Uz Dan žena

Bliži se Dan žena, kod nas još uvijek popularnog naziva "Osmi mart". Danas se taj praznik često svodi na poklanjanje cvijeća, čokolade, no nekad je taj dan značio mnogo više – slavile su se žene koje su svojim angažmanom postigle brojne pobjede protiv nejednakosti, seksizma i drugih nepravdi koje su proizlazile iz neravnopravnosti spolova.

Mnogi danas umanjuju važnost tom danu proglašavajući ga ostavštinom komunizma zaboravljajući da današnja prava koja žene uživaju nisu poklonjena, već su se za njih morale izboriti. Iako se ravnopravnost osigurava i zakonom, stvarnost je potpuno drugačija, žene su i dalje diskriminirane, slabije plaćene i manje zastupljene u svim važnim procesima. Činjenica je da se u mnogim državama žena tretira kao niže ljudsko biće i nema ni osnovna ljudska prava.

Da žene nisu nikako manje vrijedne od muškaraca, da mogu biti jednako uspješne pa čak i uspješnije i sposobnije u području svog djelovanja, pokazale su brojne žene u povijesti, na području znanosti, umjetnosti, sporta, politike...U daljnjem tekstu iznijet ću nekoliko žena iz svjetske i hrvatske povijesti za koje smatram da su malo manje poznate i prezentirane, a svojim su radom i djelovanjem zavrijedile da ih se pamti.

Dora Pejačević (1885. -1923.)

Snažna ličnost Dore Pejačević, njezina potreba za neovisnošću i potpuna predanost umjetnosti, teško se uklapala u tadašnje društvene konvencije. Odrasla je u prekrasnom obiteljskom dvorcu u Našicama. Njezina majka, mađarska barunica Elizabeta Vay de Vaya organizirala je kulturni i glazbeni život u dvorcu. Dorin otac Teodor bio je hrvatski ban koji je napustio bansku čast ostavkom u znak prosvjeda protiv mađarizacije.

Glazbu je počela učiti kao dijete kod poznatog mađarskog orguljaša Károlya Noszede. Studirala je glazbu u Zagrebu, a zatim u Dresdenu i Münchenu. No, ona nigdje nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme, pa se može ustvrditi da je u velikoj mjeri bila samouka, a umjetnički je talent prije svega razvijala kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Iza nje ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Autorica je prve hrvatske romantične simfonije i koncerta za glasovir. Njezin osebujan stil dovezuje se na kasni njemački romantizam, uz iskorake prema impresionizmu i ekspresionizmu.

Dragojla Jarnević ( 1812. – 1875.)

Nakon školovanja u rodnom gradu Karlovcu radila je kao odgojiteljica u plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. Nakon povratka u Karlovac 1840. godine priključila se ilirskom pokretu, te je uskoro postala jedna od njegovih najistaknutijih pristaša. Njezin povratak u domovinu ujedno je značio i okretanje pisanju na hrvatskom, iako je, što je tada bilo uobičajeno za više slojeve društva, bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi.

Najvrjednija ostavština Dragojle Jarnević je njezin Dnevnik, iznimno opsežno djelo koje je pisala s prekidima od 1833. do 1874., a koji je tiskan tek 2000. godine. Taj je tekst zanimljivo svjedočanstvo o brojnim događajima i poznatim ljudima Hrvatske 19. stoljeća. Zasluge Dragojle Jarnević očituju se i u njezinim nastojanjima da u Karlovcu osnuje privatnu djevojačku školu, svjesna potrebe za boljim obrazovanjem ženskog pučanstva, radi njihova uključivanja u društveni i kulturni život zemlje. Iako ideju nije uspjela realizirati, nastavila je s podučavanjem djece u svojem domu.. Priznanje suvremenika stekla je pak i samom činjenicom da je u "muškom"19. stoljeću bila jedna od rijetkih žena koja se bavila književnošću.

Jelena Zrinski (1643. – 1703.)

Hrvatska grofica Jelena Zrinski najstarija je od četvero djece bana Petra Zrinskog i Ane Katarine rođene Frankopan. Jelena se u 22. godini udala za mladog mađarskog kneza Ferenca Rakoczija. Vrlo inteligentna, odlučna i hrabra, Jelena je privoljela muža da se pridruži pokretu njezina oca u otporu protiv Beča, a sama je taj otpor širila po cijeloj Ugarskoj. Nakon sloma urote 1671. carska vojska je za odmazdu uzela sve Rakoczijeve utvrde osim Munkačeva. Njezin muž ubrzo je umro pa je ostala sama s dvoje nejake djece.

Šest godina poslije sklopila je brak s novim vođom pobune protiv habsburškog dvora, knezom Gornje Ugarske Imrom Thokolyjem. Kada je turska vojska poražena pod Bečom, carska vojska žestoko je progonila Thokolyjeve pobunjenike. U to je vrijeme Jelena bila u tvrđavi Munkačevo, u današnjoj Ukrajini. Tri je godine žestoko pružala otpor, zbog čega ju je francuski kralj Luj XIV. nazvao "najodvažnijom ženom Europe". Preživjevši teške dane opsade kojom je najvjerojatnije htjela skrenuti pozornost na ugarsko pitanje, Jelena se naposljetku morala predati Beču. Oduzeli su joj djecu i stavili pod tutorstvo dvora. Nikada ih više nije vidjela, ali je sinu Ferencu II. uporno slala pisma. Umrla je 1703. u izgnanstvu u Turskoj (u Nikomediji, u današnjem Izmitu).

Hipatija (370. – 415.)

Bila je kći Theona, slavnog filozofa i matematičara, smatra se prvom poznatom ženom matematičarkom, a podučavala je i filozofiju i astronomiju. Kao kći jedinica, od rane je mladosti pokazala duboko zanimanje za matematiku i filozofiju pa ju je otac s velikom pozornošću uveo u ova znanja koja su u ono doba uglavnom bila rezervirana samo za dječake. Uskoro je postala jedan od njegovih najboljih učenika. Theon Alexandricus bio je posljednji knjižničar Aleksandrijske knjižnice u Aleksandrijskom muzeju koji je bio središte intelektualnog i kulturnog života Aleksandrije.

Školovala se u Italiji i Ateni gdje je došla u dodir s neoplatonističkom školom i postala njenim sljedbenikom. Po povratku u domovinu, postala je ravnateljicom platonističke škole u Aleksandriji, gdje je podučavala Platona i Aristotela svim zainteresiranima (poganima, kršćanima i strancima). Njeno govorništvo i produhovljena mudrost, njena mladost i nevjerojatna ljepota počeli su ubrzo privlačiti veliki broj učenika i poštovatelja. U vrijeme kada je živjela, kršćanstvo je počelo dominirati nad ostalim religijama. Za progona cara Teodozija II. napali su je kršćani, pripadnici aleksandrijskog patrijarha Ćirila te je tragično preminula. Djela su joj izgubljena, a vijesti o njoj sačuvane su kod njezinih učenika. Poznata je i kao izumiteljica znanstvenih instrumenata, poput naprave za mjerenje gustoće tekućina. Filozofi ju smatraju ženom velikog znanja i izvrsnom učiteljicom.

Victoria Woodhull (1838 – 1927.)

Bila je američka sufražetkinja, pobornica slobodne ljubavi, vlasnica prvih novina koje su utisnule engleski prijevod Komunističkog manifesta, ali i prva žena broker i prva žena koja se kandidirala za položaj američke predsjednice 1872.

Rođena potkraj rujna 1838. godine, u malom mjestu Homer, savezna država Ohio, u siromašnoj obitelji, Victoria Woodhull, rođena Claflin, ime je dobila prema tada upravo okrunjenoj britanskoj kraljici Victoriji. Osmeročlanoj obitelji Claflin nije dobro išlo i otac se snalazio kao je znao i umio, često i nepošteno. S Victorijinom mlađom sestrom, Tennessee, napravio je, u domaćoj proizvodnji, eliksir ljepote i plasirao ga na tržište, sa slikom vrlo privlačne Tennessee. Kad je jedna osoba umrla od njegovog čudotvornog napitka, obitelj je morala pobjeći iz Ohija.

Victoria se udala sa samo 15 godina, za Canninga Woodhulla, pijanicu i prevaranta koji se lažno predstavljao za doktora. Zajedno sa sestrom Tennessee dobro je iskoristila ludost koja je Amerikom harala sredinom 19. stoljeća – bacile su se u spiritualizam, postale putujuće vidovnjakinje i iscjeliteljice. Tako su stigle tako i do New Yorka. Mlade, izuzetno lijepe, karizmatične, privukle su pažnju željezničkog tajkuna i financijera Corneliusa Vanderbilta, čiji veliki interes za spiritualizam nije bio nikakva tajna. Zahvalan sestrama na njihovim čarobnjačkim moćima i drugim zadovoljstvima, Vanderbilt im je davao povjerljive savjete za burzovne transakcije, pomogao im da otvore vlastito posredništvo na Wall Streetu. Ubrzo su pokrenule i vlastite novine. Victoria je pristupila pokretu pobornica za žensko pravo glasa, dokazala se kao vrlo talentirana, fascinantna govornica. Njen najsjajniji trenutak bio je upravo njen govor pred pravosudnim odborom Zastupničkog doma Kongresa, u prilog ravnopravnosti žena s muškarcima.

Suočena s negativnim brakom, Victoria se odlučila na rastavu što je bio vrlo hrabar potez jer rastava braka nije bila dopuštena u svim državama, a u onima koje su je dopuštale rastavljene žene društvo je osuđivalo. Victoria je bila pobornica slobodne ljubavi te ju je ljutila licemjernost društva koje je prešutno toleriralo muškarce s ljubavnicama, ali je osuđivalo žene koje se upuštaju u vanbračne odnose. Umrla je 1927. u Engleskoj.

Maria Montessori (1870. – 1952.)

Talijanska pedagoginja, liječnica i tvorac pedagoške metode Montessori rođena je u talijanskom mjestu pokraj Ancone. Bila je jedinica iz obrazovane obitelji, otac je bio ekonomist, a majka kućanica. S pet godina preselili su u Rim gdje je Marija završila osnovnu i srednju tehničku školu. S odličnim uspjehom završila je Tehnički institut "Leonardo da Vinci". Želja joj je bila postati inženjer, no svoju odluku je promijenila pod dojmom izražene potrebe za iskazivanjem ljubavi prema ljudima – socijalne osjetljivosti koja je odredila cijeli njezin profesionalni i osobni život. Odlučila se za studij medicine no kao ženi studij medicine bio joj je nedostupan. Na Sveučilištu u Rimu diplomirala je na Odsjeku za fiziku, matematiku i prirodne znanosti i uputila je molbu za upis na studij medicine. Njezina molba izazvala je velike polemike, no upis joj je bio omogućen 1892. godine i tako je u povijesti zabilježena kao žena koja je 1896.godine prva u Italiji stekla doktorat medicine i to s najvišim ocjenama.

Radila je u bolnici u Rimu te kao predstavnik Italije bila je aktivan sudionik Međunarodnog kongresa za prava žena 1896. godine u Berlinu i 1900. godine u Londonu. Od 1897. radi volonterski u Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Rimu gdje susreće grupu slaboumne djece koja nemaju odgovarajući tretman te 1901. upisuje studij pedagogije, antropologije i psihologije. Godine 1907. u Rimu otvara prvu Montessori Dječju kuću u siromašnoj četvrti, radilo se o mentalnoj zdravoj djeci čiji roditelji opterećeni radom djecu ostavljaju bez nadzora. Djeca su slobodno mogla sama birati aktivnosti i samokorekciju, odnosno dijete samo, uz pomoć materijala i pribora može uočiti pogrešku i ispraviti se. Montessori metoda postala je priznata kao metoda poučavanja i u državnim školama diljem svijeta.

Godine 1922., dolaskom Mussolinija na vlast, Maria Montessori se sukobljava sa službenom politikom jer, unatoč pritiscima, ne podliježe, već se, štoviše, otvoreno suprotstavlja ideologiji i politici koja programski ističe načelo nejednakosti među ljudima. Godine 1934. Mussolini jednim dekretom zatvara sve Montessori škole. Nakon toga Maria djeluje jednakog intenziteta, ali izvan Italije.

Zbog svojih zasluga na području odgoja i obrazovanja tri puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, i to godine 1949., 1950. i 1951. Umire u Nizozemskoj 1952.godine u 82. godini života.

Jasminka Tuksar