On the Road to Freedom – Croatian National Resistance to the Yugoslav Communist Regime (1945 – 1966), autor Wollfy Krašić, u izdanju CroLibertas Publishers, Chicago – Illinois, SAD, 2023.

Nakon pročitanog teksta Povodom (ne)objave jedne knjige na Portalu HKV-a odlučio sam doći do te knjige dr. Krašića. Knjiga je tiskana na engleskom jeziku u SAD-u (CroLibertas Publishers). Recenzenti knjige su dr. Ante Čuvalo i dr. Josip Mihaljević. Odličan predgovor napisao je dr. Ante Čuvalo iz kojega bih svojim riječima izdvojio njegovu podjelu povjesničara. U prvu grupu spadaju povjesničari koji su usvojili principe 'ex cathedra' u koje se ne smije sumnjati, gdje je 'antifašizam' poput religije. U drugu grupu spadaju povjesničari karijeristi kojima nije važno što je istina, a što nije, već napredovanje u struci. A u treću skupinu spadaju povjesničari poput autora ove knjige koji teže istini, tj. oni koji nas ne prave budalama. Upravo sam zbog onih neiskrenih, neodgovornih, neprofesionalnih, nerealnih, pokvarenih, bezobraznih i bahatih povjesničara odlučio ući u svijet novije hrvatske povijesti i danas nema više 'povjesničara' koji bi me mogao 'žednog prevesti preko vode'. A što mogu ne-povjesničari učiniti 'povjesničarima' vidjeti OVDJE. Kad jednom uređena država izjednači komunizam, danas 'antifašizam', s fašizmom i nacizmom i kad mitovi ustupe mjesto činjenicama i kad se nevinima konačno omogući 'Pokoj vječni u miru Božjem', moj će interes, pretpostavljam, biti sasvim nešto drugo, a ne više povijest.

U uvodu autor knjige na primjeran način objašnjava čitateljima da su Hrvati, davno izgubivši svoju državu, željeli ponovno biti svoji na svome. Hrvati nisu imali svoju državu ni nakon Prvoga svjetskog rata u razdoblju 1918. – 1941., i zbog srpskog terora u toj državi koja je prijevarama mijenjala svoja imena, a koju nazivam četničkom, jer je u popisu od 150 generala bio samo jedan Hrvat, a četnici su bili članovi vojne organizacije, rođene su ustaše kao prirodna reakcija hrvatskog naroda na akcije barbarizma (primjera radi, vidi u knjizi pri dnu str. 58.) onih koji državu nisu zaslužili. Ustaše su iskoristile svoju priliku 1941., no i prokockali ju. Težnja Hrvata za državom ni nakon paklene 1945. nije prestala, kad su sretniji narodi bili oslobođeni, a manje sretni narodi ostali su u totalitarizmu, gdje je fašizam (malo zlo), tj. nacizam (veće zlo) zamijenjen komunizmom (najveće zlo).

Prije glavnog dijela knjige autor spominje izvore kojima se koristio u pisanju knjige (vidi poglavlje 5.) i ukratko objašnjava moć tajnoga komunističkog aparata koji je u strahu držao cjelovitost partizansko-četničke države, koja se početkom devedesetih raspala u krvi. I ovdje je termin 'partizansko-četnička' država kojim se koristim adekvatan naziv za drugu Jugoslaviju ili SFRJ (1945. – 1990. – prvi demokratski izbori, tj. 1991. proglašenje hrvatske neovisnosti, tj. 1992. UN-ovo priznanje Hrvatske), jer su četnici prelaskom u partizane zajedno s partizanima na leševima Hrvata postavili temelje Jugoslaviji 1945. Inače, danas se 'obožavatelji' partizansko-četničke države kriju pod terminom 'antifašisti'.

U početku glavnog dijela knjige autor objašnjava da pojava hrvatskog proljeća nije došla sama od sebe i da su Hrvati oduvijek željeli biti neovisni, no u tim vremenima nije bilo moguće ostvariti nezavisnost: zbog straha puka od nemilosrdnoga komunističkog režima, zbog izostanka potpore međunarodne zajednice, zbog NDH nasljeđa, itd. Zanimljiva mi je rečenica sa str. 27. koja kaže: 'In the 1960s, joining the Party (misli se na komunističku partiju) was no longer a taboo, so it became desirable for an illegal organization or group to have 'its man' in the system'. Rečenica ima smisla kad dođete u knjizi na str. 168. i mnogi 'bivši' su ju ili će ju iskoristiti, no nisu svi Hrvati ulazili u partiju kako bi 'rušili' državu diktature proletarijata. Mislim da komunističku partiju možemo usporediti s današnjim HDZ-om u kojem dvije manjine čine oni koji vjeruju da je HDZ na dobrom, tj. lošem putu, a da veliku većinu čine oni koje to nije briga jer im je HDZ pružio ono što je mnogima oduzeo.

Autor knjige dr. Wollfy Krašić, foto: B. Čović, Glas Koncila

Iz perspektive 1960. godine (str. 31–32), mislim da zbog agresivne srpsko-nacističke ideologije Srbi u NDH, ponajprije u strahu od svojih, ne bi nikad prihvatili NDH svojom državom, ma što da je Pavelić učinio u njihovu korist. Prema tome, 'velikosrpstvo' (čitaj RS) i danas doživljava RH (danas kao dio EU-a i NATO saveza) svojim neprijateljem, ali poput predatora i budućim plijenom.

Dalje u tekstu autor knjige spominje tri glavna smjera otpora komunističkom režimu nakon Drugoga svjetskog rata od strane Hrvata.

U prvu grupu autor knjige uvrštava Križare (prema enciklopedija.hr to je naziv za pripadnike poraženih snaga NDH u Hrvatskoj i BiH koji su se nakon II. svjetskog rata borili za obnovu NDH). Križari, i ne samo oni, vjerovali su da će doći do sukoba s komunistima na globalnoj razini i da će u tome Hrvatska naći svoju novu priliku. Na str. 36. spominje se broj Križara (od njih 2500 godine 1945. do njih 10 godine 1949., a da se zadnji Križari spominju 1952., pretpostavljam u Hrvatskoj). Na str. 41. spominju se Križari u BiH, kojih je od 1945. do 1959. ubijeno oko 1900, oko 1200 ih je zatvoreno, a u zapadnoj Hercegovini svakoj sedmoj odrasloj osobi sudilo se u poslijeratnom razdoblju. Kako bi završili oni koji su pomogli ili pomagali Križarima, tj. koji su bili osumnjičeni za suradnju s Križarima, može se pročitati na str. 42.

U drugu grupu prema autoru knjige spadaju ostatci HSS-a. Poznato je da se miroljubivost HSS-a nije mogla suprotstaviti agresivnoj politici četnika, tako da je ondašnji HSS doživio u određenoj mjeri sličnu sudbinu kao i ovaj današnji u RH.

U treću grupu otpora komunističkom režimu uvrštena je Crkva u Hrvata, za koju komunisti nisu pronašli rješenje, no izgleda da ovi danas jesu. No dok je naroda i svećenika iskreno posvećenih svome pozivu, za Crkvu u Hrvata nema straha ma tko da ju predstavljao.

Broj ubijenih svećenika (str. 38.), varira od izvora do izvora, no kako god bilo uvijek je riječ o stotinama pogubljenih svećenika od krvavih ruku partizana, četnika ili komunista, danas 'antifašista'.

Pored spomenutih grupa bilo je još onih koji su na razne načine pokazivali nezadovoljstvo  komunističkim režimom i njegovim tretmanom Hrvatske i Hrvata (str. 42. itd.), što je dobro potkrijepljeno u dijelu 'Illegal Croatian Independence Organizations and Groups in the Postwar Period'. Pisanje parola po zidovima, školama 'Dolje Tito', 'Dolje komunizam', 'ŽAP', 'Živjela Hrvatska' itd.' i dijeljenje letaka bila je najčešća vrsta otpora. Međutim bilo je i ozbiljnijih pothvata, poput krađe oružja (str. 53.) itd. U to su vrijeme SKOJ-evci svakoga 'sumnjivog' batinama nagradili (vidi pri dnu str. 49.). U ovom dijelu knjige čut ćete za Hrvatsku protuboljševičku akciju, za Tajnu organizaciju hrvatske mladeži, za Hrvatsku katoličku omladinu, za Hrvatski republikanski oslobodilački pokret, za Hrvatski antikomunistički pokret, za Hrvatski ilegalni pokret, za Hrvatski oslobodilački pokret, za Hrvatsku križarsku organizaciju – omladinska grana, za Organizaciju Bog, Ante (misli se na Starčevića) i Hrvati, za Omladinski pokret Hrvatske, za Hrvatsku domovinsku oslobodilačku akciju, za Omladinu HSS-a, za Veliko hrvatsko križarsko bratstvo, za Antikomunističku akciju Hrvatske, za Križarski pokret Dalmacije Zadar, za Organizaciju Hrvata katolika, za Hrvatski narodni otpor itd. Dok sad ovo pišem razmišljam koliko toga mi još ne znamo iz naše novije povijesti!

Mora se reći i to da su komunističke tajne službe namještale svima sve i svašta i lažno optuživale, pogotovo to vrijedi za svećenike, tijekom suđenja blaženom Stepincu (str. 69.), pa su buduća istraživanja glede sadržaja knjige važna kako bi se identificiralo UDB-ine podvale, jer i sam autor na str. 133. kaže 'if we are to believe UDBA's report'.

Recenzent i izdavač knjige dr. Ante Čuvalo

U dijelu 'Illegal Croatian Independence Organizations and Groups from the 1950s to the mid – 1960s' govori se o vremenu nakon 1948. kad se partizansko-četnička država približila Zapadu, no ne i nakon Staljinove smrti udaljila od Istoka, pa je sjedeći na dvije stolice (kao danas RS) nastojala profitirati politički i ekonomski. Autor knjige u ovom dijelu spominje Hrvatsku časnu legiju kod koje bih izdvojio jednu činjenicu koja se može preslikati na ostale hrvatske protu-komunističko-režimske organizacije tog vremena. Naime, od identificiranih članova Hrvatske časne legije, polovici je suđeno, a desetak posto njih su postali (najvjerojatnije ucjenom) UDB-ini doušnici, pa bi ono prije spomenuto sa str. 27. više vrijedilo za hrvatske protu-komunističko-režimske organizacije u režiji UDB-e nego za komunističku partiju u režiji hrvatskih rodoljuba. Dalje se u knjizi spominje Stanka Rotkvić grupa, Hrvatska narodna zajednica, Hrvatska demokratska opcija, Partija kršćanskih socijalista, Hrvatski domovinski odbor, Demokratska stranka Hrvatske, tj. Ujedinjena demokratska republikanska stranka Hrvatske, Narodni pokret Hrvatske, Hrvatski oružani pokret, Hrvatski odbor spasa, Mlada Hrvatska i Hrvatski nacionalni pokret. Zanimljivo je čitati o pokojnom dr. Borisu Lukšiću i novinaru Gojku Boriću koji piše za Hrvatski tjednik (str. 92–94). Zatim se u knjizi spominje Tajna organizacija hrvatske inteligencije poznata po Bruni Bušiću, koja je utjecala na stvaranje Hrvatske revolucionarne mladeži. To je vrijeme gdje se i dalje vjeruje da će Hrvatska ponovno uskrsnuti kad Zapad zarati s Istokom i kad je bila blaža kazna za promicanje 'hrvatskih ideja' zabrana studiranja. Autor nadalje spominje Nacionalnu partiju Hrvatske, Metković grupu, Hrvatski nacionalni pokret iz Vida pokraj Metkovića, Mate Babić grupu iz Osijeka, Hrvatski nacionalni pokret iz Tovarnika, Hrvatski socijaldemokratski pokret otpora, Hercegovačke studente u Zagrebu, Klub prijatelja Hrvatske, Rad Ivana Primorca iz Podravske Slatine, Grupu Martina Vlahovića, Grupu Antun Stare i Zagrebačku grupu. Napominjem da se autor knjige koristio arhivom Udbe (HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH) koja nam je bila nedostupna te je stoga, pretpostavljam, većina sadržaja knjige široj javnosti nepoznata.

U dijelu knjige naslova 'The most prominent Illegal Croatian Independence Organizations and Groups from the late 1950s to the mid 1960s' autor knjige upoznaje nas s grupom Tomislav. Prema UDB-inoj dokumentaciji spominje se paljenje vijenaca na grobnici narodnih heroja na Mirogoju 1958. (str. 124.).

Zatim se nešto opširnije spominje Hrvatski pokret otpora, Hrvatski oslobodilački pokret i Mijatović-Gabelica grupa. Kad bi UDB-a identificirala 'neprijateljsku' djelatnost, nije odmah reagirala s uhićenjima već se htjela bolje informirati o kakvoj je 'opasnosti' riječ, tako da je u slučaju Hrvatskoga pokreta otpora identificirano oko 100 potencijalnih neprijatelja o kojima su se prikupljale informacije (str. 133–134). Ustaštvo je praktično nestalo 1945., a sa smrću Pavelića, definitivno, tako da su sve hrvatske revolucionarne organizacije, pogotovo pedesetih pa nadalje odgajale mlade u hrvatskom, a ne u ustaškom duhu ('Care should be taken not to educate the youth in the Ustasha spirit' - str. 135.). Kao što već dobro znamo, ustaša ne bi bilo da nije bilo četnika (v. OVDJE).

Vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata, a iz perspektive onih koji su i dalje željeli biti 'svoji na svome', dobro je opisao pokojni Ivan Gabelica rekavši 'the less you know, the better' (str. 145.) i Anđelko Mijatović rekavši da je 'nekom dozvoljeno sve, a nekome ništa', misleći pri tome na Bakarićev intervju iz 1962. o dvostrukim mjerilima (str. 148.).

Posljednji dio središnjeg sadržaja ove knjige naslova 'Croatian Resistance Movement' posvećen je svima koji su težili priznavanju Hrvatske koje se dogodilo u razdoblju 1990. – 1992., a temeljilo se na pomirbi Hrvata. Autor knjige razgovarao je s nekim važnim akterima toga vremena (vidi str. 201.) među kojima bih izdvojio jednog od najzaslužnijih hrvatskih političkih emigranata Jakšu Kušana, vođu Hrvatskog pokreta otpora (v. OVDJE). Zbog toga što ga u jednom tekstu imenom nisam spomenuo (v. OVDJE) izdvojio bih također dr. Stanislava Janovića, autora knjige 'Tito na Golom otoku'. 

U ovom dijelu vrijedi istaknuti fotografiju na str. 167., jer kad se netko tako mlad žrtvuje za plemenite ideale, ne ostavlja nikoga razumnog ravnodušnim (str. 186. – Peticija UN-u).

U zaključku autor ispravno osporava nametnutu tezu da je nacionalizam uništio partizansko-četničku državu devedesetih. Naime, kad velika većina građana živi na rubu siromaštva i besperspektivnosti za bolji život, i kad građani traže primjenu demokratskih vrijednosti u društvu koje su im bile uskraćene desetljećima, krvavi raspad druge Jugoslavije nije izazvala pojava 'nacionalizma', već srpsko-nacistička ideologija kroz planiranu pobuna Srba uz potporu JNA.

I na kraju, knjiga doktora Wollfyja Krašića 'On the Road to Freedom' (usporedi s knjigom istog autora 'Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.', Zagreb, 2018.) donosi čitav niz nepoznatih informacija jer je tema, za nekoga možda poznata, obrađena iz perspektive UDB-inih izvještaja, tj. arhive koja nije bila ili dostupna ili korištena. Knjiga je dokaz da Hrvatska nije umrla 1945., kad je bez ikakva opravdanog razloga pobijena od strane 'partizana' neporažena i dobrovoljno razoružana vojska NDH i nevini civili, protivno svim tada poznatim konvencijama i univerzalnom načelu ljudskosti, i da hrvatsko proljeće nije došlo samo od sebe kao i da hrvatska nezavisnost 1990. nije pala s neba. Riječ je o kontinuitetu ideje i misli o hrvatskoj državi koju su mnogi sanjali i bili spremni za nju žrtvovati svoju mladost, svoje živote. O tom kontinuitetu želje za hrvatskom neovisnošću zbori ova knjiga dr. Krašića koja može biti od koristi osobama koje rade u stranim veleposlanstvima u RH, kao uostalom svima, ma gdje živjeli, koje zanima tema knjige.

Hvala prevoditeljima, izdavaču i autoru ove lako čitljive i izvrsne knjige i svima koji su uložili truda, vremena i novca u njezinoj objavi!

dr. Ivica Tijardović