One četiri riječi

Iz razgovora, kako god prijetvoran bio, znade katkad vrcnuti spoznajno vrijedna iskra. Zgodan se primjer zbio neki dan. Novinar Ivica Radoš dogovorio je s potpredsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom razgovor o „uskočkim" istragama i političkomu previranju u HDZ-u. Teme - aktualne i unosne. Draže najniže strasti i, što je podjednako važno, uzdržavaju novine. Ali, gle vraga, visoki je sugovornik u zadnji čas „iskočio" iz dogovora! I povukao novinara iz goruće aktualnosti u pljesnivu prošlost. Gotovo šest godina natrag.

Šeks najednom nije htio razgovarati o kađama, o utajama, o pronevjerama, o korupciji, o policijskomu svratištu u Remetincu. To su, valjda, sitne, prizemne, prolazne stvari. Nisu za razgovor s državnikom njegova formata. Njega trenutno zaokuplja sekularna vječnost, tj. – Povijest. Navlastito njegovo osobno mjesto u Povijesti.

A ono, to mjesto, već sada, drži Šeks, ugrožavaju suvremenici. Neistinom i zlobom. Neka novinarka predviđa da će ga Povijest pamtiti po riječima: identificirati, locirati, uhititi, transferirati; Nedjeljko Mihanović, bivši predsjednik Sabora, ponavlja te „četiri riječi" u knjizi „Tuđmanova baština" i misli da je dvojbeno hoće li Povijest Šeksu ikada oprostiti što se sramotno ponio prema generalu Anti Gotovini; Hrvatski list piše da se Šeks boji oslobađajuće presude Gotovini jer je on „otac plana" da ga treba uhititi; Ivan Aralica tvrdi da je za HDZ Šeks jednako zlo kao i Sanader.

Bolne su to stvari. I nije nimalo čudno što se Šeks u tom ispovjednom razgovoru vrti kao piškor u loncu. Boli ga podlost ljevičarske klike, koja širi animoznost prema njemu. Nerazumljiva mu je „još i veća" mržnja onih desnih krugova kojima je, veli, sve razjasnio. Jer on je onaj isti Vladimir Šeks! Njega su ljudi gledali „kao jednog od hrvatskih bogova"! A Gotovina je i dalje hrvatski heroj! Protiv Gotovine je podignuta „čisto politička" optužnica!

I zato on, Vladimir Šeks, ne želi nositi stigmu i pečat Gotovinina krvnika. Stoga – a radi povijesne istine - on opovrgava mit da su one „četiri riječi" plod njegova srca i uma. Ne, tumači Šeks, to je zaključak Vijeća nacionalne sigurnosti. Donesen je na prijedlog Stjepana Mesića i Ive Sanadera na sjednici održanoj 4. veljače 2005. On, Vladimir Šeks, po zakonu je, kao tadašnji predsjednik Sabora, pribivao toj sjednici, ali nije sudjelovao u raspravi. Kada je 2. ožujka na tiskovnoj konferenciji izgovorio one „četiri riječi", samo je jasno prepričao zapisnik! On, veli, ne smije iznositi zaključke da su Mesić i Sanader prodali Gotovinu, on samo želi naglasiti da je on, Vladimir Šeks, bio – puki glasnogovornik!

I maše zapisnikom, te nas, onako usput, izvješćuje tko je sve pribivao toj sjednici. Dakle, osim predsjednika Države, Sabora i Vlade, Marijan Mlinarić, Berislav Rončević, Miomir Žužul, Vesna Škare-Ožbolt, Josip Lucić, Mladen Bajić, Imra Agotić, Gordan Čačić, Veseljko Grubišić, Tomislav Karamarko, Ivica Franić, Davor Božinović i Vladislav Pivčević. Hm... Zvuči kao denuncijacija. Ali prihvatimo to dobrohotno, kao bezazlenu informaciju.

Kakva ispovijed! Ali tko će mu povjerovati?

Moja je vjera u toj stvari manja od gorušičina zrna. Ne zbog preuzetne mnogobožačke hule (Šeks kao „jedan od hrvatskih bogova"!), nego zbog toga što ne mogu preko raspada logike. Tko je i kada Šeksa imenovao glasnogovornikom Vijeća nacionalne sigurnosti? Nisu li tri bivša predsjednika bila ravnopravna? Kako je to visoki glasnogovornik izvješćivao javnost, gotovo mjesec dana nakon događaja? Nismo li na HTV-u gledali Šeksa kako slasno krasnoslovi haaški nalog zbijen u one „četiri riječi"? A kod treće riječi zastaje, jer se ne može sjetiti internacionalizma „arestirati", pa se zadovoljuje kroatizmom „uhititi"? Napokon, gdje je dovoljan razlog za tu kasnu ispovijed? Zašto se Šeks, ako u toj stvari ništa ne zamjera Mesiću i Sanaderu, danas – nakon gotovo šest godina - tako panično od njih distancira? Zašto hoće biti samo glasnogovornik? Što će mu tužna slava malodobne Salome, koju je grješna majka nagovorila da od očuha, kao nagradu za svoj ples, zatraži – glavu Ivana Krstitelja?

Ipak, ta javna ispovijed ima određenu spoznajnu vrijednost. Doznali smo tko „nije sudjelovao". Tko zna, možda ćemo od koga drugoga uskoro doznati i tko je primio američku ucjenu u iznosu od 5.000.000 dolara.

Benjamin Tolić