O ulozi katolika kršćanina u društvu, politici, znanosti

Osjećamo da je istinita mudra rečenica: Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima. Ne tako davno - za vrijeme II. vatikanskog koncila - ponavljala se redovito opomena: Crkva - i vjernici - trebaju se osloboditi od trijumfalizma u odnosu prema svijetu. „Mi trebamo služiti svijetu, a ne nad njime vladati”. Ako je ikada u povijesti Crkve vladao „trijumfalizam”, danas umjesto njega vlada osjećaj krize, malodušja, osjećaj nesigurnosti.

„Duh vremena” u kojemu živimo nije kršćanski duh. Duh koji vlada u Europi nije „duh kršćanske Europe”. Što nam je činiti? Prilagoditi se „duhu vremena“ ili živjeti u kontradikciji s njime? Što je ispravno ako vjeru gledamo u dogmatskoj perspektivi, u perspektivi Isusa: Idite i naučavajte? Je li „sinodalnost” ispravni model za Katoličku Crkvu u našem vremenu: demokracija, a ne hijerarhija? Zajednica u liturgiji i duhovnom životu, a ne u raspravama kako stvoriti većinu za donošenje odluka o istinama vjere, o moralu i strukturama Crkve?

Kršćanin katolik vjeruje osobi Isusa Krista

Svaka religija zastupa svoju središnju istinu u različitom obliku: u obliku teologije, etike, svjetonazora... Za kršćanstvo vrijedi da je ono kao vjera – ne kao religija - neodvojivo povezana s osobom Isusa Krista. Kršćanski vjerovati znači prihvatiti sav Isusov nauk, izreke, istine o njegovoj osobi. Prva i bitna istina glasi: Ja sam pravi Bog i pravi čovjek - tako definira koncil u Niceji 325. god. - Ja sam Istina (Iv 14,6). Tako se objavio Isus iz Nazareta ljudima s kojima je živio, tako se objavio pred Poncijem Pilatom na njegov izravni upit (Iv 18,17) i tako se objavio preko svojih učenika svijetu, čovječanstvu: Ja sam Istina. Za tu ispovijed stoji Isus sa svojim životom. To potvrđuje njegov odgovor na odlučujuće pitanje Velikog svećenika: Jesi li Ti Mesija, Sin Boga živoga. „Ja to jesam“, odgovara Isus. (Mk 14,62).

Isusova Istina u svakoj povijesnoj epohi stavlja u pitanje „istine” života ljudi pojedinaca, plemena, naroda, država i svake kulturne tvorevine... Učinkovitost Isusove Istine kroz povijest bit će garantirana Isusovim učenicima i vjernicima sabranim u zajedništvo naroda Božjeg: Kristove Crkve. To je volja Gospodina: „Idite po svem svijetu... Naviještajte i svjedočite o svemu što ste vidjeli i čuli; što sam vas učio“ ( usp. Ivan 15,17). Odatle slijedi samo jedno: biti kršćanin znači svjedočiti o Istini i živjeti istinu. To je prilika da kršćani svojim naviještanjem Istine Kristove nenamjerno postanu tužitelji načina života i postupanja svojih suvremenika nevjernika ili izričitih neprijatelja Krista i Crkve.

Vjernici povod skupljanja i razdvajanja

Baš ta spomenuta zakonomjernost u odnosu kršćana i ostaloga svijeta ima dva elementa: najprije je sigurno da će kršćanski vjernici, ako žive po vjeri, biti automatski kontrast nasuprot životu drugih ljudi. Kršćani će se razlikovati od drugih, bit će zapaženi kao neki drugi. Iz toga će nastati također automatski neka vrsta nesigurnosti i nelagodnosti kršćana prema društvu i drugih ljudi prema kršćanima osobito u onom slučaju kada su kršćani jedna manjina u društvu. Za vjernike postaje takva situacija prava napast prilagoditi se načinu života, kako ga provode protivnici vjere. Tim više ako su protivnici ljudi od vlasti koji time imaju moć određivati vjernicima uvjete njihovog života. Prilagoditi se „duhu vremena“ postaje time pitanje preživljavanja, pitanje kvaliteta života, primjerice jedne cijele obitelji. Vjernik stoji zaista na raskršću izbora između svjedočenja za Istinu i žrtvovanja dobrih šansi za uspješnim životom.

„Duh vremena” - tko i što je to?

Upotrebljavam paradigmu „duh vremena“ za ona ideološka, kulturološka usmjerenja koja udaraju pečat društvenom životu našeg vremena. Na području filozofije to je relativizam: idejno svjetonazorsko usmjerenje da nema jedne istine nego mnogo njih, da nema objektivno važećeg kriterija kod pitanja što je moralno-etičko dobro i ispravno, dakle da nema objektivnog moralnog reda niti naravnog prava koji vrijede za svakoga i za sva vremena. Ovo nisu samo teoretske debate na sveučilištima. Promišljanja po uputstvu njihovih struktura imaju duboke posljedice u oblikovanju života čovjeka i društva općenito, ali i kod traženja rješenja za pojedina pitanja na svim područjima života: ekonomije, politike, znanosti, obrazovanja, umjetnosti. Posebno mjesto zauzimaju pitanja za područje morala i etike, konkretno za promišljanje o braku, obitelji, o pravu na život svakog čovjeka.

Poznato je da „duh vremena“ ili mainstream danas traži za ta pitanja takva rješenja koja su u suprotnosti kršćanskoj katoličkoj vjeri i nauku Crkve. Po sebi treba naglasiti da to nije ništa novoga. Naprotiv, za Crkvu i vjernike vrijedi ista sudbina koju je doživio Isus Krist: biti znak protivljenja od strane svijeta. Taj odnos „svijeta“ prema Isusu i prema Crkvi je tako naravan da je on dokaz pravovjerja i vjernosti Istini za vjernike. Negativno rečeno: kad se „svijet“ ne bi protivio Crkvi i vjernicima, bio bi povod za ispit savjesti jesmo li na putu Istine ili nismo. Kada neprijatelji Crkve hvale Crkvu, onda nije nešto u redu. Isusova riječ je jasna: Mene su progonili – i vas će progoniti. Mene su mrzili – i vas će mrziti.

Stoga je začuđujuće da razne grupacije u Crkvi, prije svega iz redova profesora teologije, neprestano traže da se Crkva prilagodi „svijetu“ i to na taj način da sebe preoblikuje u smislu moderne demokracije i da unese određene promjene u istinama vjere. Radi kojeg razloga to činiti? Da se svidimo ljudima suvremenog društva? Da učinimo istine katoličke vjere prihvatljivijima današnjem mentalitetu? Da se ne osjećamo preziranim, omalovažavanim, diskriminiranim od pojedinih ateističkih i sekularističkih grupacija?

Pitanje vjere jedini pristup k životu: k spasenju

Lako je odgovoriti na takvo stajalište. Tko ne drži do istine svoje vjere, taj će se lako prilagoditi. Bilo bi pošteno da to prizna. Danas vlada pravo na slobodu religije. Nitko nije prisiljavan da vjeruje na katolički način. Neka to priznaje sebi i drugima i neka povuče konsekvencu za svoj život. Zar nije jedino ispravno da katolici i dalje vjerno zastupaju i žive po svojoj vjeri i da traže od drugih da mijenjaju svoj način života ako žele zadobiti ono najdragocjenije: vječno spasenje? Zar nije istina da katolička vjera i socijalni nauk Crkve zastupaju takva načela i takve principe s pomoću kojih može život postati radosnijim, sigurnijim, zadovoljnijim? Znanstvena istraživanja to potvrđuju.

Dokazano je da su katolički vjernici zdraviji, zadovoljniji svojim životom i da su odgovorniji za opće dobro nego su to nevjernici, ateisti. Odatle je zahtjev razuma da se katoličke vjernike i Katoličku Crkvu pomaže u njihovom djelovanju iz perspektive općeg dobra. Skupine sekularista i ateista koje imaju za cilj svog javnog djelovanja slabljenje i čak sprječavanje rada i djelovanja Crkve i vjernika, ne postupaju samo iracionalno nego i nemoralno jer je to na štetu općeg dobra. Smetati Crkvi, vjernicima da praktično žive po zapovijedi ljubavi Boga i bližnjega je znak i dokaz da Sotona - mrzitelj čovjeka i Božjeg svijeta otpočetka - ima mnoštvo svojih sljedbenika u svakoj epohi povijesti, a osobito odlučno i agresivno u našem vremenu.

Katolički socijalni nauk sadrži pravo duhovno blago u oblikovanju društvenog života u cjelini i u pojedinim sektorima: u gospodarstvu, znanosti, kulturi, obrazovanju. Tu su sadržani principi, načela, vrjednote, odgovori na pitanje metoda, sredstava. Katolička kršćanska slika čovjeka je jedinstvena u povijesti čovječanstva. Upravo od slike čovjeka ovisi kakve i koje ciljeve trebaju slijediti djelovanja čovjeka i društva. Prema katoličkoj vjeri čovjek je stvoren na sliku Božju. Na toj slici je utemeljeno ljudsko dostojanstvo. Kakav je i tko je kršćanski Bog, to nam je Bog sam objavio svojom objavom u Isusu Kristu.

Isus Krist jedinstveni uzor i izvor spasa za sva vremena

Kršćanstvo, kršćani, nisu sebi sami stvorili sliku svoga Boga, nego ju je Bog sam objavljivao kroz povijest po Mojsiju, po prorocima i konačno po Isusu iz Nazareta, koji je sam za sebe svjedočio da je Mesija, da je Sin Čovječji, da je Krist. Tko je Bog i kakav je Bog kojega je Isus objavio, odgovorio je On sam na upit učenika: Tko vidi mene, vidi Oca. Evo, kako vi mene doživljavate, kaže Isus učenicima, takav je moj i Vaš Otac nebeski. Drugog Boga nema.To je srž i bit kršćanske katoličke vjere. Isus Krist je jedinstvena osoba na svijetu i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Svaki čovjek, oduvijek pa i danas, slušajući svoju savjest neće moći odoljeti izgovoriti riječi: Sretni smo mi ljudi da se taj Čovjek rodio u određenom času povijesti. On nam ne pokazuje samo put kroz život - On jest taj put. On nas ne poučava samo o istini – On jest Istina. On nam ne ocrtava samo život dostojan čovjeka - On je taj život. Kakva duhovna sljepoća mora vladati kod onih ljudi koji Isusa uopće neće upoznati. Još više koji ga smatraju običnim čovjekom. Takvi ljudi, naši suvremenici, zbog toga nemaju nikakvu sposobnost da spoznaju jednu za čovječanstvo bitnu ustanovu: Katoličku Crkvu. Isus ju je ustanovio da nam omogući po njoj da ga slijedimo, da postajemo po njoj njegovi učenici. Katolička Crkva je ustanova na putu spasenja čovjeka.

dr. Josip Sabol