Biti aktivni protivnik kršćanstva i Crkve znak nazadnosti

Pozoran promatrač aktualnog razvoja kulturno-političke scene u Hrvatskoj s čuđenjem zapaža pojave u hrvatskom društvu za koje smo vjerovali da su prošlost. Dobiva se dojam da je hrvatsko društvo, sociološki gledano, jedno u sebi razjedinjeno društvo kada je u pitanju prosuđivanje i vrjednovanje ideja ili koncepata s područja politike, umjetnosti, obrazovanja, odgoja, religije. Ta duhovno-idejna razjedinjenost dolazi najintenzivnije do izražaja kada su u pitanju Crkva i vjera. Spontano nam se postavlja pitanje kako je to moguće u narodu, u društvu u kojem službeni podatci govore o gotovo 90 % pučanstva koje se deklarira kršćanskim katoličkim vjernicima?

Jedan od mogućih odgovora glasio bi da je ta razjedinjenost u odnosu prema Crkvi samo prividna budući da su nositelji neslaganja i nezadovoljstva s Crkvom manjina, ali jedna takva manjina koja je u stanju artikulirati i širiti u javnosti negativno raspoloženje prema Crkvi. Tko čini tu, recimo, anticrkvenu manjinu? Teoretski govoreći to su tradicionalno ljudi političke ljevice, političkog liberalizma. To su ljudi koji imaju velike probleme s Crkvom kao institucijom vjere iz različitih razloga, među kojima je ipak najjači razlog svjesna odluka za ateističko tumačenje svijeta. Odlučiti se za ateizam danas nije više znak ili čak dokaz neke veće intelektualne prosvijećenosti i općenite naprednosti. To je stvar svakog pojedinca koju treba tolerirati kao i svako drugo usmjerenje života. No kada je ateistički svjetonazor izvor agresivnoga stajališta prema Crkvi i kršćanstvu kakav nam je poznat iz nedavne prošlosti, onda to postaje „politicum“ snagom ustavnog prava Republike Hrvatske.

Napadi, omalovažavanja, vrijeđanje i diskriminacija crkvenih dostojanstvenika i katoličkih vjernika od strane spomenute manjine nisu više samo iracionalno afektivni odsjev neslaganja s crkvenim i katoličkim stajalištima u pojedinim pitanjima zajedničkog života, nego svjesna strategija borbe za prevlast u društvu, u stvaranju javnog mijenja, u oblikovanju kulturalno-etičkog obzorja na tlu Hrvatske, još uvijek većinski katoličke zemlje. Pitamo se s pravom odakle taj afekt na početku 21. stoljeća. Da su bivši članovi komunističke partije i velik broj intelektualaca marksista bili antikršćanski i anticrkveni, može se objasniti time da Crkva naviješta dijametralno oprječnu viziju svijeta i zajedničkog života od one koju propagiraju komunisti. Crkva je hrabro branila ljudska prava, prije svega pravo slobode savjesti i vjere, pred marksističkim jednoumljem. Crkva je branila i brani danas sve one temeljne vrjednote na kojima je utemeljena demokratska i pravna država. Racionalnih razloga da netko bude danas anticrkveno i antikršćanski usmjeren, zapravo nema.

Iracionalnost opasna dimenzija ljudskog bića

Stoga je opravdano zaključiti da se kod spomenute manjine radi o afektu, o iracionalnom raspoloženju odnosno neraspoloženju kada su u pitanju Crkva i kršćanstvo. Ta nas pojava mora zabrinjavati. Iracionalnost bilo koje vrste jedna je od opasnih dimenzija ljudskog bića kako za pojedinca tako i za političku zajednicu. To možemo studirati na biografijama pojedinih takozvanih „velikana“ povijesti, u prvom redu na području politike. Naravno, nisu svi „velikani“ psihopatski slučaj, ali među njima ima psihopata u nemalom broju. Stoga je znak pravilnog razvoja ljudskog bića i dokaz karakterne zrelosti jednog čovjeka kada se može za njega reći da se u svom životu dade voditi objektivnim razumom, a ne slijepim osjećajem mržnje, zavisti, osvete, samodostatnosti. Na žalost, moramo ustvrditi da je stanje današnjeg društva zbog toga problematično jer se mnogi predaju spomenutim osjećajima mržnje, netrpeljivosti, zavisti koji onemogućuju pošteno i objektivno prosuđivanje drugoga.

Potreba za konstruktivnom kritikom

Gdje su ti osjećaji pokretačka snaga kritike nečega ili nekoga, tu nema zdrave konstruktivne kritike, tu je na djelu (ne)duh destrukcije i uništenja; tu nema ozdravljenja nečega ili nekoga na osnovi istinske bratske kritike, tu se širi otuđenje jednog od drugog, tu se uzrokuje oboljenje duha i srca. Ovo možemo primijeniti i na kritiku Crkve i kršćanstva. Netko može kritizirati Crkvu i kršćanstvo iz mržnje, iz prijezira, iz osvete umjesto iz dobre volje i poštovanja. Tko to čini, pokazuje da ima problema s osjećajnom strukturom svoje osobe. Taj ne želi da osoba ili institucija njegove kritike „ozdravi“, da bude bolja i savršenija činiti dobro. On želi njezino uništenje. On želi njoj oduzeti ugled da bi ju spriječio u njezinu djelovanju. Takvi ljudi nisu kritičari nego klevetnici. Oni ne traže dobre strane kod drugoga nego samo loše. Baš takvo ponašanje otkrivamo kod kritičara Crkve, hijerarhije, kršćanstva u našem društvu danas i u svijetu. Zavladala je jedna globalna ideološka suglasnost liberalno-marksističkih snaga da treba eliminirati svjetonazor klasične filozofske i kršćanske kulture iz uma i duše današnjega čovjeka.

Teološki razlozi kritike Crkve

Osim psihološko-političkih razloga za objašnjenje anticrkvenih osjećaja, postoje i teološki razlozi. Racionalno gledati na stvarnost imenom „Crkva“ i razmišljati o njezinu poslanju u svijetu i društvu, vodi nas spontano k pitanju je li „konkretna Crkva“, to će reći Crkva od ljudi: pape, biskupa, svećenika, vjernika, dorasla svom velikom poslanju? Ima dovoljno znakova u prošlosti i sadašnjosti „konkretne Crkve“ koji svjedoče o nedostatcima i pogrješkama u ispunjenju poslanja Crkve u svijetu. To nas vodi do spoznaje da je Crkva Kristova po svojoj naravi izložena nutarnjim i vanjskim opasnostima, da ona može biti ugrožena od vlastitih vjernika kao i od svojih neprijatelja. Teološki rečeno: Crkva je po sebi znak protivljenja sa svih strana kao što je to bio i njezin božanski Utemeljitelj: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu.“ Realno je misliti da će u tom procesu „rešetanja“ biti odbačenih poput pljeve. Isus govori o silama pakla koje se bore protiv Crkve. On, doduše, jamči da „vrata paklena“ ne će nadvladati Crkvu. Ipak je realno misliti da u toj neprestanoj oluji napada Crkva ne će moći zračiti potpunu sigurnost i povjerenje prema vjernicima i ljudima općenito. To vrijedi i za Petra, Stijenu, za papu. Papa, taj simbol neuništivosti Crkve, nije slobodan od ljudskog elementa slabosti, to će reći, nije tako uzdignut u božansku stvarnost da ne bi mogao djelovati na čisto ljudski način, da ne bi mogao misliti misli tuđe Božjem Duhu, da ne bi mogao misliti misli sotone. „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“, reče Isus Petru kojeg je izabrao za stijenu Crkve.

Ljudske misli izvor izobličenja lica Crkve

Ako tražimo odakle dolazi najveća opasnost za Crkvu iznutra i izvana, naći ćemo u toj izreci: najveća opasnost za Crkvu dolazi odatle jer ne mislimo što je Božje nego što je ljudsko. To vrijedi za Crkvu u prošlosti i u sadašnjosti. Zbog „ljudske misli“ Crkva je izgubila svoje obličje lijepe zaručnice svoga Božanskog Zaručnika, jadikuje biskup Pariza Wilhelm de Auvergne u 13. stoljeću. Zbog „ljudskih misli“ Crkve ispunjena je njezina povijest takvim pojavama, djelima i potezima da nije teško naći materijala za knjigu s naslovom „Kriminalna povijest Crkve“ ili „Kronika skandala Crkve“. Mnogi pišu takve knjige, mnogi stalno govore o tome i danas. Sama Crkva zna za te „skandale“, priznaje ih, osuđuje ih i kaje se zbog njih s čvrstom odlukom da želi ostati vjerna Kristovu Duhu. Na žalost, i ovdje se pokazuju kritičari Crkve u njihovoj iracionalnoj antikritici. Mnogi pišu i propagiraju skandaloznu kroniku Crkve iz mržnje prema Crkvi služeći se pri tome neistinama i manipulacijama svake vrste.

Ono, što je Crkva u Hrvata morala doživjeti u najnovijoj povijesti za vrijeme komunističke vladavine u prikazivanju crkvenih i građanskih zbivanja, zavrjeđuje po svim pravilima etike i prava samo jedno ime: tu se radi o kriminalnom prekrajanju povijesne stvarnosti i o nemoralnom manipuliranju kolektivne javne svijesti od strane onda vodeće intelektualno-političke klase. Dovoljno je samo spomenuti slučaj „Stepinac“. Na žalost, i danas ima još uvijek javnih djelatnika na raznim područjima našeg društva i države koji, čini se, idu tragovima prethodnika iz doba komunizma. Za vrijeme komunizma mnogi su intelektualci prakticirali „zavjeru šutnje“ u vezi s propagiranjem neistina o Crkvi i crkvenim dostojanstvenicima. Razumljivo jer ih je zauzimanje za istinu stajalo teških posljedica za njihov život: gubitak položaja i zatvor.

Danas, u demokraciji nema tog razloga za šutnju. Stoga je osnivanje različitih udruga katoličkih vjernika sa svrhom da u društvu na demokratski način zastupaju svoja prava kao vjernici, jasan znak ohrabrenja za Crkvu. I više: to je znak učinkovitosti vjernosti Duhu Božjem koji vjernicima pokazuje put svjedočenja o Božjoj dobroti i ljubavi, i koji im daje snagu da hrabro nastupaju u javnosti objašnjavajući kršćanska stajališta o pojedinim pitanjima društvenog života. To je oblik evangelizacije u našem vremenu i društvu. To je časna duhovna borba za istinu kao jedini temelj dostojanstva čovjeka.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.