Pačja škola

U „narodnim" demokracijama izbori uglavnom potvrđuju „narodnu" vlast. Ponekad i s više od 100 posto biračkih glasova. U „liberalnim" demokracijama izbori uspostavljaju novu vlast ili staroj vlasti daju novu legitimnost. To obično teče uredno. No, ponekad i zahiri. Kao ovaj put u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Što se tamo dogodilo? Većinske bošnjačke stranke SDP i SDA u novu su vlast prigrlile ljude iz onih hrvatskih stranaka koje su na izborima dobile neznatan broj glasova. Tako su, reklo bi se, posve demokratski, držeći se načela „jedan čovjek – jedan glas", elegantno zaobišle većinsku volju hrvatskoga naroda. Zbog toga je Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine tu i takvu uspostavu vlasti proglasilo nezakonitom.

Načelo „jedan čovjek – jedan glas" jest temelj liberalne demokracije. No ono nije uvijek i svugdje krjeposno. U unitarnoj državi ono osigurava jednakost državljana u političkim pravima. stoga bi, recimo, u Republici Hrvatskoj provedba toga načela bila spasonosna. Ona bi dokinula čudovišnu, neki kažu: pozitivnu, političku diskriminaciju etničkih nehrvata koja je u tijeku zadnjih sedam-osam godina unakazila hrvatsku demokraciju. Nasuprot tomu, u saveznoj je zajednici dvaju brojno nejednakih naroda načelo „jedan čovjek – jedan glas" upravo pogubno za demokraciju. To načelo brojno jačemu narodu omogućuje tlačenje brojno slabijega. A tlačenje može biti i beskrajno uvrjedljivo. Kao u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje bošnjački cinizam Hrvatima bira Željka Komšića za njihova člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Valjda je nešto takvo priželjkivao i srpski vožd Slobodan Milošević kada je, gorljivo zastupajući demokratsko načelo „jedan čovjek – jedan glas", nesrbima „institucionalno i izvaninstitucionalno" nudio preustroj Jugoslavije u „modernu federaciju".

Ali u Bosni i Hercegovini i nad popom ima pop. O svemu, pa i o zakonitosti uspostave vlasti, u posljednjoj instanciji odlučuje visoki predstavnik međunarodne zajednice. Sada je na tom prijestolju austrijski katolik Valentin Inzko. On je - neki kažu: na zahtjev SAD-a i Turske - poništio odluku Središnjega izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine. Tako je jure injusto bošnjačko-hrvatsku muslimansko-katoličku Federaciju Bosne i Hercegovine pretvorio u isključivo bošnjački muslimanski entitet.

No, „na terenu" je to tvrd orah. Hrvatski su izborni pobjednici dovoljno hrabri, a ne manjka im ni pameti. U četirima većinski hrvatskim županijama oni mogu zakonito organizirati neposluh. Budući da su gurnuti na zadnju crtu obrane, oni će to i učiniti. A g. Inzko? On je svojom nepravednom odlukom samo stekao sramotnu slavu ravnu slavi njegova zemljaka Wolfganga Petritscha, koji je prije desetak godina s istoga mjesta tenkovskom pljačkom Hercegovačke banke pokušao financijski i gospodarski slomiti hercegovačke Hrvate.

Iz svega toga izbija cijeli niz žalosnih paradoksa. Spomenimo samo tri.

Prvi paradoks: Kada je 29. veljače i 1. ožujka 1992. kao uvjet za međunarodnopravno priznanje Bosne i Hercegovine održavan referendum o njezinoj neovisnosti, pučanstvo su te zemlje tvorili Muslimani (oko 43 posto), Srbi (oko 31 posto) i Hrvati (oko 17 posto). Srbi nisu htjeli neovisnost. Muslimani je sami nisu mogli izglasovati. Bosna i Hercegovina bila je pred raspadom. Od raspada su je spasili Hrvati, njezin najslabiji element. Oni su na poziv iz Zagreba, premda nevoljko, glasovali za neovisnost.

Drugi paradoks: Bosnu i Hercegovinu dijelila je od tada i konačno podijelila tzv. međunarodna zajednica. U podjeli je sudjelovao svako tko je držao da tu ima nekakav svoj interes. Nikomu se ništa ne zamjera. Čak ni Srbima, koji su oružjem osvojili pola Bosne i Hercegovine. Samo se Hrvatima, koji su nasilno stjerani u federaciju s Bošnjacima, spočitava da su sa Srbima „dijelili Bosnu".

Treći paradoks: Hrvatima su danas u Bosni i Hercegovini jedini politički saveznici Srbi u Republici Srpskoj.

A što je, upitat će tkogod, s Hrvatima u Republici Hrvatskoj? Ništa. Oni su se zabavili o sebi. Njihova se pačja škola politike nada da će njima biti bolje u Europskoj uniji nego njihovoj braći u Federaciji Bosne i Hercegovine. Tu nadu temelje na činjenici da Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine čine samo 30-ak posto, a oni će u Europskoj uniji činiti gotovo 1 posto pučanstva! Neka im Bog pomogne.

Benjamin Tolić
HRSvijet
Jedino Hrvatska