Mobilni svijet

Ovih dana kada se prisjećamo konačnog oslobađanja domovine u operaciji Oluja, ovim današnjim punoljetnim generacijama, tzv. „tehnološkim geek-ovima", teško je pojasniti, kako u to vrijeme, kada „nije bilo mobilnih telefona i interneta", kako su se dragovoljci i mobilizirani vojnici čudili tadašnjim HPT-ovcima. Ovi su uspostavljali veze i postavljali javne govornice još dok se pucalo ili koji dan nakon oslobađanja pojedinih gradova i sela, kako bi se vojnici čuli sa svojima „kod kuće" i podjelili radost zbog poraza okupatora. Istine radi, mobilna je telefonija pokrenuta kao projekt, u bivšoj državi, naravno u tada tehnološki najnaprednijem Zagrebu, još u vremenima pred Univerzijadu 1987 g. No, svemoćna partija procijenila je kako „nije zgodno" da takav tehnološki skok bude pokrenut baš iz Zagreba, pa je projekt politički „stopiran za neka bolja vremena", praktično do kraja umiruće države, jer u Beogradu nije bilo „ljudskih kapaciteta" da se tamo takav projekt implementira.

Tada je naravno dominirala analogna tehnologija, pa i u mobilnim komunikacijama, a kako su Ericsson i Nikola Tesla bili dugogodišnji partneri, logičan je odabir bila NMT tehnologija mobilne telefonije. Malo je danas znano, MobiteliMobilna je telefonija pokrenuta kao projekt, u bivšoj državi, naravno u tada tehnološki najnaprednijem Zagrebu, još u vremenima pred Univerzijadu 1987 g. No, svemoćna partija procijenila je kako „nije zgodno" da takav tehnološki skok bude pokrenut baš iz Zagreba, pa je projekt politički „stopiran za neka bolja vremena", praktično do kraja umiruće države, jer u Beogradu nije bilo „ljudskih kapaciteta" da se tamo takav projekt implementira.kako je „NMT centrala" u Zagrebu pokrivala područje i Hrvatske i Slovenije, što je funkcioniralo i par godina poslije osamostaljenja dviju država. U zaborav su pale i tadašnje astronomske cijene uređaja, dimenzije i težina prvih mobilnih telefonskih aparata, njihova zasebna ugradnja u automobile ili pak prijenosne torbice i akumulatori, ali i paprene cijene prvih razgovora. Da, zaboravile su se danas i pojave „prvih kloniranih uređaja", kojima su „poduzetni ali nikad uhvaćeni" domaći ili strani tehnološki „mangupi", besplatno telefonirali, bolje rečeno, pozivali neke „čudne" inozemne brojeve i ostvarivali ogromne novčane dobitke. Ostale su i zaboravljene sudbine nekih nedužnih pretplatnika kojima su ovi mangupi „nabili račune", koji su ostavljeni da se sami snalaze i bore sa, tada „dominantnim operatorom" na još nepostojećem tržištu Hrvatske, te dokazuju da su oni žrtve prijevara!

No, usprkos svega, ovaj je NMT tehnološki skok u Zagrebu i Hrvatskoj donio ogromnu prednost pred ostatkom bivše države, u području ili „know how" mobilnih telekomunikacija, prvenstveno zbog „pameti", tj. školovanja prvih generacija inženjera u tim „pionirskim uvjetima" stvaranja mobilnih komunikacija. Mladima je danas teško pojasniti da je to bilo vrijeme, kada Billi Gates još nije „kročio u svoju garažu" i stvorio carstvo informatičke industrije zasnovano na Windows operacijskom sustavu, danas verzija Win10! Tadašnja NMT mreža započela je radom sa „baznom stanicom", zapravo, nije ispravno pričati o baznoj stanici, već anteni, a koja je bila „antena" na Sljemenu i pokrivala veliko područje grada. U hodu se učilo o „pokrivenosti" i preprekama mobilnom signalu u gradu sa betonskim zgradama, mnogo toga nije štimalo, ali, mobilna je telefonija početkom 90ih nezaustavljivo „krenula" u naš svakodnevni život.

Sredinom 90-ih GSM tehnologija je osvojila svijet, pa je tako i Hrvatska, doduše možda koju godinu kasnije, zbog rata, implementirala novu generaciju mobilne telefonije. Poneki pripadnik starijih generacija, još se prisjeća svojih prvih GSM aparata, sa malenim ekranom, za red-dva teksta, sa ograničenim mogućnostima slanja prvih SMS poruka, čudnih „kemijskih" baterija kratkog vijeka, skupih „impulsa" i naravno – nikakvog internetskog spajanja! U uzbuđenju od modernog čuda, tada nismo marili za nešto zvano „zračenje", već smo isprobavali „imamo li signal" na tavanu, podrumu, u prirodi, u vožnji autom!

Ubrzo su pristigli i neki „drugi telekomunikacijski operatori" i započela je marketinško medijska borba za prevlast na tržištu, cijene su padale, aparati su bili dostupniji i sve tehnološki inovativniji. Sada su prevladali tzv. „pametni telefoni", ali njihovo posjedovanje nije i dokaz da smo „mi sami postali pametniji"! Iskusila je to i ova Vlada na odlasku, koja je, osim najluksuznijih automobila, odmah po „dolasku na vlast", utrošile desetke milijuna kuna na kupovinu uređaja mobilne komunikacije (pametnih telefona, tzv.tableta, prijenosnika sa mobilnim internet priključkom).

Neki su zlurado primijetili kako je tom nabavom povećan ukupni IQ Vlade. Nije im ništa pomogla sva ta tehnika, „u rukama nestručnjaka" , jer su zaboravili one davne stihove iz osnovnoškolskih klupa: „ Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka" ! Drugim riječima, „svijetlim se oružjem" ipak treba znati ne samo koristiti, već i imati viziju i znanje, kako iskoristiti sve potencijale tehnologije. Ovih pak dana Vlada, pred odlazak na pauzu („godišnji odmor" od 4-godišnjeg nerada, čak i bez „dežurnog" na Markovu trgu, jer, imaju „pametne telefone" na plažama) donjela je novu odluku o kupovini brojnih mobilnih uređaja. Sasvim je svijesna da više ne će imati priliku „baciti novac poreznih obveznika u vjetar", pa je za osobne potrebe kupila tko zna koliko „najpametnijih telefona", u paketu sa, tko zna koliko, automobila. Pri tome je „naš" Zoran Milanović, pojašnjavao kako zapravo time „Vlada štedi", jer su kupili manje novih automobila, a oko telefona („pametnih ili glupih") nije imao potrebu ništa za pojasniti.

Bazne stanice

Da, već je i potpunim laicima jasno, kako za rad svih ovih malih spravica u našim rukama, ipak one moraju imati „neku komunikaciju" sa „nekom vrstom centrale", a da bi uspostavili vezu sa željenim sugovornikom ili „prozorom u svijet – internetom"! Logično je promisliti i zaključiti, kako maleni uređaju u našim rukama i želja da mu baterija radi što više dana do novog punjenja, traži da signal od tog uređaja prema „baznoj stanici" bude što slabiji. Zbog toga bi bazne stanice trebale biti što bliže uređajima, a to u konačnici znači da bi morale biti postavljene u što većem broju širom naše domovine. Dakako, ne smijemo zaboraviti kako naši „mali uređaji", stalno komuniciraju sa najbližom „baznom stanicom", neovisno,imamo li uspostavljenu vezu ili ne, emitirajući i po potrebi primajući od bazne stanice – „neki signal"!

Kada ovim razmišljanjima pridodamo i činjenicu, da svaki telefonski operator treba i gradi svoju zasebnu mrežu pokretnih komunikacija, kao i nedvojbenu činjenicu da danas postoji u Hrvatskoj više operativnih mobilnih „spravica" nego punoljetnih stanovnika, tada postaje jasno kako su bazne stanice napučile krovove, odnosno antenski stupovi naše krajolike. Svi oni emitiraju signale, prihvaćaju signale za i sa tisuća naših „malih pametnih uređaja". Istovremeno, svi smo zabrinuti zbog mogućih posljedica zračenja po naše zdravlje, po našu djecu. Potpisuju se peticije protiv „baznih stanica", svi bi ih izgurali iz „našeg" u „susjedovo" dvorište, jer komocije korištenja komunikacije i naše mobilnosti– ne želimo se odreći!

Pa, postavimo si pitanje, da li je elektromagnetsko zračenje štetno po ljudsko zdravlje ? Logičan odgovor se zdravorazumski nameće sam od sebe – sigurno nije korisno držati emiter zračenja na par centimetara od svog Zračenje„Zračenje" antena baznih stanica jest neionizirajuće, sastoji se od EM valova niskih frekvencija, velikih valnih duljina i „malih" snaga (energije). No, ključna informacija pri tome jest što o zračenju govore „propisi", u Hrvatskoj, u nadležnosti Ministarstva zdravstva i propisano kroz Pravilnik o zaštiti od EM zračenja. Odjel za zaštitu od zračenja ovog ministarstva daje i uporabnu dozvolu, što ne treba pomiješati sa „građevinskom dozvolom" u nadležnosti drugog ministarstva, koja je u nekim slučajevima potrebna, na pr. izgradnja antenskog stupa, napajanja sa građevinskim objektom i sl.), a u nekim je to samo formalna dozvola (na pr. podizanje stupa na krovu kuće uz dogovor sa vlasnikom objekta).mozga, sigurno nije „zdravo i korisno" živjeti ispod antene bazne tanice, pa ipak svakodnevno telefoniramo na mobitel, a poneki i iznajmljuju tavan svoje kuće nekom operateru u gusto ili rijeđe naseljenom području grada.

Stručno rečeno, „zračenje" antena baznih stanica jest neionizirajuće, sastoji se od EM valova niskih frekvencija, velikih valnih duljina i „malih" snaga (energije). No, ključna informacija pri tome jest što o zračenju govore „propisi", u Hrvatskoj, u nadležnosti Ministarstva zdravstva i propisano kroz Pravilnik o zaštiti od EM zračenja. Odjel za zaštitu od zračenja ovog ministarstva daje i uporabnu dozvolu, što ne treba pomiješati sa „građevinskom dozvolom" u nadležnosti drugog ministarstva, koja je u nekim slučajevima potrebna, na pr. izgradnja antenskog stupa, napajanja sa građevinskim objektom i sl.), a u nekim je to samo formalna dozvola (na pr. podizanje stupa na krovu kuće uz dogovor sa vlasnikom objekta).

Kao što i pretpostavljate, razne zemlje imaju i različite propise odnosno dopuštene razine EM zračenja baznih stanica. Međunarodna komisija za zaštitu od neionizirajućeg zračenja (ICNIRP), Svjetska zdravstvena organizacija UN-a (WHO) i Europska unija dopuštaju ovu razinu do 42 V/m, kod GSM frekvencija 935 MHz. Hrvatski je propis donio ograničenje, sa dobrim razlogom, na 16,8 V/m!! Za usporedbu, Slovenija je još „stroža" i dozvoljava 13,1 V/m, dok je u Velikoj Britaniji dozvoljena razina zračenja golemih 116,9 V/m. Kada se navode ove vrijednosti misli se na izloženost korisnika (opća populacija) ovom zračenju, no treba napomenuti kako su u svakoj zemlji definirane i vrijednosti tzv. „profesionalne izloženosti" razini EM zračenja, koje su u pravilu bitno veće. No, isto tako ove razine se definiraju i uz vrijeme od par sati koje profesionalno osoblje može provesti izložena toj razini zračenja.

Hrvatska je dio EU, a kako vidimo, EU se nastoji „unificirati i standardizirati", pa i u području telekomunikacija koje je označeno kao jedan od temelja gospodarskog prosperiteta i globalne konkurentnosti. Stoga nije nelogično i očekivati, kako će se u godinama koje dolaze, nastojati i unificirati propisi svih zemalja članica, pa i u ovoj sferi „dozvoljenih razina zračenja". O nadležnim tijelima svake zemlje, dakle o aktualnoj političkoj nomenklaturi, ovisi hoće li i kada dopustiti izmjenu postojećih propisa, „u skladu sa propisima EU". Kada i ako dođe na red i „usklađivanje sa EU" i ovih propisa o razinama zračenja, izuzetno je bitno imati vlast koja će se znati i moći oduprijeti „izmjenama na lošije". Kako nas iskustvo sa raznih područja života uči, „izmjene na lošije" obično su izmjene u korist „globalnog kapitala", pa tako i eventualne dozvole viših razinaEM zračenja, idu na ruke proizvođača opreme, te telko operatora kojima je onda implementacija takve opreme jeftinija i time profit brži i veći.

Zračenje i mi

Svakako trebamo biti svijesni da živimo u dobu kada smo, htjeli to ili ne, naprosto izloženi raznovrsnom zračenju, od radio i TV aparata, njihovih odašiljaća, od brojnih kućanskih aparata, dalekovoda što dovode „struju" do naših gradova i domova, pa eto i do svih tih mobilnih spravica u našim rukama. Jedini savjet korisnicima kako se SavjetJedini savjet korisnicima kako se zaštititi od možebitno štetnih razina EM zračenja, mogao bi se svesti na onaj kojeg ne želimo čuti – riješite se svih mobilnih uređaja! Kako nam je dosegnuta razina mob zracenje„kvalitete života" bitnija od brige za osobno zdravlje, trebali bi biti toliko disciplinirani da pri uspostavi tf. poziva, pa i pri cijelom tijeku razgovora, nastojimo da on bude što kraći, da koristimo slušalice udaljujući time sam aparat od naše glave.zaštititi od možebitno štetnih razina EM zračenja, mogao bi se svesti na onaj kojeg ne želimo čuti – riješite se svih mobilnih uređaja! Kako nam je dosegnuta razina „kvalitete života" bitnija od brige za osobno zdravlje, trebali bi biti toliko disciplinirani da pri uspostavi tf. poziva, pa i pri cijelom tijeku razgovora, nastojimo da on bude što kraći, da koristimo slušalice udaljujući time sam aparat od naše glave.

Nikako ne smijemo zaboraviti i da naš mali pametni telefon, u trenutku uspostave poziva, odašilje i najjači EM signal (moguć i do 40 V/m), posebno, nalazimo li se u zatvorenim prostorijama, na pr. zgrada sa betonskim zidovima. Izvjesni fizičar, pedantni i uporni japanac Tsuyoshi Hondou, dao si je velikog truda, pa je istražujući EM zračenje mobilnih telefona, uz promatranja zakona refleksije i interferencije zračenja, zaključio kako snaga zračenja antena naših malih „pametnih telefona", može dosegnuti snage kojim emitiraju mikrovalne pećnice. Nisam siguran da baš itko od nas misli da je pametno držati glavu prislonjenu uz otvor mikrovalne dok kuha ručak, ali, bez razmišljanja postavljamo naš „mali nedužni" mobitel uz naše uho, koji centimetar od naših moždanih vijuga.

Ukratko, svatko od nas je „kovač svoje sreće" i svojim osobnim pristupom korištenju ovih uređaja vrlo vjerojatno može utjecati na posljedicu, tj. razine izloženosti EM zračenju, a time i mogućim neželjenim zdravstvenim posljedicama. Dakako, postoje i brojni drugi izvori zračenja na koje ne možemo utjecati, ali treba promisliti da li smo baš toliko nerazumni da ionako loše stanje glede izloženosti EM zračenju, svojom voljom (komocijom) eventualno još samo potenciramo na lošije? Moramo li baš uvijek koristiti mobilni telefon, kada na korak dva od nas stoji već davno zaboravljeni nepokretni telefon? Moramo li baš uvijek „na internet" bezžično, kada već u stanu imamo pouzdaniji ADSL?

Damir Tučkar