HT kao mala podružnica u globalnim igrama multinacionalne kompanije DT

Da Hrvatska ne kontrolira jedan od najvažnijih sustava svake države, telekomunikacijski sustav, odavno je već postalo jasno. Posljedica je to provedene demonopolizacije ovog tržišta usluga i načina provedene privatizacije 2002.g. Dok na opće i globalne procese kojima su širom svijeta, posebno od 90-ih godina prošlog stoljeća, započeli procesi razdvajanja djelatnosti usluga pošta i telekomunikacija, te njihovo kasnije uklapanje u tržno gospodarstvo, Hrvatska baš i nije mogla puno utjecati. Ipak, na sam višestruki postupak prodaje udjela državnog vlasništva tadašnjeg HT-a, mogla je TržišteDT je svoju šansu za opstanak na globalnom tržištu, još krajem prošlog stoljeća shvatio i postupno provodi taj plan, tako da u jedinstvenom okruženju telekom tržišta EU postane, ako ne glavni, onda bar jedan od glavnih „igrača“. Stoga i gledamo oživotvorenje planskog preuzimanja vlasničkih udjela u bivšim telekom monopolima većine EU pridruženih država, nove „istočne Europe“, što su sumarno svake godine donosile Bonnskoj centrali „nezanemarive“ prihode.utjecati, te ga provesti puno transparentnije i mudrije. Danas, kada se dionica HT-a srozala na najniže vrijednosti na Zagrebačkoj burzi, dok je sa Londonske burze već odavno povučena, možda baš ta činjenica najbolje ilustrira i srozavanje ove kompanije, nekada nacionalnog ponosa, na niske grane „preprodavača“ tuđih marketinških „telekomunikacijsko uslužnih produkata“!

HT je pak, za DT, svih proteklih gotovo 15 godina njegovog većinskog vlasništva, bio „koka što nese zlatna jaja“, što je redovno dostizala svih tih godina zadane razine dividene, uredno i bez ikakovih problema, dionički vlasnički legalno, transferirane na DT bankovne račune u Bonnu. HT je bio „zlatna koka“ jer DT gotovo da i nije trebao po preuzimanju obaviti ikakva ulaganja u tada suvremenu tehnološki kompaniju, već je, što više, odmah započeo procese zaustavljanja bilo kakvog strateškog, većeg investiranja. Čak su odmah intenzivirani procesi rasprodaje imovine HT-a, od zaliha roba u brojnim skladištima do nekretnina, sve u scenariju „konsolidacije financijsko-knjigovodstvene slike kompanije“. Danas, zapravo, nitko i ne zna, koliki su DT-u ostvareni prihodi temeljem višegodišnje rasprodaje imovine HT-a, temeljenima na uvjeravanjima kako je za kompaniju, knjigovodstveno, bolje da unajmljuje nego posjeduje nekretnine. Ono što se propustilo kazati tada, jasno je danas, kako su neki privatni građevinski i drugi poduzetnici u poslovima sa HT-om, u Hrvatskoj, izrasli u neke i za mjerila Europe, vrlo bogate osobe. A HT je pri tome gubio i tržne udjele i ljude što su pamtili neka druga vremena, kao što je gubio i vrijednost dionica, od IPO-a do današnjih niskih razina. Istini za volju valja kazati kako se i globalno, operaterima, izmijenila situacija sa telekomunikacijskim tržištem, kako zbog tehnoloških skokova, tako i zbog regulatornih promjena u Europi koje su iznjedrili uredi Bruxellesa, pa se može kazati da je zlatno doba, doba enormnih zarada teleoperatera, već nekoliko godina – prošlost!

DT je svoju šansu za opstanak na globalnom tržištu, još krajem prošlog stoljeća shvatio i postupno provodi taj plan, tako da u jedinstvenom okruženju telekom tržišta EU postane, ako ne glavni, onda bar jedan od glavnih „igrača“. Stoga i gledamo oživotvorenje planskog preuzimanja vlasničkih udjela u bivšim telekom monopolima većine EU pridruženih država, nove „istočne Europe“, što su sumarno svake godine donosile Bonnskoj centrali „nezanemarive“ prihode.

U vremenima, kada se činilo da je kriza gospodarstva (i bankarstva) u Europi „nemoguća“, a što je ipak isplivala 2008 g., DT se „zaigrao“ i sa pokušajem osvajanja mobilnog tržišta USA. Zbog spleta raznih okolnosti, ta je avantura zamalo posve propala i koštala je DT trošenja ogomnog dijela „aktive“, mjereno milijardama USA $, pa se čak posljednjih godina pokušala provesti prodaja T-Mobile USA. No, regulator tržišta USA jednostavno je stopirao već dogovorenu prodaju, u nastojanju da ne stvori novog diva na granici monopolnog tržnog odnosa u USA. Sve je to dobro uzdrmalo i DT u Europi, a samo „nebo zna“ koliko je novaca izgubljeno u toj kockarskoj investicijskoj operaciji i koliko je godišnjih DT dobiti, pa i onih prikupljenih i iz Hrvatske, „nestalo u labirintima“ velikih USA banaka. Nakon teških godina, T-Mobile USA, danas se sporo konsolidira i zahvaljujući nekim drugim tržnim USA telko okolnostima, gleda „svijetlo na kraju tunela“. I ova priča samo pokazuje da živimo u globalnom selu, da odgovorna politika mora uvijek promišljati kako zaštiti dugoročne nacionalne interese.

Naime, lako je zamisliti hipotetski scenarij, da je avantura DT-a u USA pošla još samo malo više na „onu lošiju stranu“ i dovela cijeli DT u nezavidnu financijsku poziciju. Moguće je da bi tada DT, u cilju svog spašavanja, morao brzo doći do velikih sredstava, koja bi mogao nabaviti i rasprodajom svog portfelja akvizicija. HT bi tako, ne svojom odlukom i svakako ne svojom željom, mogao i dobiti novog većinskog vlasnika sa nekim novim vizijama poslovanja. Da li bi tada ova ili koja buduća Vlada, sa manje od 5% vlasničkog udjela, mogla bitno utjecati na poslovanje HT-a, a time i na najbitniji segment telekomunikacijskog sustava države ? No, vratimo se našoj životnoj realnosti, kojom dominira tzv. „kriza izbjeglica“ što je „zatekla“ ovu Vladu. Kada nisu znali predvidjeti takve očite scenarije zbivanja, reagirati pravodobno i dugoročno pravilno s pozicija interesa RH, na njih, pa kako očekivati da bi telekomunikacijski nadležan ministar Hajdaš Dončić, tijekom svog 4 godišnjeg mandata uopće opazio da nešto u tom dijelu „resora“ ne štima?

U Hrvatskoj, telekom svakodnevnica je sumorna, a pravo ogledalo stanja sustava ilustriraju i posljednja zbivanja, „lokalni krah telko sustava“ u Dubrovniku, pred koji mjesec i nedavni „nacionalni“, gotovo cjelodnevni, kolaps telekom sustava. Ne spominjemo tehnološke razine dostupnosti superbrzog interneta kojeg Digitalna agenda ultimativno traži na području cijele EU, ili pak cijene telko usluga koje su korisnici u Hrvatskoj danas prisiljeni DubrovnikU Hrvatskoj, telekom svakodnevnica je sumorna, a pravo ogledalo stanja sustava ilustriraju i posljednja zbivanja, „lokalni krah telko sustava“ u Dubrovniku, pred koji mjesec i nedavni „nacionalni“, gotovo cjelodnevni, kolaps telekom sustava. Ne spominjemo tehnološke razine dostupnosti superbrzog interneta kojeg Digitalna agenda ultimativno traži na području cijele EU, ili pak cijene telko usluga koje su korisnici u Hrvatskoj danas prisiljeni plaćati, uz ne baš EU primjerenim, komparirano sa ostatkom EU, „plaćama i mirovinama“. Hrvati su, političari to znaju, izuzetno osjetljivi nabrojneuz politiku povezane, posebno koruptivne afere, koje ih već desetljećima, blago rečeno, uznemiravaju, pa javnost reagira osuđujuće na svaku i neprovjerenu glasinu, „pušući i na hladno“.plaćati, uz ne baš EU primjerenim, komparirano sa ostatkom EU, „plaćama i mirovinama“. Hrvati su, političari to znaju, izuzetno osjetljivi nabrojneuz politiku povezane, posebno koruptivne afere, koje ih već desetljećima, blago rečeno, uznemiravaju, pa javnost reagira osuđujuće na svaku i neprovjerenu glasinu, „pušući i na hladno“.

Stoga bi svaka „sumnjiva vijest“ vezana uz djelovanje HT-a u RH trebala pobuditi posebnu pozornost „nadležne“ politike i formalnih struktura države! A nije da se sve ove godine djelovanja na tržištu RH, u mandatima svih vlada sa telko „strateškim partnerom“, uz HT ne lijepe upravo takve vijesti, bolje rečeno aferice i afere. Ne mislim pri tome na gotovo desetljetno toleriranje permanentnog upošljavanja, svakog mjeseca, gotovo tisuću studenata i „studenata“, najviše u pozivnim centrima, umjesto, u najvećoj mjeri, striktne primjene zakonske obaveze zapošljavanja u stalnom radnom odnosu. Takvom „studentskom“ praksom, zdravstveni i mirovinski fond lišeni su svo vrijemegolemih novčanih mjesečnih iznosa doprinosa, a mnogi nezaposleni mogućnosti stjecanja radnog staža. No, to je dio jedne druge aferice ili loše HT priče.

Nisam mislio niti na aferice poput neodgovaranja nadležnih za ranije spomenute tehničke ispade sustava u politički kriznim vremenima, niti na tehničku potporu nekim „politički motiviranim, slušanjima nečijih razgovora“, bez pravno čiste pozadine. Još manje mislim na aferice koje se odvijaju pred pravodunim tijelima, kao što je na pr. upravo nanovo aktiviran sudski postupak Zagrebačkog holdinga, 4 godine nakon podnošenja tužbe, za neispunjenje odredbi sklopljenog Ugovora za isporuku telko usluga. Neovisno što će sudski vještak pri analizi ugovorenog i uistinu isporučenog reći i tko će spor dobiti, to je sudjenje samo jedno u moru sporova koje HT vodi sa svojim korisnicima, od onih malih, običnih ljudi, na kojima se obično „trenira strogoća“ poštivanja ugovornih odredbi, pa do eto velikih korisnika poput ZG Holdinga, sa kojima se obično postižu nagodbe. Ne, meni je na umu jedna do sada nepokretana afera, poznata malom broju osoba, prvenstveno zbog uskog kruga ljudi koji se tom problematikom bave. Kao što mnogi tvrde i u ovom se slučaju potvrđuje, zakonska regulativa, kakva – takva, postoji, ali se ne primjenjuje. A DT kroz svoju podružnicu HT financijski profitira, dok država Hrvatska – gubi. Ona je jedna od takvih, da bi se mogla pokrenuti i u aferu većih razmjera, jer, čini se da su zakazali ili „zakazali“ mnogi koji bi za tu aferu trebali znati i efikasno je spriječiti.

Telekomunikacijska infrastruktura i (ne)ispunjene obaveze HT-a

DT je vrlo dobro znao što kupuje u Hrvatskoj kada je potpisao Ugovor o kupnji 51% vlasničkog udjela u HT-u. U Hrvatskoj i dan danas malo ljudi zna što sve taj Ugovor sadrži, a u međuvremenu, danas je onaj tko je, s hrvatske strane, valjda jedini dobro obavješten o Ugovoru i njegovim pravnim finesama, postao predobro plaćeni zaposlenik DT-a. Prodaja telekomunikacijske infrastrukture DT-u, posebno tada 2001. godine, u uvjetima velikih nerješenih HT gruntovno-katastarskih predmeta, uz sve nasljeđeno breme vremena desetljetnih djelovanja monopolnog poduzeća u dvije države, nije bio „pametan potez države“. DT je, po preuzimanju HT-a odmah započeo i pravne bitke, često višegodišnje postupke, za gruntovna vlasnička knjiženja. Ma koliko mnogi, već tada, a i kasnijih godina sve do danas, upozoravali kako su brojni primjeri izgradnje te infrastrukture temeljem raznih financijskih izvora, poput nekadašnjih nametnutih „samodoprinosa građana“ ili sredstava lokalnih zajednica ili „države“.

Dakle, infrastruktura nije u tim slučajevima građena sredstvima tadašnjeg PTT-a, pa u stvari i nema podloge za gruntovna vlasnička knjiženja HT-a. Također treba podsjetiti starije ili naučiti mlade, kako se u onim vremenima „napretka i svijetlog socijalizma“, infrastruktura bilo kojeg državnog monopolista gradila „u skladu sa potrebama“, bez obaziranja na „neka vlasnička prava“. Fizičke osobe, vlasnike zemljišta ili zgrada gdje je ta infrastruktura trebala biti položena, gotovo da se i nije obavijestilo da će zemlja biti prokopana ili da će na „tavanu kuće“ osvanuti neki „PTT ormarić“ i razvoditi žice prema susjedima. Nikome od tih privatnih vlasnika, do prije par godina nije niti palo na pamet da smije ili može lijepo i uljudno zamoliti, da se zbog potrebe vlasnika, ako je moguće, „vlasništvo HT-a“ ukloni ili izmjesti. Jer, u narodu živi iskustvom utvrđena poslovica da se „sa rogatim ne treba bosti“, a narod zna da je „država“ ili „državni“ HT i te kako „rogat“ i da obično „mali čovijek“ u takvom sporu izvuče „kraći kraj“.

I najveće su zemlje Europe bolovale od sličnih bolesti, mentaliteta života u monopolnom okruženju, doduše većina bez onog dodatnog tereta, „ideološkog naprednog okvira crvene boje“, pa su u novim okolnostima liberalizacije telekom tržišta, usvojile i primjenile zakonodavstvo koje definira i prava i obaveze telko operatora i nekretninskih vlasnika. Drugim riječima, ako koristiš „tuđu imovinu“, ne samo da moraš pitati vlasnika – smiješ li (dakako, postoji i varijanta da ti vlasnik mora dopustiti polaganje infrastrukture) iskoristiti nečiju nekretninu za svoje potrebe, već, ako to činiš, dužan si i platiti pravičnu, zakonskim okvirom propisanu, naknadu. Time, sve dok telko operator koristi „tuđe“, mora konzumiranje tog prava na korištenja „tuđe imovine“ – platiti!

U Hrvatskoj, nekako se stidljivo stanje mijenja na bolje, pa poneki vlasnici i ostvaruju neke, kakve-takve, prihode po ovoj osnovi! Kako se naknada izračunava? Bez namjere da ulazim u pravne finese, čitatelju laiku problematike, dovoljno je spomenuti kako je Zakon o elektroničkim komunikacijama definirao okvir, a iz njega proizašli Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta, definirao je detalje obaveze plaćanja teleoperatorima. Pojam pravo puta se koristi kad se sa strankom ne može dogovoriti oko služnosti, kao jačeg stvarnog prava, koje se upisuje u vlasničke knjige kao teret na nekretninu. Stoga se pribjegava korištenju prava puta za česticu, a „dozvolu“ izdaje HAKOM.

U ovom postupku, zbog olakšavanja poslovanja operatorima, stvarni vlasnik čestice nije stranka u postupku, operator sve rješava sa HAKOM-om i nesmetano radi izgradnju ili eksploataciju davno postavljene infrastrukture. PodatciOsnovni je podatak da HT ima ukupno, okvirno, oko 88.000 km kabelske infrastrukture, za koje bi danas trebalo, prema sklopljenim Ugovorima s vlasnicima ili temeljem Pravilnika o pravu korištenja, plaćati, prema grubim proračunima, gotovo 80.000.000 kn godišnje, a HT plaća (ili će platiti) ove godine oko 37.000.000 kn. Jedan drugi izračun, prosječnih HT obaveza u destegodišnjem razdoblju govori kako bi HT bio u obavezi isplatiti ukupno oko 500.000.000 kn, dok je vjerojatno uplaćena samo polovica tog iznosa.Rečeni Pravilnik specificira iznose za plaćanje vlasnicima nekretnina za korištenje istih za polaganje telekomunikacijske infrastrukture na i u zemljište vlasnika (pr. kabelska infrastruktura). Zemljište je kategorizirano od A do F, operatori uglavnom koriste kategoriju "A" poljoprivredno zemljište, sa specificiranom naknadom 10 kn/m2 godišnje i „E“ građevinsko zemljište privedeno svrsi, što se plaća 8kn/m2 godišnje. Gruba procjena govori kako HTsvojih polovicu trasa vodi kroz zemljište tipa A, a drugu polovica kroz zemljište tipa E.Ostale Pravilnikom definirane kategorije zemljišta B, C i D su,u korištenju operatora, količinskizanemarive i ne treba ih analizirati za grubu procjenuukupnog troška ili operatorske obaveze plaćanja, dok bi se kategorija F odnosila na pomorsko dobro (podmorski kabeli), za što se primijenjuje Zakonom o koncesijama (u ovom slučaju kao - lex specialis)!

Ovaj pomalo zamoran uvod, neophodan je za grubo razumijevanje izračuna koji „naš“ HT uvodi u problem ili možda aferu, višemilijunskih nepodmirenih obaveza prema državi Hrvatskoj! Za što, čini se, nitko ne mari, posebno ne u ovoj, sada već tehničkoj Vladi na odlasku.Svakako, treba imati u vidu kako osim fizičkim osobama, naknadu treba platiti i državi (na pr. Hrv. Šume ili lokalna uprava...) koja je veliki gruntovni (nezainteresirani za naknadu ?) vlasnik zemljišta korištenog od operatora.

Osnovni je podatak da HT ima ukupno, okvirno, oko 88.000 km kabelske infrastrukture, za koje bi danas trebalo, prema sklopljenim Ugovorima s vlasnicima ili temeljem Pravilnika o pravu korištenja, plaćati, prema grubim proračunima, gotovo 80.000.000 kn godišnje, a HT plaća (ili će platiti) ove godine oko 37.000.000 kn. Jedan drugi izračun, prosječnih HT obaveza u destegodišnjem razdoblju govori kako bi HT bio u obavezi isplatiti ukupno oko 500.000.000 kn, dok je vjerojatno uplaćena samo polovica tog iznosa. Ne mariti za „siću“ od 250.000.000 kuna možda može izazvati čuđenje puka u Hrvatskoj, ali može li itko to kazati kako HT, u očima DT-a, nije uistinu bio „zlatna koka“? I dok se možemo pitati koja je bila funkcija HAKOM-a, ali i nadležnih ministara u praćenju ispunjenja obaveza HT-a, te tko je (ako je) zakazao. Jer ne treba zaboraviti kako je HT jedan od većih poslodavaca u Hrvatskoj, oduvijek tijesno vezan uz „politiku i njene lobiste“, a mnogi poznavatelji telekom miljea kažu i uz brojne primjere interesnih neformalno-formalnih dogovorai „dealova“ s tom „politikom“. No, spomenuta „desetgodišnja cifra neisplaćenih obaveza HT-a“ ipak je prevelika, a da bi se usudili i pomisliti kako je rezultat nekog svjesnog „deala“. Izglednije je razmišljati o „šlamperaju“ i preprekama za korektni obračun, što dakako odgovorne nikako ne amnestira! Bilo kako bilo, profitirao je isključivo DT. A ipak, intrigira odgovor na pitanje, hoće li se itko oglasiti nekim pojašnjenjem, na ove iznesene podatke?

DT u središtu špijunske afere koja trese Njemačku

U prvom tjednu listopada, u četvrtak je gostujući u posebnoj emisiji slovenske televizijske postaje POP-TV zastupnik stranke Zelenih u austrijskom parlamentu Peter Pilz ustvrdio, kako je američka obavještajna agencija NSA je uz pomoć njemačke obavještajne službe BND, te njemačkog teleoperatera Deutsche Telekoma od 2005. do 2008. godine testirala akciju prisluškivanja telefonskih razgovora u okviru tajne operacije Eikonal čiji je cilj bio analiziranje i filtriranje sadržaja telefonskih razgovora civilnog stanovništva, zbog „opasnosti od terorizma“, a provjeravani su i razgovori vođeni iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH.

Operacija Eikonal je završila 2008., a 2013. Njemačka je pokrenula parlamentarnu istragu. Nakon nje to je učinila i Nizozemska.Hrvatska o svemu „nije imala pojma“, pa se i svi ministri koji bi po logici stvari nešto trebali reći, nisu niti oglasili iako su autori emisije najavili „dizanje prašine u regiji“.Na "žutu listu", popis koji je 2005. godine sastavila NSA, bilo je stavljeno 256 telefonskih linija predviđenih za prisluškivanje, kazao je Pilz, a među njima bile su i tri „linije“ iz Slovenije, kao i neki pozivi iz Hrvatske (prema Rotterdamu, Stockholmu, Kisti i Bruxelesu), te Srbije i BiH. Prema dostupnim informacijama, NSA i BND su 2003. godine sklopili sporazum o provođenju akcije Eikonal. Djelatnici BND-a otišli su u Deutsche Telekom i od njih zatražili pristup međunarodnim telefonskim razgovorima preko telekomunikacijskog čvorišta u Frankfurtu. Istraga pokrenuta prije dvije godine u Njemačkoj otkrila je da je konačno dopuštenje za sudjelovanje BND-a u ovoj operaciji došlo iz ureda njemačke kancelarke.

Operaciju su odobrili tadašnji ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier i tadašnji ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere. BND i Deutsche Telekom su potpisali ugovor po kojem će njemački teleoperater ustupiti traženi glasovni data promet, a BND će koristiti prostorije DT-a u Frankfurtu. Prema novinskim napisima, BND je DT-u za to plaćao 6 tisuća eura mjesečno. BND je potom stavio softver TAP na optički kabel kojim preko Frankfurta prolazi međunarodni telekomunikacijski promet od 155 megabita u sekundi i kojim prolazi 1530 razgovara istovremeno. Preko tog čvorišta prolaze i međunarodni razgovori iz Zagreba. BND je DT-u dao točan popis linija koje žele prisluškivati. Praćeni su svi razgovori u Europi te analizirani i filtrirani radi traženja obavještajnih podataka, traženjem karakterističnih riječi kao što su terorizam, bomba, Merkel, Putin i sl. Nekako neopaženo se provlači u priopćenju kako su također filtrirani točno određeni telefonski brojevi i posebno važni promet pozivnih brojeva„određenih gradova“.

Svi dobiveni podaci prvo su slani u bazu BND-a u gradu Pullachu, a potom u vojarnu u Aiblingu gdje su BND i NSA zajednički analizirali podatke. Iako je prvotno bilo zamišljeno da se zbog testiranja novog programa prisluškuju međunarodni razgovori građana širom Europe, NSA je ubrzo počeo tražiti telefonske, bankovne i porezne brojeve određenih ljudi. Prisluškivane su i kompanije Airbus, Eurocopter i druge. Airbus je čak podnio tužbu protiv Njemačke jer su podaci završili u direktnom konkurentu na svjetskom tržištu - američkom Boeingu. HT a i obavještajne službe u Hrvatskoj o „prisluškivanju“ što se događalo izvan Hrvatske, sigurno nisu znali niti mogli znati ništa, pa se i HT oglasio nižim, lako razumljivim, priopćenjem: “Hrvatski telekom nema saznanja o navedenom slučaju. U HT-u poduzimamo sve kako bismo zaštitili telekomunikacijski promet svojih korisnika, a pristup trećih osoba navedenom prometu omogućen je isključivo u slučajevima predviđenim hrvatskim zakonima. HT nema kontrolu u drugim državama nad pristupom međunarodnim linkovima kojima se prenosi i promet iz Hrvatske, pa ga i ne može štititi kada napusti HT infrastrukturu”.

Zlobni komentarori mogli bi primijetiti kako niti HT, niti obavještajna zajednica u Hrvatskoj, nema pojma niti o „nepostojećim prisluškivanjima u funkciji unutarhrvatskih političkih obračuna“, iako je to nedavno i u Saboru ustvrdio donedavni član Vlade, Slavko Linić. No, Hrvatska ipak, svakom godinom, polako ali sigurno kroči nekim novim putevima demokratskih društva, pa se, u formi bivše propale države, desetljećima gajena tradicija VLASTI, svemoćne i nikom odgovorne moći, prezentirana i kroz prisluškivanja „Ustavom garantirane tajnosti komunikacija“, ipak urušava u nepovrat. No, jasno je svakom iole pametnijem građanu ove zemlje, kako istinski neovisna država ima kontrolu nad svojim sustavom telekomunikacija, neovisno o vlasničkim odnosima pružatelja telekom usluga.

Postoje razni modeli i načini kako se današnja situacija nestabilnog telekomunikacijskog sustava države, kao rezultat „rada“ HAKOMA i nadležnog ministarstva u četverogodišnjem razdoblju ove slučajne Vlade na odlasku, može izmijeniti, na bolje. Vlada što će doći nakon izbora, pred sobom ima velika očekivanja građana, prije svega u gospodarstvu i financijskoj stabilizaciji. No, ne treba zanemariti i neophodnost razvoja demokracije društva očitovane i u sposobnosti nadzora i kontrole telekomunikacijskog sustava i proceduralnih postupaka svih službi u garanciji poštivanja istinskih Ustavom zajamčenih sloboda komunikacije. Znanje i sposobnost kontrole telekom sustava države, uz potpuno i bezuslovno poštovanje zakona, preduvjet su da te poštuju drugi, bilo u EU ili širom svijeta. Pa se nekima koji posluju u Hrvatskoj, makar to bio i moćni multinacionalni DT, ne bi događalo, svjesno ili nesvjesno, izbjegavanje financijskih obaveza prema ranije iznesenoj tezi.

Damir Tučkar