Političari i idioti

Da to vidi Fran Kurelac, rodom Ogulinac, a starinom iz Bruvna u Krbavi, sigurno bi se podrugnuo. „Kako li se", rekao bi, „razmeće taj tankoprelac i grkoljub!" Suvremeni eurohrvat odmahnuo bi rukom. Ili bi možda, s kažiprstom na sljepoočnici, promrmljao: „Sheet!" Obojica bi međutim krivo postupila. Te grčke riječi samo podsjećaju na izvore. A pamet? Svatko je, kao što reče René Descartes, svojom pameću zadovoljan. To je dobro Gospodin pravedno raspodijelio. Nitko se naime ne žali da je zakinut.

Ali možda bi ipak bio prikladniji abecedni naslov Političari i idioti nego taj alfabetni ornament Politikoi kai idiōtai?

Na žalost, ne bi. To bi bilo gore. Jer niti su politikoi – samo političari niti su idiōtai – samo idioti. Prvi su izvorno državnici, a drugi posebnici (osebnici, osebujnici, privatnici). Nazivci govore tko se čime prvotno bavi: državnik državnim poslima (politikos → ta politika), a posebnik svojim poslima (idiōtēs → ta idia). No oni se u svom drugotnom određenju susreću kao građani ili državljani (politai < polis = gradodržava).

Tako to bijaše u antici. U moderno doba „idiot" je razvio i druga značenja. Neko je vrijeme bio psihijatrijski termin. Do početka XX. stoljeća označivao je slaboumnika zarobljena u mentalnoj dobi ispod tri godine (IQ ispod 30). Dakle, osobu koja se ne može sama o sebi skrbiti. Danas je „idiot" pogrdna riječ. Znači: slaboumnik, glupan, bedak, blesan, neotesanac.

Poraba tih riječi u Hrvatskoj zbunjuje ljude. Vesna Pusić, primjera radi, suprotstavlja „građansku" državu „nacionalnoj" državi. Zgodno. Ali učenoj gospođi nisu isto „građanin" i „državljanin". Da jesu, sigurno bi se protivila nadijevanju Izvorišnih osnova Ustava RH imenima 22 naroda i osebujnoj pozitivnoj političkoj diskriminaciji nehrvata u Hrvatskoj.

Temeljni politički pojmovi i dosad su zbog jakih tuđinskih interesa u hrvatskoj javnosti često šuškali. Danas ih okrutno pritišću skori izbori i proeuropska propaganda. Stoga ti pojmovi u zadnje vrijeme na svakom koraku škripe. Ali ništa zato. Šuplje razloge i vulgarna protuslovlja, kada rose s najviših mjesta, Hrvati zasad doživljuju kao dražesne pjesničke trope i figure.

Nije dakle čudno što kaznenopravni stručnjak i predsjednik Republike Ivo Josipović nije naišao na spomena vrijedan otpor kada je Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Radu Bulata zaštitio od kaznenoga progona rekavši da su dvojica od tih muževa zaslužnici Republike Hrvatske. Niti je itko ismijao osebujnu ocjenu Stjepana Mesića da je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske veličanstvenom proslavom vjenčanja princa Williama i Kate Middleton htjelo naglasiti britansku ulogu u antifašističkoj borbi. A glatko prolaze i oksimoroni Jadranke Kosor. Ona u istom dahu veliča suverenista Franju Tuđmana i integracionista Ivu Sanadera. Slušatelji to dobro podnose. Gospođa im se Kosor čini pravednom. Podjednako cijeni i državnu neovisnost i državnu ovisnost. Slaveći 20. obljetnicu Tuđmanova referenduma o neovisnosti, jednako je radosno najavila Sanaderov referendum o ovisnosti, nakon kojega će, kako je rekla, Hrvatska biti suverena – članica Europske unije.

Priča djeluje kao zla izmišljotina. Na žalost, izmišljotina nije. A sama je o sebi još gora. Raspao joj se nositelj - Savez za Europu. Ali nije gora zbog toga što se Savez raspao. Gora je zbog toga što ga nije razbilo državništvo, nego suparništvo HDZ-a i SDP-a. Nisu se mogli složiti tko je zaslužniji za razgradnju hrvatske države i dokidanje njezine samostalnosti i suverenosti.

Neki ljudi misle da su to posljedice slaboumlja. Tihomir Dujmović u Abendblattu pod naslovom „Lijepo svira, govori jezike i - ne shvaća Tadićeve podvale" pripovijeda kako je Boris Tadić dvaput ponizio svoga prijatelja Ivu Josipovića. Od svih, veli, opljačkanih umjetnina vratio je samo jednu pravoslavnu ikonu, a Josipoviću je darovao pretisak „barbarogenijskih" koljačkih maštarija hrvatskoga Srbina Ljubomira Micića. To je grozno. Ali ja se ne bih usudio tvrditi da se prijatelji ne razumiju.

Naprotiv. Meni i ta priča pokazuje da naše najveće nevolje izviru iz ćudorednih vrela. Neoliberalna sebičnost zatrla je državnike. Politikoi su postali idiōtai (posebnici), koji građane nastoje pretvoriti u slaboumnike. No, ne će ići.

Benjamin Tolić