vlade.

Neizbježni Hrvatski telekom i njegovi čelnici

Kada se govori o sustavu telekomunikacija u Hrvatskoj, pa o telko tržišu u Hrvatskoj, već i laicima nemoguće je MudrinićIvica Mudrinić odradio je tri četverogodišnja mandata u potpunosti ispunivši, ako ne i premašivši, sva očekivanja „nadglednika iz Bonna“. I dok je DT sve te godine uredno, na račune DT-a u Bonnu/Berlinu, time i uplatu poreza u budžet države Njemačke, transferirao očekivanu (zadanu) godišnju dobit, sustav telekomunikacija u Hrvatskoj – stagnirao je!izbjeći spomen na Hrvatski telekom, ali, sasvim je razumljivo u tom kontekstu izostaviti ostale operatore. Govori to o veličini HT-a, ali neizravno i o „novcu“ koji HT „kontrolira“ na ovom tržištu Hrvatske. Stoga je i razumljivo kako je DT pri imenovanju svog čelnika i te kako vodio računa pri imenovanju svojih čelnika, podrazumjevajući garantiranu potpunu lojalnost „vlasnicima. Ivica Mudrinić odradio je tri četverogodišnja mandata u potpunosti ispunivši, ako ne i premašivši, sva očekivanja „nadglednika iz Bonna“. I dok je DT sve te godine uredno, na račune DT-a u Bonnu/Berlinu, time i uplatu poreza u budžet države Njemačke, transferirao očekivanu (zadanu) godišnju dobit, sustav telekomunikacija u Hrvatskoj – stagnirao je!

Vlasniku, tj. DT-u, nemamo prava uputiti nikakvu kritiku, jer oni su znali kako za svoju korist iz Hrvatske, tj. HT-a izvući maksimum dobiti, na dobrobit DT dioničara. Ne možemo prigovarati niti Upravi i čelnicima HT-a na njihovoj lojalnosti „gazdi u Berlinu“, zbog čega su i izvrsno plaćeni i nagrađivani. No, možemo biti ljuti i prigovarati kako nadležnim ministrima, tako i nadležnoj Agenciji države, HAKOM-u što su godinama dozvoljavali „produženi monopol“ HT-a, nedostatak investicija u sustav telekomunikacija, kao i transformaciju HT-a iz „tehnološko-tehničke“ kompanije u „marketinšku“!

Dakako, ta se transformacija omogućila prodajom preostalih dionica, nakon prodaje prvotnih 51%, a što je politika učinila u stilu sa izrekom, narodnom mudrošću, o „klanju krave radi jednog šnicla“! Danas svjedočimo kako je HT praktično „razjurio tehniku“ iz svoje organizacije, izgubivši veliki dio „tehnološke pameti i mudrosti (povijesnog sjećanja)“, bezbrojnim otkazima kroz tzv. „tehnološke viškove“. Time se otvorio prostor da DT provede svoje zacrtane centralizacije poslovanja organizacijskih cjelina, u skladu sa svojom vizijom stvaranja DT-a kao paneuropskog operatora! Dok je možda manje važno da se dio organizacije HT-a, onaj operativni dio segmenta „ljudski potencijali“ seli u Rumunjsku, knjigovodstvo u Češku, dok je mnoštvo operative iz domene „tehnike“ izbačeno ili u tzv. „outsource“ poslovanje sa na pr. Ericsson NT ili stotinama malih firmi po Hrvatskoj, dotle se neki segmenti „tehnike“, kao što je nadzor „mreže“ (bolje rečeno SUSTAVA telekomunikacija države Hrvatske) samo formalno drži u Zagrebu. S pozicija DT-a, telekomunikacijski kapaciteti Hrvatske svojom veličinom su samo poput jednog od većih EU gradova, stoga i promatrani kao „gospodarski neracionalno“ izgrađivani poput sustava „jedne Njemačke“! Isplativije (DT-u) bilo bi „uklopiti“ telekomunikacije Hrvatske u „paneuropski“ DT!

Upravo u tom kontekstu treba sagledati i nedavni novinski interview današnjeg čelnika HT-a g. Davora Tomaškovića, koji u stvari predstavlja veliki neizravni pritisak na novu Vladu Tihomira Oreškovića. Glavna intencija tog naručenog razgovora, prenjetog u mnogim tiskanim medijima i portalima, jest teza kako država „ne treba državni telekom“ jer HT „može udovoljiti svim potrbama države“. Dakako, to je stajalište D. Tomašković, plasirao u trenutku kada je izgleda, dio politike, ipak pokrenuo inicijativu da se iskoriste neiskorišteni državni telekomunikacijski resursi vojske,cesta, željeznice i drugih državnih firmi, te kroz Odašiljače i veze kao nositelja inicijative, ponude kapacitete mreže, agregatne, ali dugoročno i pristupne mreže, pod tržnim uvjetima – svima zainteresiranima. Predsjednik Vlade Tim Orešković, primio je 4.ožujka predstavike udruge poslodavaca, među kojima je bio i Boris Drilo (HT/ISKON), koji je ponovio riječi Davora Tomaškovića o zadržavanju „status quo“ čime se HT-u zadržava današnja tržna dominacija i nadzor nad telekomunikacijskim sustavom države Hrvatske.

Hoće li Vlada smoći snage posvetiti se potpuno problemu telekomunikacijskog sustava države i odvažiti se na VladaHoće li Vlada smoći snage posvetiti se potpuno problemu telekomunikacijskog sustava države i odvažiti se na dugoročno, prema promišljanjima mnogih analitičara, za državu najbolje rješenje, stvaranja „državnog telekoma“, ostaje da vidimo? Ne zaboravimo, značilo bi to i izravno suprotstavljanje jednoj od najvećih i financijski najsnažnijih korporacija Europe, u trenutku kada se zbog mnogih, isto tako dugoročnih, političkih razloga Hrvatska opet nastoji približiti Njemačkoj.dugoročno, prema promišljanjima mnogih analitičara, za državu najbolje rješenje, stvaranja „državnog telekoma“, ostaje da vidimo? Ne zaboravimo, značilo bi to i izravno suprotstavljanje jednoj od najvećih i financijski najsnažnijih korporacija Europe, u trenutku kada se zbog mnogih, isto tako dugoročnih, političkih razloga Hrvatska opet nastoji približiti Njemačkoj.

Ivica Mudrinić – mali prilog za biografiju

O bivšem političaru, te čelniku HT-a Ivici Mudriniću, koji se uvijek iznova pokušavao vratiti u politiku, ispisane su stotine stranica. Ipak, jedna u medije plasirana vijest u siječnju ove godine, za telekomunikacije nevažna, a u kojoj se spominju tri bivša visokopozicionirana managera HT-a, zaslužuje spomen. Naime, Ivica Mudrinić, Ivana Šoljan (danas članica Uprave IN2) i Ante Magzan (danas izvršni direktor glazbene nagrade Porin), koji su „drmali“ HT-om sredinom prvog desetljeća novog milenija, kako vijest govori, osnivači su, kako je to danas u duhu hrvatskog jezika važno reći, „coworking prostora“ u Zagrebu zvanog HUB 385.

U biti, investirali su svoju „ušteđevinu“, vjerojatno dijelom „ušparanu“ u vrijeme kada su radili u HT-u, u prostor, 2500 kvadrata „vrhunski opremljenog“poslovnog prostora na Trešnjevci nemijenjenog iznajmljivanju „startupima te mladim inovativnim poduzetnicima“. Vjerojatno se i vi pitate što je tu tako „altruistično“ prema najmoprimcima prostora ili u poslovnom smislu tako inovativno da zaslužuje „medijsku pozornost“ visokotiražnih dnevnih novina i nekih portala, koji takve vijesti nekih drugih investitora nisu popratili posebnim „izvješćima“? Odgovor valjda leži u nekim „starim zaslugama“ ovih, nekada močnih korporacijskih čelnika (HT-a), te legitimnim utjecajima na „neovisne i istraživalačke“ novinare. Drugim riječima lijepa i besplatna reklama za HUB385!

No, ono što intrigira jest KOGA je HUB385 odabrao za svog „telekomunikacijskog partnera“, tj. koji operator će najmoprimcima prostora osigurati internet i ostale komunikacije. S obzirom na „poslovni background“ osnivača, očekivali biste da je odabir pao na HT, no, neki su „drugi razlozi“ ovo društvo naveli da se „obrate najljućem konkurentu“, tj. VIP-u! Toliko o lojalnosti prema „našoj firmi“, o kojoj su svo troje osnivača HUB385, pričali zaposlenicima HT-a godinama, ali i ne pružajući im gotovo nikakve pogodnosti kao zaposlenicima u odnosu na ostale korisnike usluga. A i ne treba smetnuti s uma kako je Ivica Mudrinić do kraja 2015 figurirao gotovo 3 godine, kao jedan od čelnika DT-a u Njemačkoj, sa, i za Njemačku izuzetno visokom „plačicom“, doduše sa gotovo permanentnim boravkom u Zagrebu. Kako neke glasine govore, g. Mudrinić je bio i jedan od „kandidata“ za mjesto u koje je zasjeo drugi „kanađanin“, Tim Orešković, no, taj dio biografije, mnogi će reći, na sreću, nije ostvaren.

Njegov nasljednik Davor Tomašković, u HT-u i dalje nastavlja istim utabanim stazama svog prethodnika Ivice Mudrinića – otpuštanjima kroz „tehnološke viškove“. Naime, krajem ožujka još 220 HT-ovaca završiti će svoju poslovnu karijeru na burzi rada! Medijsku amortizaciju ove činjenice vjerojatno je trebala obaviti vijest objavljena na TPORTALU, kako je HT treću godinu zaredom primio „prestižno“ priznanje certifikat Poslodavac Partner za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima- „HT je potvrdio svoje mjesto među kompanijama s najboljom praksom u području razvoja, praćenja, motiviranja i nagrađivanja svojih zaposlenika“.

Upravo je u dijelu nagrađivanja zaposlenika na temelju ostvarenih strateških ciljeva HT ostvario maksimalni mogući rezultat“. Tek pažljiviji čitatelj iz teksta će zaključiti kako je to dodijelila firma SELECTIO, koja zapravo provodi „head hunting“ za HT, a što sigurno SELECTIO ne radi volonterski. A što bi o toj nagradi i njezinom obrazloženju rekli oko 10.000 otpuštenih u proteklih desetak godina, kao i malobrojni preostali HT zaposlenici sa više od 20 godina radnog staža (svijesni bliske osobne budućnosti), vjerojatno bi se mogao napisati roman.

Damir Tučkar