Ljudski čimbenik u povijesti Kristove Crkve

Ova vijest o „Novoj Crkvi“ koja nastaje ili koja je već teoretski izgrađena na principu sinodaliteta vjerojatno će uzbuditi ne samo vjernike, nego i svakog čovjeka današnjice. Tu se radi o jednoj ustanovi koja je dvije tisuće godina mjerodavno oblikovala razvoj sveopće kulture čovječanstva. Tu se radi o jednom događaju koji je uzrok podjele katoličkog svijeta na „stare i nove vjernike“. Konkretno: na vjernike rođene prije Drugoga vatikanskog koncila i na vjernike rođene nakon toga koncila.

Je li uopće moguće ovako misliti? Ne samo da je moguće, nego je to službeno stajalište „vladajućih“ u Crkvi - ne sviju - nego je to službeno stajalište profesionalnih teologa - ne sviju - nego je to stajalište vjernika kritičkog duha okupljenih u raznim udrugama. Ne sviju, nego velike manjine. Politološko-sociološki rečeno: vjernici Katoličke Crkve su podijeljeni na progresivne i konzervativne, na moderniste i tradicionaliste, na napredne i nazadne. Ova podjela na području politike je posve normalna i koči pravi razvoj društva. Za Crkvu Kristovu je ta podjela nenormalna, teološki rečeno ona je protivna Duhu Božjem: Duhu Istine, Duhu jedinstva i Ljubavi.

Crkva Kristova prije Vatikanskog koncila je ista Crkva Kristova koja je i nakon Koncila. Krist je nedjeljiv. On je Crkva: jedna, sveta,katolička i apostolska. Tko hoće neku novu crkvu izgraditi, to ne može biti Crkva Kristova. To može biti „crkva sinodalnosti ili sinodaliteta“. Ali ona se ne može zvati: Crkva Kristova.

Borba unutar Crkve bez kraja?

Tko je s kime u borbi i zbog čega se vodi borba? Vremenski stoji: od završetka II. vatikanskog koncila pa do danas nalazimo se – mi vjernici i Crkva prezentirana hijerarhijom - na području kulturnog kruga u tzv. Kulturkampfu. Zapadni svijet je u nemiru, uzburkan, nestabilan. Dijagnoza glasi: problem identiteta. Europa kao cjelina ne zna pravo tko je i što je. Pojedine nacije napustivši svoj tradicionalni identitet ne znaju pravo kome ili čemu da se priklone. Radi se u biti o vjekovnom pitanju odnosa između svjetovne vlasti i duhovne vlasti, između Crkve katoličke – jedne, sveopće, apostolske - i svjetovne vlasti.

Reformacija je učinila svojim teškim udarcem na jedinstvo, na univerzalnost kršćanskog svjetonazora i kršćanstva koje se je stvaralo tisuće i pol godina, konačnu podjelu životne orijentacije zapadnoga svijeta. Antireformacija jedine Kristove Crkve uspjela je stvoriti duhovno-kulturno jedinstvo takozvanog katoličanstva koje je kroz stoljeća živjelo i naučavalo temeljnu istinu da je rimska Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, ona Crkva koju je Isus Krist ustanovio. Ta svijest je bila temelj katoličkog vjerovanja sve do polovice dvadesetog stoljeća: do II. vatikanskog koncila (1962.-65.).

Odatle pa do danas kao da je ta katolička svijest nestala u srcu i umu mnogih katoličkih vjernika, teologa i hijerarhije. Još tragičnije: mnogi iz katoličkih sredina - primjer Njemačke - na očigled svijeta započeli su otvorenu borbu protiv rezultata antireformacijskog pokreta Katoličke Crkve tamo od Tridentinuma. Paradoks: oni traže ozbiljno reviziju gotovo cjelokupnog katoličkog nauka stvorenog za vrijeme antireformacije. Jednom riječju: elite iz vjernika i hijerarhije i teologa traže protestantizaciju Katoličke Crkve po uzoru Martina Luthera kojega su već neki njemački kardinali proglasili crkvenim učiteljem.

Razvoj Katoličke Crkve od Koncila do danas

Pogledajmo ukratko kako se razvijala Katolička Crkva nakon Drugog vatikanskog koncila (1962. – 65.) pa do danas. Glas Koncila je zvučio: novo lice Crkve. Otvorena vrata i prozori crkava da bi ušao u crkve novi svježi zrak i svjetlo. Doživljavanje osobne slobode po novoj svijesti i po ustanovljenju subjektivne savjesti u prosuđivanju moralnih čina. Obnova liturgije. Sociologija,psihologija,antropologija... u kurikul studija na teološkim fakultetima. Postati moderan, prilagoditi se životu društva. Jednom riječju: zavladao je sa svima i sa svime osjećaj oslobođenja od tradicionalnog, od starog nekadašnjeg. Gotovo nitko nije primijetio da se svijet nalazi u oluji kulturne revolucije 1968. po cijelom svijetu. Crkva je htjela doživjeti „proljeće“ i obnovu metodom prihvaćanja,suobličenjem duhu vremena. Doživjela je hladni mraz jeseni. Danas se glas Crkve jedva razlikuje od glasa Ujedinjenih naroda. Petrov glas ne suprotstavlja se prevladavajućim svjetovnim i ljevičarskim ideologijama, naprotiv, često je u skladu s njima, i tom politizacijom stvara konsternaciju vjernika i entuzijazam onih koji su uvijek bili neprijatelji Crkve.

Pontifikati papa Ivana Pavla II. I Benedikta XVI.

Povjesničari nam prikazuju razdoblje obaju spomenutih papa kao vrijeme stabilizacije i jačanja svijesti tradicionalnog katolicizma. To je tzv.progresivne modernističke snage u Crkvi oslabilo, ali nikako ih nije uspjelo pomiriti s istinom da nema „Crkve prije i poslije Koncila“ nego da postoji samo jedna Kristova Crkva. Stručno rečeno: Koncil nije prekid nego nastavak Crkve (princip kontinuiteta). Progresističke snage u Crkvi su aktivno, pa i javno, nastavile borbu za „Novu crkvu“ i za novi sadržaj teologije, specijalno moralne teologije.

Osobito jaku odbojnost morao je doživljavati papa Benedikt XVI., i to najviše od vlastitih sunarodnjaka. U njemu su te laicističke modernističke snage gledale neprijatelja. Razumljivo jer je on otkrivao u njihovim stajalištima ono najopasnije za vjeru i Crkvu: najveća opasnost za Crkvu dolazi odatle jer ne mislimo što je Božje nego što je ljudsko. To vrijedi za Crkvu u prošlosti i u sadašnjosti.

Zbog „ljudske misli“, Crkva je izgubila svoje obličje lijepe zaručnice svoga božanskog Zaručnika, jadikuje biskup Pariza Wilhelm de Auvergne u 13. stoljeću. Zbog „ljudskih misli“ u Crkvi, ispunjena je povijest Crkve takvim pojavama, djelima i potezima da nije teško naći materijala za knjigu s naslovom „Kriminalna povijest Crkve“ ili „Kronika skandala Crkve“. Prije nego „proces sinodalnosti“ zahvati obnavljanje i preoblikovanje Katoličke Crkve, i prije nego uspješno dovrši stvaranje „novog lica Crkve“ na „zajedničkom hodanju“ svih zainteresiranih - vjernika i nevjernika, moralno integrih i moralno izobličenih ..., treba Crkva svim snagama i sredstvima izraditi pravo realno lice koje je kroz povijest često popljuvano, čak i izobličeno lažima i klevetama protivnika i neprijatelja Crkve - vanjskih i nutarnjih.

Ljudski element slabosti u osobi pape

To vrijedi i za Stijenu, za Petra na kojem je Isus sagradio svoju Crkvu. Niti ta Stijena, Petar, papa, taj simbol neuništivosti Crkve, nije slobodan od ljudskog elementa slabosti, to će reći nije tako uzdignut u božansku stvarnost da ne bi mogao djelovati na čisto ljudski način, da ne bi mogao misliti misli tuđe Božjem Duhu, da ne bi mogao misliti čak i misli protivne Bogu, dakle, misli sotone. „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“, reče Isus na adresu Petra, kojeg je izabrao za stijenu Crkve. Ta svijest je bila temelj katoličkog vjerovanja sve do polovice dvadesetog stoljeća: do II. vatikanskog koncila ( 1962.-65.).

Općenito možemo ustvrditi: Katolička Crkva živi od vremena Koncila u neprestanim nemirima, slabljenju vjere u smjeru različitih vrsta hereza i konačno u smjeru ateizma. Sve za volju postati modernom, prilagoditi se praksi i novom načinu života modernog čovjeka. Cilj Koncila je bio: obnoviti, oživjeti vjeru i stvoriti proljeće za Crkvu. Po priznanju hijerarhije: nije došlo proljeće sa suncem, nego kasna jesen s mrazom. Ne vlada u Crkvi jedinstvo vjere i suglasnost o cilju djelovanja. Vjernički puk je razjedinjen točno po modelu politike: postoje lijevi i desni, liberalni i konzervativni vjernici i članovi hijerarhije s opaskom da lijevi i liberali vode glavnu riječ.

Ovo sortiranje prikriva nešto važnog: u stvarnosti se ovdje radi samo o jednom: o vjeri ili o nevjeri. Istina vjere nije nikada niti lijevo niti desno, niti konzervativna ili progresivna. Radi se o jednom: ili je istina ili nije istina. Ili je istina da je Gospodin uskrsnuo, dakle da je živ, ili nije uskrsnuo: dakle da je mrtav. Biti katolik znači vjerovati da je Gospodin uskrsnuo i da je živ. Vjerovati katolički znači vjerovati sveobuhvatno: sve pojedine istine koje Crkva nalaže vjerovati.

dr. Josip Sabol