Hrvatska priča ispričana u tri priče

U današnje vrijeme Hrvatska robuje vrijednostima sebi samoj nesvojstvenim i nametnutim, nametnutim od novih gospodara kojima se sama dala podjarmiti, baš kao što je to već bivalo u povijesti. Povijesti o kojoj i iz koje se ne uči kako se pogrješke ne bi ponavljale, pogrješke koje čine oni koji Hrvatskom upravljaju i vladaju, a ne oni koji se za nju bore, čuvaju je i stvaraju.

E baš sada u to i takvo vrijeme kazivat ću Vam i pisati o tome kakva je Hrvatska svud oko mene u tri kraće priče, a Vi sami prosudite jesu li one istinite ili izmišljene....

Priča Prva

Ahrija i njegovi su došli iz BiH tijekom velikosrpske agresije na Bosnu, snalažljiv je elokventan i potentan. Da nema Ahrije ne bi bilo niti ove priče. Ahrija ne radi ništa. Doduše radi, ali uglavnom je njemu njegov posao i zadovoljstvo, on obožava svoj posao iako nije prijavljen i ne ide mu radni staž i uglavnom radi noćnu smjenu. Ahrija danju luta, vozi skupe automobile, pije i obilazi birtije dok ne padne noć, a onda krene raditi ono što najviše voli. Ahrija obožava seks, naime od toga Ahrija živi, obilazi kladionice, kockarnice, birtije, nosi skupa odijela, zlatne lance i vozi skupe automobile. Od toga Ahrija čašćava sve Gadže u birtiji, kako on i njegovi nazivaju nas koje smo doveli u centar zbivanja,važnosti i utjecaja u lokalnoj zajednici i šire.

Svi znaju kako Akrija ne radi za državu, ali od države prima primanja. Primanja koja on naziva „Mamino“, „Dečje“ i „Plaća“, jer Akrija kaže kako je to on sve krvavo i pošteno zasluži „baveći se svojim poslom“. Država je ničim izazvana tako Ahriji odlučila omogućiti imati skupe aute, zlatne lance, kockanje, pijanke. Ahrijina plaća doduše ne pripada zakonski njemu, nego rezultatu njegova omiljenog posla, seksanja. A ukupni zbroj rezultata njegova mukotrpnog rada s njegovom Suadom je 11. To je broj djece koje je Ahrija, shvativši kako je od toga moguće jako dobro živjeti svojim radom stvorio. Država i njemu i njima plaća i daje sredstva za život. I ta sredstva nisu mala, gotovo pet puta veća od realnih prosječnih primanja onih koje Ahrija i njegovi nazivaju Gadžama, dakle nas koji nismo poput Ahrije. Ahrija ima 42 godine, zdrav je i veseo, ako bude sreće kaže još će se dugo baviti svojim mukotrpnim poslom i biti produktivan, te još više zarađivati, kako bi pokazao i dokazao svim Gadžama kako se treba znati živjeti.....

Priča Druga

Dušan je gospodin drug u godinama, mrka i ozbiljna lica s brčinama gustim kao drot četka. Uvijek izbrijan i rijetko nasmijan, smije se samo kad vidi zvijezdu i druga Tita. 30 je godina bio drug Komandant a onda je, ne svojom krivicom, kaže, morao postati gospodinom Dušanom i da se njega pitalo drugačije bi on to riješio. Ne bi tu ovi kojekakvi elementi rasturali JNA i neprežaljenu mu Jugoslaviju. Kad je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku, Dušan je bio spreman na sve, samo ne na to kako će se morati predati, ostaviti oružje i napustiti grad te se povlačiti pred „ustaškim snagama“ zvanim MUP, ZNG i HOS...

Izdali ga njegovi, nije mogao da „veruje“, zar to da mi učine braća Srbi, ostave i natjeraju na predaju... znao je mrljati sebi u bradu kad su on i njegovi pajdaši nekadašnji podčinjeni znali zarakijati. A rakijali su u zagorskoj kleti koju je Dušan „krvavo“ sagradio „viškom“ materijala iz kasarne i radnom snagom svojih vojnika kojima je trebao koji dan odsustva viška. Nakon što su se morali povući otišao je kod svojih u Srbiju. Već od početka nije mu leglo kako su ih dočekali, govorili su im kako su izdajice, dezerteri, ostao je bez primanja a kako je bio snalažljiv i sa komandantskim stažem, shvatio je da ako se pridruži radikalnijim snagama može opet dobro proći. I tako se Dušan odluči učlaniti u stranku Jovana Raškovića, postade „savetnikom za bezbednost“, što mu nije bilo strano, obilazio je razularene i raspuštene partijske „milicije“ i paravojne formacije po „krajinskim“ zemljama tu se dalo dodatno zaraditi na kojem kamionu drva posječenih po Slavoniji, Lici ili Kordunu, na kojoj cisterni nafte dok je rakijao sa „Belim orlovim“, ali ni to nije trajalo dugo. Hrvatske snage su pokrenule 1995 Bljesak, pa nekakvu Oluju i stade posao. Što je još gore Dušanova karijera je potom kod radikala došla u zenit, jer su četnici i četnički pokret Dušan Silni odlučili javno politički djelovati, rehabilitirati sebe i svoje kroz političke stranke ,a među njima tada „ne mere da bidne“ komunistički i JNA isprdak, rekoše mu - Ljeto je 1999.

Sav jadan i bijedan odluči skočiti do kafane saprati grlo ljutom šljivom prije no razmisli što sa sobom i familijom koju su komšije sve češće i žešće poprijeko gledale. Čim je ušao u kafanu začuje poznati glas „Dušane bre kućo stara, pa de si bre“ - bijaše to Svetozar Milanović, njegov klasić s akademije koji je radio u petoj vojnoj oblasti u Zagrebu otkud on tu? Začudi se, pa zar on je ostao u Zagrebu? I ostao je, sazna kasnije u razgovoru, sad je vojnik Hrvatske vojske, dobro mu je, od majora do generala u ta čas. Reče mu neka se ne zajebava nego neka se vrati u Hrvatsku, ima on posla za njega, neka se tamo učlani opet u partiju, neka bude aktivan i neka za ostalo ne brine, on će ga provući pod aboliciju, reče komu neka se javi i rastadoše se. Ne prođe od tog sastanka niti pola godine Dušan je bio u svom stanu, iz kojeg su izbacili nekakvog Zengu netom što je stigao, jer stan je vojni i pripada njemu temeljem nekakvih međunarodnih prava i dogovora, te odluka hrvatskih vlasti još 1992., a Svetozar je to znao i urgirao. Riješio mu Svetozar i hrvatsku penziju, nekih 1900 kuna, obnovio je vikendicu u kojoj sada rakija, sa svojim drugovima iz SDP-a, ponekad i iz HDZ-a ali i drugima, takva je politika, savjetnik je u lokalnoj vlasti, dobije koju tisuću kuna, aktivan u udruzi Srba i SABA-i, kad sve zbroji i oduzme nije loše, nije moćan i utjecajan kao nekad, ali nije ni puno manje...

Priča Treća.....

Ante Francetić upravo se sa svojim starim kadetom vraćao s bauštele put Zagreba, bio je naporan kišan dan, plaća opet nije bila, što će reći ženi, kao se pravdati pred stanodavcem, razmišljao je gledajući hrvatske zastave koje su obješene mokro visjele pod teretom kiše. Uočio je Ante kako su neke nakrivo postavljene plavo bijelo crveno mjesto crven bijelo plavo, uočio kako je na nekima grb krunom okrenut k plavoj boji umjesto crvenoj, zaboljelo ga je to baš kao što ga bole kosti, glava i nepriznata rana. Ima tko o tome brinuti, nije to više moja briga, ja sam svoje odradio kad je trebalo, pomislio je duboko uvlačeći dim cigarete motalice prošvercanog duhana, jer za prave cigarete već godinama nije imao.

Na radiju je zasvirala nekakva domoljubna budnica, ipak se bliži Dan domovinske zahvalnosti. Zahvalnosti komu, pita se Ante. Zahvalnosti dupeuvlakačima, konvertitima, guzoljupcima? Iako je rat prošao prije četvrt stoljeća njegove posljedice su ostale i traju, one ga bole ali ne ubijaju. Ubija ga nepravda, kako ona države prema hrvatskim ratnicima, tako i ona među nama braniteljima samima, tisuće udruga od nikakve koristi, tisuće predsjednika a nijednog vođe, od nijednog brige za suborca....

Ante se među prvima odazvao prizivu savjesti i išao se boriti protiv velikosrpske agresije, četnika i JNA, svojim vlastitim oružjem i odorom kupljenom od vlastita novca. Napustio je dobro plaćen posao i otišao na ratište. Bile su to duge i mučne godine, upoznavao je i gubio prijatelje iz dana u dan, dobre ljude koji nisu dvojili tko su i što su. Gdje li su takvi ljudi danas? Kamo je nestao Hrvat? Kad je vidio da je rat gotov, iako lakše ranjavan odlučio se skinuti iz vojske, nije vojska za njega, mislio je, idem raditi, stvarati. No po povratku za Antu više nije bilo mjesta u njegovoj firmi, došli su neki novi ljudi, novi vlasnici. Prijavio se na zavod za zapošljavanje, ali je već bio u godinama i do posla je bilo teško doći, pogotovo u struci. Što mu je drugo preostalo nego prihvatiti što mu ponude. Djeca su na fakultetu, stan u Zagrebu skup, ali on i njegova Ana nekako sve to uspijevaju. Ona čisti po zgradama stubišta i uspijevaju nekako spojiti kraj s krajem.

Probao je Ante riješiti i stan preko Udruga i Ministarstva branitelja, ali nije registrirao ranjavanje, nedostaju mu, kažu, mu neke potvrde, slali su ga godinama od vrata do vrata, nudili nekakvu socijalu za branitelja, što ga je bilo sramota prihvatiti. Skromno i samozatajno živi i preživljava, no osjeti kako ga ubija nepravda, svaki puta kad pročita kako se ubio netko od branitelja i dio njega umire, svaki put kad se pozvao na zasluge i kad su ga odbili, a na njegovo mjesto zaposlili nekog „manjinca“ dezertera ili sina ratnog profitera, umirao je dio njega. Nije stoga ni čudo što mu suborci umiru u 50-oj kad im svaki dan zbog nepravde države prema njima umire dio njih samih. Išao je Ante i na prosvjede, za generale, za ovog i za onog, no na kraju ništa, išao je i u Savsku nadajući se drugačijem ishodu, no na kraju sve je bila samo jedan obmana stranačkih potrčkala i prodanih duša koji su branitelje unovčili za svoje osobne interese, pozicije ili političke utjecaje. Mnogi su bili možda dobri ratnici, ali nisu dobri ljudi, pomisli Ante.

Nemam ništa od države, ali barem imam državu, državu koju moja djeca planiraju napustiti čim završe fakultet, srce ga zaboli kad se sjeti tog razgovora. Nisam se borio za nekakva prava, već za slobodu, grb, zastavu, vjeru, a ne kako kažu novinari privilegije. Ma kakve pobogu privilegije imaju oni puni gelera, bez ruku, nogu, očiju? Kakve privilegije kad im oskrnavljuju ime, grb, zastavu? Kad ih pljuju i prozivaju kako su teret države? Zar je narodu i državi teret 72 000 stradalnika koji su stradali u Domovinskom obrambenom ratu tijekom velikosrpske agresije, a nije im teret silni broj partizana, antihrvatskih, tzv. nevladinih udruga, nisu im teret razne manjine i grupacije koje isisavaju državni proračun? Pomisli Ante parkirajući starog kadeta i pripremajući se na bol i poniženje kod stanodavca jer će opet kasniti sa najamninom.

Ovo su tri priče iz Hrvatske, istinite priče za koje osobno znadem, imena su doduše izmijenjena poradi raznoraznih prava i zakona po kojim bih zbog iznošenja ovih istina mogao biti prekršajno, kazneno i tko zna kako progonjen. Kažu kako od pisanja nema ništa. No možda onog tko čita potakne na razmišljanje, a to razmišljanje na aktivnost. Bilo kako bilo iako sam na FB–u po drugi puta blokiran zbog pisanja i objavljivanja istine nadam se kako će ona doprijeti do Vas, Budite zdravo i dobro, budite Bogu i Domovini vjerni.

Mario Maks Slaviček