Izlaz iz krize obnovom svijesti o istini: čovjek je stvorenje

Čovjek u svom vremenu izložen je različitim poznatim i potajnim duhovnim silama koje utječu na razvoj njegove ličnosti. U naše smo vrijeme više puta postali svjedoci krivog usmjerenja kulturnog razvoja sa strašnim posljedicama koje guše daljnji napredak kulture općenito i napredak čovjeka napose. Stoga moramo priznati da ne živimo više u vremenu izgradnje novih kulturnih dostignuća, nego da trošimo mnogo snage u traženju izlaska iz krize kulture i morala koja je zahvatila današnje globalno društvo u svjetskim razmjerima. Postaje nam svakim danom sve očitije da se ključ izlaska iz današnje krize nalazi u temeljnoj obnovi morala stvaranjem nove etičke svijesti na svim područjima života.

Epohe kulturnog stvaranja djelo slobode čovjeka?

Kada kažemo da se čovjek nalazi u neprestanom kretanju od naravi (nature) prema kulturi i nazad, pitamo najprije koje snage su na djelu u tom procesu kretanja od slobode k većoj slobodi, od znanja k većem znanju, i konačno, od male moći k velikoj moći koja se danas prezentira kao svemoć? Naučili smo dijeliti povijest na razne epohe tako da određujemo kada neka epoha započinje i kada završava. Bitno pitanje s tim u vezi glasi što se dogodilo da je, primjerice, srednji vijek prestao postojati i da je na njegovo mjesto došao novi vijek? Što je bio sadržaj srednjeg vijeka i što je sadržaj novog vijeka? Ako je srednji vijek „propao“, hoće li propasti i novi vijek? Vodi nas misao da se svaka povijesna epoha ostvaruje u svim segmentima ljudskog života, što ne znači da se isto događa istovremeno na svakom pojedinom području. Primjerice, novi pogledi u stvarnost na području znanosti obično dolaze sa zakašnjenjem na područje gospodarstva i obrazovanja. Stoga susrećemo fenomen u pojedinoj povijesnoj epohi da određeno područje života daje za neko vrijeme vlastiti ton i vlastito značenje svim drugim područjima koja usprkos toga dalje postoje i dalje se razvijaju u sebi svojstvenom smislu. Tako je karakteristično za novo doba da prirodne znanosti i tehnika nameću svoje ciljeve društvenom životu u cjelini. No duhovni život i život umjetnosti time nije ugašen, nego se razvija dalje pod drugim uvjetima i nerijetko kao oporba vladajućem idejno-znanstvenom horizontu. S pomoću ovih spoznaja možemo lakše pokušati baciti pogled na našu budućnost, na epohu koja je pred nama sa svim njezinim sadržajem, specijalno s moralom i etikom. Pokušat ćemo otkriti one moralno-duhovne snage koje bi mogle odstraniti negativno iz današnje epohe i unijeti u život drugi bolji sadržaj,nove ciljeve, nove vrjednote i nove oblike društvenih odnosa.

Gdje su izvori novih ciljeva i vrjednota razvoja?

Želimo li time ustvrditi da je epoha našeg novog vremena – "moderne" - stigla do kraja svoga razvoja? Imamo li osjećaj da trebamo što prije otvoriti vrata prema novom, što metaforički kaže da već jesmo na kraju naše epohe i da zbog toga moramo što prije izaći iz stare zgrade i tako, oslobođeni od tereta svoje epohe, stići pred vrata nove zgrade i pokušati što prije ući u zgradu nove epohe? Ali u koju zgradu da uđemo? Naslućuje li ju već netko ili čak poznaje?

Neki iz elite misli i planiranja nas uvjeravaju da se više ne nalazimo u novoj epohi staroj dva stoljeća imenom moderna, nego da smo ušli u epohu nakon moderne koju su nazvali post-moderna. Drugim riječima: prešli smo u epohu duhovne zbunjenosti za koju još nismo izmislili naziv, ili rekli bismo, koju još nismo krstili imenom, pa smo joj dali privremenu šifru: "post-moderna" što znači: nakon ili poslije moderne.

Ima mnogo znakova koji potvrđuju ispravnost tog osjećaja za novim, za izlaskom iz starog „modernog vremena“ kojeg smo rado, a sada vidimo lakoumno, slavili kao doba čistog napretka, kao doba oslobođenja od zastarjele tradicije tamnog srednjeg vijeka i moralnog reda, kao doba moći nas ljudi kojom smo se uvjeravali da smo u stanju riješiti sve probleme naše egzistencije, pa čak i problem smrti. Htjeli smo iz sebe učiniti „novog" čovjeka koji će biti subjekt božanskih pridjeva. Sigurnost toga uvjerenja nas je napustila. I upravo taj fenomen naviješta kraj stare i početak nove epohe za naše vrijeme. Taj pokret slobode iz stare u novu epohu obogaćen je važnom i korisnom spoznajom da je ljudska sloboda s jedne strane izvor stvaranja kulture, i da je ona s druge strane izvor ugroženosti kulture kako u njezinom nastajanju, tako i u njezinom održavanju

Pozitivna i negativna strana ljudske slobode

Na osnovu mnogih znanstvenih saznanja o toku razvoja kretanja čovjeka od čisto naturalnih uvjeta života prema izgradnji uvjeta života po vlastitom nacrtu možemo u grubim crtama podijeliti razvoj kulturnog stvaralaštva čovjeka na kugli zemaljskoj na tri epohe, među kojima svaka za sebe nosi vlastiti karakter u različitosti sadržaja i u duljini trajanja. Sam početak kulturalnog kretanja možemo staviti u onaj fenomen koji nam otkriva obrađivanje okoline čovjeka s pomoću najjednostavnijeg alata s priprostim ukrasima. Život se odvija u skladu s ritmom čitave prirode (nature) i ispunjen je različitim i mnogobrojnim simbolima kao glasnicima nad-svijeta. Za to početno kretanje čovjeka prema kulturi teorija ima naziv „primitivna“ kultura.

Kao drugu epohu u daljnjem kretanju čovjeka prema kulturi određuje činjenica velikog rasta povijesne svijesti kod ljudi koja se očituje u tome da čovjek doživljava sebe sve više kao subjekta u odnosu prema prirodi, to će reći on se doživljava kao biće različito od prirode, kao biće slobodno od magičnih snaga prirode, i konačno, kao biće koje svojim znanjem ima moć nad svijetom, prirodom. To kretanje razvoja ljudske svijesti poprimilo je konačni oblik nastajanjem prirodoslovnih znanosti i tehnike početkom 19. stoljeća. To je epoha takozvanog "novog doba" koje je dugo vremena nastajalo stvarajući različite oblike zajedničkog života: plemena, naroda, staleža, koje je stvaralo stilove života umjetničkog stvaranja, oblike obrađivanja, profesije. Bitna karakteristika te epohe je čovjek s osjećajem slobode i samosvijesti, čovjek sposobnosti i moći da vlada nad prirodom a ne da njoj bude podređen.

Upravo ta karakteristika čini na specijalan način našu epohu, naše vrijeme. Mi,dakle, živimo u trećoj epohi oblikovanja odnosa između čovjeka i prirode. Znanost i tehnika nas čine gospodarom prirode i svijeta. "Sloboda" je ona vrjednota koja čini temelj našeg života i našeg stvaranja kulture, i to po subjektivnoj volji, bez ikakvih ograničenja. Živimo po maksimi: „Što možemo učiniti, to činimo“. Jedino što nas kod toga zanima, jest pitanje je li nešto korisno za nas ili nije. Stručan naziv za tu volju i za to uvjerenje je humanizam. Prevedeno on znači: čovjek čini sve za čovjeka, najprije na početku prosvjetiteljstva vjerujući da to čini uz pomoć Božju, kasnije, i definitivno danas, mnogi to čine bez uvjerenja da im treba kod toga pomoć Božja. Oni čini sve korisno i dobro za čovjeka sa svojim snagama. Napredak bilo koje vrste je isključivo djelo ljudskih sposobnosti. Odatle razlikovanje između kršćanskog humanizma – činiti dobro čovjeku uz Božju pomoć i u skladu s njegovom voljom - i ateističkog odnosno sekularnog humanizma - činiti dobro čovjeku svojim snagama i u skladu sa svojom voljom. Kršćanski humanist moli u Očenašu: „Budi volja Tvoja“, dok sekularistički humanist ne moli nikoga, nego vrši svoju volju kako on hoće ili kako hoće drugi koji je od njega moćniji. I baš u tom uvjerenju vidimo veliku opasnost.

„Neka bude moja volja“ smjer prema katastrofi

To je naša epoha. Dokle će ona trajati? Možemo li reći kada i kako će nastupiti nova epoha i zamijeniti ovu sadašnju? Izgleda da moramo pomišljati na ulaz u novu epohu na način koji opisuje pojam „katastrofa“. Konkretno: čuju se glasovi da se nalazimo na putu prema katastrofi zbog prevelikog broja negativnih i degenerativnih pojava u našem vremenu koje smo prouzrokovali našim načinom života i za čije rješenje nema više niti volje niti snage niti nadahnuća.

Taj način gledanja na našu stvarnost definitivno je opravdan padom ideologija stvaranja raja na zemlji, najprije i konačno padom marksističko-komunističke konstrukcije stvaranja raja na zemlji, to će reći stvaranja raja na zemlji bez Boga, dakle modelom ateističkog odnosno sekularističkog humanizma. Danas nitko više nema snage misliti na rješenje naših problema utopijom bilo koje vrste. Vrijeme ideologija i utopija je prošlo. To je jedan od znakova i dokaza da je rast svijesti čovjeka danas dostigao vrhunac mogućeg razvoja slobode i samosvijesti izgrađujući kulturu "kao da Boga nema", pa onda proklamacijom "Bog je mrtav - mi smo ga ubili, Mi smo bogovi" (Nietzsche).

To je luda ideja, prizna sam Nietzsche. Jako je upitno je li na obraćenje spreman onaj koji se učinio bogom. Čini se da će čovjek i čovječanstvo ostati na putu prema katastrofi. Čovjek nije spreman staviti u pitanje onaj izvor koji mu je velikodušno zadnjih dvaju stoljeća donosio sve veću moć, sugerirajući mu iluziju svemogućega i osjećaja da se nalazi u stanju prosvjetiteljstva nakon što je izašao iz horizonta „tamnog srednjeg vijeka“ i vladanja Crkve. Taj izvor se zove „znanost“ i tehnika. Njih današnji čovjek ne smatra više sredstvom, i to posve legitimnim sredstvom u ostvarivanju vrjednota života, nego ih stavlja na prvo mjesto prije svih drugih vrjednota i vrijednosti ljudskog života. Izgleda da današnji čovjek nije spreman prihvatiti istinu da moć nije vrjednota u sebi. Moć dobiva vrijednost kroz odgovor na pitanje čemu ona služi. Moć može služiti na dobro i na zlo. Sve ovisi o tome tko je nositelj moći: dobar čovjek ili zao čovjek.

Obnoviti svijest o postojanju dobra i zla, grijeha i praštanja

Bitno pitanje za današnju civilizaciju glasi smije li čovjek činiti sve što može s obzirom na činjenicu da je njegova moć gotovo neograničena zahvaljujući znanosti. Logički korak jest da današnji čovjek bude u svakoj situaciji otvoren pitanju „što trebam činiti da bude pravo i dobro?“ Jednostavno rečeno: čovjek mora dopustiti etička pitanja kod svog djelovanja i o njima ozbiljno razmišljati: što možemo znati; što trebamo činiti; čemu se možemo nadati? Odgovor na ta pitanja ovisi od odgovora na pitanje što je čovjek?, kaže Kant. Na nesreću njemu i nama moramo priznati da odgovora na pitanje što je čovjek ne zna nitko niti danas, usprkos neizmjernog znanja o čovjeku kao duhovnom biću. To se dogodilo zbog toga jer je čovjek zapustio postavljati vrhunsko etičko i antropološko pitanje, a to je pitanje o dobru i zlu. Odgovora na pitanje "dobra i zla", kao i pitanja "grijeha i krivnje" nema bez svijesti da postoji Bog. Tu svijest o postojanju dobra i zla na svijetu i u našem životu treba današnji čovjek obnoviti. Čovjek je vjerovao u napredak s pomoću znanosti pod svaku cijenu. Pokleknuo je pred napasti tehnike kao svemoćnog spasitelja i usrećitelja čovječanstva. Taj je „grijeh“ zapravo bio prisiljen počiniti budući da je materijalno blagostanje uzdigao na prvo mjesto na ljestvici vrjednota, prije svake duhovne orijentacije života. Time je prisiljen odgovoriti na pitanje zašto smo na svijetu: zato da budemo zdravi, uspješni i sretni uživajući život. Što drugo nego reći: Živi bili pa vidjeli. Tko vjeruje, bit će spašen.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.