Tata, zašto je nama Hrvatima tako ružno danas?

Pitanje je postavila moja kći Ariana 13 ljeta stara...

I kako danas uz sve ove lažne vrijednosti i laži sve to što se zbiva objasniti vlastitoj djeci?

Da im Hrvatsku i slobodu nisu donijeli ni političari niti novinari, niti pjevači,ni menadžeri, ni bankari, ni nevladine organizacije, ni znanstvenici, ni učenjaci nego dio hrvatskog naroda koje danas zovu hrvatskim braniteljima, granate, puške, topovi i metci....

Biti usamljen u masi ljudi je jedno od najvećih prokletstava koje si čovjek može priskrbiti. Promišljajući o tome kako je teško pobijediti masmedijsku mašineriju, idolopoklonstvo i neutaživu žeđ hrvatskih „elita“ da ne čine ništa svojom glavom, mišlju,rječju djelom nego da uvijek prepuste nekom dugom da ih vodi, da mu služe.

Nekada su naši pređi u povijesti mudro znali odrediti kome će i zašto služiti, Bogu i svom narodu, Domovini, jednom riječju naciji. Zašto su to tada uspijevali činiti zajednički, zašto su u ta teška vremena naši praotci mogli stvoriti jedinstvenu cjelinu ljudi, prostora, vremena i povijesti...

Čitam, tražim proučavam spise, slušam riječi hrvatskih otaca, Tomislava, Trpimira, Zvonimira, Jelačića, Starčevića, Radića, Gupca, Blaža Kraljevića, Brune Bušića i mnogih drugih. Sjećam se riječi onih koji su kraj mene po kiši, snijegu, blatu, vodi i danju i noći čuvali hrvatsku zemlju, sela, njive, planine... i dođe mi da plačem.

Generali poslije bitke

Ta sjećanja danas mnogima koji su u toplini svoga doma, u kućnom ogrtaču slušali o nama na vijestima, jer to smo mi tada bili oni koji su stvarali vijest i povijest, tima i takvima ona ne znače ništa. Još je gore to što mnogi od ovih koji danas stvaraju vijesti i prekrajaju povijest čineći jeIstina je jednaI zato danas mi moramo shvatiti, prenijeti, čuvati i braniti istinu onakvom kakvom smo je doživjeli. Čistom i necenzuriranom, iskrenom i neprekrajanom. Prenoseći je na svoje bližnje, pretačući je u pjesme, slova i povijesne knjige. Moramo je uklesati u kamen, pjevati uz trobojnicu iskrivljenom, nejasnom i nekako neprihvatljivom, tada, dok se povijest krvlju pisala i u kamen klesala, ti i takvi su u lakiranim cipelama po salonima prepričavali i pisali i unovčavali vijesti sa terena u svojim medijima.

Oni su postali moćnici, ratnici i upravljači događajima, njih se pita i oni savjetuju, kroje, izjavljuju, analiziraju, optužuju i kroje „ istinu“ i pravicu. Oni su najpodobniji, oni su generali poslije bitaka. Oni pobjeđuju bez gubitaka, jer ne gube svoje nego naše. Našu Domovinu, ljude, povijest, hrabrost i dostojanstvo.

Oni su, i gospoda i drugovi, oni su i lice i naličje. Njima nacija vjeruje dok sa malih i velikih ekrana poručuju, rezimiraju, polemiziraju, indoktriniraju, sotoniziraju. Oni su ratnici pera, ne ratnici mača. Oni uvijek prežive i nikad ne stradaju jer pišu kako kažu oni koji njima vladaju. Nije zalud ona stara: „Pero je jače od mača“. Perom se pišu odluke, zapovjedi, napadi, obrane, obuke i odluke. Perom započinju i završavaju ratovi,

I zato danas mi moramo shvatiti, prenijeti, čuvati i braniti istinu onakvom kakvom smo je doživjeli. Čistom i necenzuriranom, iskrenom i neprekrajanom. Prenoseći je na svoje bližnje, pretačući je u pjesme, slova i povijesne knjige. Moramo je uklesati u kamen, pjevati uz trobojnicu.

Shvatio sam zašto su naši preci bili uspješniji od nas. Oni su se držali riječi, časti i imena svojih otaca. Oni nisu vjerovali strancima, glasnicima, trgovcima, prekupcima i slatkim riječima. Oni su vjerovali onima koji su ono što su kazivali i činili. Oni su vjerovali u sebe i ljudskim djelima. Oni su njegovali svoje i poštovali tuđe. Oni su djelili dobro i zlo, oni su zajedno gradili, sijali, sadili. Oni su zajedno pjevali, plakali zajedno su umirali i zajedno se rađali. Kako su sve to uspjevali? Kako su mogli? Kako su znali? Nisu imali medije, nisu imali internet i televiziju. Kako su nam onda ostavili ovako bogatu povjesnu baštinu, ovako bogatu i lijepu zemlju, vrijednu i radišnu naciju?

Jednostavno je to u stvari...

Oni su jedni u drugima tražili ono što ih spaja, ono što nitko nije mogao niti smio osporiti. Jer kad bi to učinio morao bi se sa njima boriti. A što bi to moglo biti? Današnje vrijednosti? Novac, auto, mobitel i druge nevažne vrijednosti? Ne dragi moji, oni su se borili za ono, za što smo se mi za Vas izborili, slobodu, državu, naciju, zastavu, himnu i demokraciju. Njih ili nas, Hrvate, spajala je zemlja, prostor, jezik i stijeg. Sve su nam to u novijoj povijesti oduzeli, zatrovali i izmijenili.

I sada je jasno zašto i kako nama kao masom vladaju, usmjeravaju, odlučuju i iskorištavaju. Perom, medijima u glavu nam ugrađuju, vrijednosti, stavove, događaje i povijest. A mi pojedini smo shvatili i opet se bitke uhvatili te uza sve drugo, politikom i perom umjesto mača čuvamo Hrvatsku od izdajnika i osvajača.

I tako kćeri moja, Hrvatice dična, drago mi je kao ocu Hrvatu, što ideš k misi, poštuješ oca, brata i majku. Što misliš svojom glavom, podupreš moj rad, poštuješ moj domovinski rat i hrvtaske ratnike. Što ne slušaš cajke, zbog tebe i takvih uvijek će biti Hrvata i Hrvatske.

I nemoj se brinuti što ponekad vidiš kako ocu suza iz oka teče; to oca tvoga nepravda peče, kad vidi laži s malih ekrana i tisuće naših bez posla i stana. Kad vidi stranca da mu sudbu kroji jer se njegov narod zajedništva boji...

Ne, nije to suza zbog sjećanja iz rata, već zbog laži i izdaje takozvanih „Hrvata“. Mogu ti samo kazati ovo:

Nije djevojčice nekome poput mene rat mogao nauditi nego mi mir pravi nered i sva ova žgadija koja u njem uživa, na tuđoj muci. U ratu je sve jasno i istinito, metak nikad ne laže, krv je slana, ljepljiva, strah smrdi... Noć je prijatelj, protivnik ispred mene, a neprijatelj iza.... shvatih nakon Domovinskog rata.... u kojem smo oružjem pobijedili protivnika ispred sebe, no još nam ostaje poraziti neprijatelja iza nas, a taj rat iako bez oružja još uvijek traje.

No ipak ne brini, riješit će to tata... ima nas još ratnika Hrvata...

Mario Maks Slaviček