Jozić zaslužuje ostracizam

Mi smo izrazito pismen narod. Više od tisuću godina služili smo se pismom, ne jednim, nego trima-četirima: glagoljicom, ćirilicom („bosančicom"), arabicom, latinicom. Samo u prvom desetljeću 21. stoljeća naši su jezikoslovci iznjedrili tri omašna pravopisna priručnika – Vladimir Anić i Josip Silić Hrvatski pravopis (2001.), Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović Hrvatski pravopis (2007.), Stjepan Babić i Milan Moguš Hrvatski pravopis (2010.). Naša pismenost nema premca u svijetu. Razmjerno smo mala jezična zajednica, samo 4,5 milijuna ljudi, ali imamo tri živa – pravopisa.

Pravopis je po pojmovnom određenju samodržački isključiv. On je zakon koji propisuje ispravno pisanje. Stoga mu je svaki drugi pravopis – krivopis. To je logično. No život nije logika. Tri hrvatska imenjaka – paradoksalno, ali istinito – žive posve snošljivo jedan pokraj drugoga. Pitate se: Kako je to moguće, snošljivo u zemlji koju u svijetu kude zbog svakojake nesnošljivosti?! Stvar je jednostavna. Pravopisi su koncepcijski različiti, ali normativno vrlo slični. Hotice ili nehotice slični? Nužno slični, jer sva tri normu crpe iz iste tradicijom visoko standardizirane građe – pismene uporabe hrvatskoga jezika u svim područjima društvenoga života.

Ali, koliko god se pozivali samo na jezikoslovnu struku i pravopisnu tradiciju, ti pravopisi ipak pokazuju jasna politička nagnuća. Anićev i Silićev pravopis u biti je njihov – prerađeni, dorađeni i preimenovani – Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986.). Prvotno je izrađen po narudžbi komunističke vlasti kao oprjeka tzv. Londoncu, prognanomu Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1971.

On i danas njeguje tradicije propale pravopisne izgradnje hrvatsko-srpskog „bratstva i jedinstva". Babićev i Mogušev pravopis očito je prerađeni i dorađeni Londonac. On je kao i 1971. odan tradiciji pravopisnog čuvanja kulturne samobitnosti hrvatskoga naroda. Pravopis Lade Badurina, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića hini da je samo tehnički priručnik, pa tobože bez političkoga nagnuća uvažava i sluganske i slobodarske tradicije hrvatskoga pravopisanja.

Protiv samosvojne hrvatske pravopisne norme

Tu dakle nema dvojbe: suparnici su Babićeva i Moguševa Hrvatskoga pravopisa u stvari političke diverzije protiv samosvojne hrvatske pravopisne norme. Prva je diverzija od početka bjelodana. Drugu je ljudima koji se ne bave jezičnom problematikom pet-šest godina prikrivalo časno ime Matice hrvatske. No, ovih ju je dana bezobzirno razotkrio ministar znanosti i JozićMarni je Željko Jozić svomu ministru i hrvatskomu narodu ovih dana isporučio naručeni „obvezni" Hrvatski pravopis, o kojemu se sada vodi – javna rasprava! To je treća, „demokratska" politička diverzija protiv samosvojne hrvatske pravopisne norme. Ona tri suparnička pravopisa sustavni su priručnici s dosljedno izvedenim pravilima, a ovaj četvrti bijedna je tih „treh kaputov zmešarija".obrazovanja Željko Jovanović kada je pravopisu Lade Badurina, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića, na veliku radost Igora Zidića, cinično odobrio uporabu u osnovnim i srednjim školama – nekoliko tjedana prije objavljivanja „obveznoga" pravopisa koji je naručio od Željka Jozića i njegova Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

I doista, marni je Željko Jozić svomu ministru i hrvatskomu narodu ovih dana isporučio naručeni „obvezni" Hrvatski pravopis, o kojemu se sada vodi – javna rasprava! To je treća, „demokratska" politička diverzija protiv samosvojne hrvatske pravopisne norme. Ona tri suparnička pravopisa sustavni su priručnici s dosljedno izvedenim pravilima, a ovaj četvrti bijedna je tih „treh kaputov zmešarija".

Kako je primljen? Kako gdje. U Morgenblattu jugoljubi pucaju od oduševljenja, a u Abendblattu radost je Denisa Derka pomutio usud Željka Jozića. Njegov se, veli, Institut „odvažio i svekolikom puku predložio novu pravopisnu regulaciju", a sad nitko od uglednih jezikoslovaca ne će s njim u atraktivnu emisiju HTV-a. Zašto? I, ucviljeni Derk nalazi koliko dvojbene toliko uvrjedljive razloge.

Što je tu posrijedi? Jozić je predložio „svekolikom puku" da obavi stručni posao Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje! O čemu bi ugledan jezikoslovac mogao s njim razgovarati? No puno je gore što nas Jozić, prije no što su nas ugurali u Zapadni Balkan, duhovno vraća iz slobode u sužanjstvo, u ono stanje koje je nakon Novosadskog dogovora jedan od sudionika opisao poslovicom: „Veži konja gdje ti aga kaže." A jezikoslovac koji u slobodnoj zemlji „veže konja" gdje mu Željko Jovanović kaže zaslužuje mnogo više – pravi ostracizam.

Benjamin Tolić