Miklenićev iskorak

Naša je Domovina obilno blagoslovljena jednim kršćanskim imenom. Katkada se ono, od milja, umanjuje do neprepoznatljivosti. Kao kod Ivice Račana, Ive Sanadera, Ive Josipovića, Ivića Pašalića. Drugi put se, valjda zbog ćudorednog rigorizma, to isto ime dostojanstveno čuva u izvornoj veličini. Kao kod vlč. Ivana Miklenića i vlč. Ivana Grubišića. Nositelji se toga imena, neovisno o tomu tko ih je njime obilježio, Ivan Krstitelj ili Ivan Evađelist, različito odnose i prema kršćanstvu i prema Domovini. Kao i nositelji drugih kršćanskih i nekršćanskih imena.

Napominjem to - onako, uzgred. Ne kanim prikazivati svu raskošnu bujnost rečene vjersko-političke pojave. Samo ću površno dotaknuti ponešto od onoga na što upozorava vlč. Ivan Miklenić u komentaru Glasa Koncila od 15. kolovoza 2010.

Miklenić je malko neobičan pisac. Nekoć, dok još nije potpisivao svoje komentare, ostavljao je dojam da duboko štuje Haaški sud. Nakon izbora zastupnika u Hrvatski sabor god. 2003. bio je ushićen relativnom pobjedom Ive Sanadera i njegova HDZ-a. Ta ga je pobjeda tako ponijela te je, ničim izazvan, pozvao one državotvorne političare koji su „opravdano ili neopravdano" izašli na zao glas, a nisu izabrani u Sabor, da se povuku iz javnoga života. Neki su ljudi u tom pozivu vidjeli ćudoredni mućak. I nad njim su se javno zgrozili. Jedan se u čudu pitao: Je li to glas naše Crkve?

Danas Miklenić pod naslovom A hrvatska državotvornost? tuži nad moralno, socijalno, politički i ekonomski opustošenom Hrvatskom. Za takvo stanje Domovine on optužuje bivše komuniste. Oni, veli, i danas - što javno, što tajno – nadziru sve i upravljaju svime u hrvatskoj državi. A nisu državotvorni. To jest: ne žele služiti legalnim i legitimnim interesima cijele hrvatske nacije. Oni su, veli, usmjerili hrvatsko gospodarstvo u skladu sa svojim interesima, na očitu štetu općega dobra i svih ostalih hrvatskih građana. Oni su uveli najsiroviji kapitalizam, oni su rasprodali velike državne tvrtke, oni pužu pred međunarodnim moćnicima. Nakon odlaska Ive Sanadera - zaključuje Miklenić - bivši su komunisti preuzeli potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom političkom strankom. Vlč. Miklenić zbog toga zvoni na uzbunu. On poziva hrvatske građane da se ne povlače iz javnoga života. Savjetuje im da se masovno uključe u neku danas malu državotvornu stranku i dadnu svoj doprinos da na budućim izborima pobijede državotvorni ljudi, jer samo s takvim političarima možemo se nadati boljitku.

Tekst je na razini opisa i razini želja hvale vrijedan. No pogrješno je misliti da bivši komunisti danas nisu hrvatski državotvorni – zato što su bili komunisti! To ne stoji. Prvo, ne stoji općenito. Neki su od njih i bili i ostali hrvatski državotvorni. A drugo, korijen tomu nedostatku nije u komunizmu, nego u jugoslavenstvu. Kao što su nekoć većinom bili odani Jugoslaveni, bivši su hrvatski komunisti danas većinom odani Europljani. Utoliko je dvojbena i ocjena Ive Sanadera. Ružno je tući mrtvoga konja, ali teško je povjerovati da je znanstvenomu gojencu Zorana Konstantinovića i uredniku splitskoga Logosa bila daleka politička misao đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Prava je međutim nevolja pojam državotvornosti. On u tekstu jako šušti. Evo zašto. Temeljna politička podjela u Hrvatskoj opet teče koritom iz druge polovice XIX. stoljeća. Neki od nas hoće sačuvati svoju suverenu nacionalnu državu, drugi tu državu žele pod svaku cijenu integrirati u Europsku uniju. Na jednoj strani – suverenisti; na drugoj - integracionisti. Koga može resiti državotvornost kao politička krjepost? Tu ne bi smjelo biti nikakve dvojbe jer se država ne može zamisliti bez suverenosti. Ali Miklenićevu je „hrvatsku državotvornost", na žalost, lakše zamisliti u Europskoj uniji nego u suverenoj hrvatskoj državi.

Unatoč tomu na kraju moram pohvaliti vlč. Ivana Miklenića. On je, već zbog toga što nasuprot dvjema velikim frakcijama iste Partije priziva hrvatsku državotvornost, otišao daleko. Možda nije dovoljno daleko. Ali za svjetlosnu je godinu pretekao vlč. Ivana Grubišića. Taj naime još nije uočio da se hrvatska politika god. 2000. promijenila.

Benjamin Tolić
Dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska