Autonomija s vjerom: Ja sam stvorenje - Autonomija iz iluzije: Ja sam svoj gospodar

Danas se događaju nepravilnosti u razvoju čovjeka zbog prevelike individualne slobode, zbog pomanjkanja konsenzusa u sustavu vrjednota i smisla života. Činjenice govore danas o tome da mladi sve više duševno obolijevaju zbog manjka granica u raznim slobodama, zbog neprihvaćanja autoriteta pa i onoga na osnovi uzora u dobrom i plemenitom načinu života naših bližnjih. Znanstvena istraživanja utjecaja religioznosti na pojedinca govore i o tome da slabljenje svijesti o postojanju Božjeg autoriteta izaziva kod ljudi određene poremećaje u osobnom životu. To treba imati na umu kada je riječ o takozvanom projektu Europe koji se želi ostvariti na temelju mnogobrojnih individualnih prava. Individualizacija čovjeka ima i duboke posljedice za cjelokupni društveni život, posebno za oblike života koji su trajni i nezamjenljivi nositelji razvoja i napretka društva i kulture. To su čvrsti odnosi između generacija na osnovi krvnog srodstva, to su brak i obitelj bez kojih je nezamislivo održavanje zdravoga života i stvaranja kulture.

I baš te prirodne i zadane socijalne strukture života u zajedništvu dviju osoba: muške i ženske u braku, u zajedništvu više osoba: oca, majke, djece u obitelji, u zajedništvu rodbinske veze generacije, u zajedništvu iste domovine i kulture, i konačno u zajedništvu iste vjere u jednoj Crkvi - sve te zajedničke strukture danas se nalaze u egzistencijalnoj krizi. I još više: one se teoretski stavljaju u pitanje posebno na osnovi teorije i ideologije „Gender“. Propagatori te neznanstvene teorije vode protiv njih pravi ideološki rat. Rodna ideologija primjer je da je na djelu spomenuta sloboda pojedinca ili neke grupe koja ne poznaje granice niti na osnovi morala, niti slijedom tradicije, niti religioznim doživljavanjem života. Oni si umišljaju da su stvoritelji, a ne stvorenja. To ima najdublje posljedice - negativne posljedice - za današnju civilizaciju i njezinu opstojnost.

„Ja sam mjerilo svega u sebi i oko sebe“

Parola glasi: svatko si bira oblik zajedničkog i pojedinačnog života koji njemu odgovara, koji odgovara njegovim sklonostima, željama i nagonima. Moral, tradicija, vjera, religija, zakon ovdje se ne uzimaju u obzir. Za ovu vrstu ljudi svi ti pojmovi kao da ne postoje. I još dalje: ovdje je riječ „istina“ nepoznata: niti u obliku istine pojedinačnih akcija, niti o istini života čovjeka. Ovi ljudi kao da žive zatvoreni u sebe, nošeni stihijom prirodnih zbivanja i vlastitih želja. Vrijednost ima samo aktualni čas i čin. Samo toj činjenici se dotični individuum podvrgava. To je njegova „istina“, nazovimo ju „istina potvrđivanja“ subjektivnog stanja koje ne dopušta pitanje „zašto“ niti pitanje odgovornosti prema objektivnom i univerzalnom zakonu i istini života.

Ljudi takvog tipa života nemaju potrebu za čvrstim uvjerenjem, za idealima za koje se mora nešto žrtvovati, pa čak i svoj život dati za opće dobro, primjerice u obrani domovine. Oni su uvjereni da su sretni u slobodi koja im omogućuje živjeti kako oni hoće. Oni poštuju i priznaju samo jednu zapovijed: „Uživaj život, ovaj život na zemlji jer drugoga života nema.“ Nadodajmo da tako živjeti nije niti moderno niti postmoderno, nego iracionalno. Živjeti po načelu „iza mene potop“ uobičajeno je za taj tip čovjeka u svakoj epohi, u svakom vremenu, a osobito danas u društvu bezbrojnih ponuda za uživanje života po maksimi: imam pravo na slobodni izbor. K tome se pridružuje učinkovito država koja stvara određena prava za zahtjeve društva, točnije za određene skupine ljudi koji stvaraju udruge, organizacije, lobije kao nositelje njihovih zahtjeva.

Država sredstvo za dovršenje projekata pojedinaca ili elite?

Država je toliko velikodušna kod ispunjenja pojedinih zahtjeva da za njihovo ostvarivanje kreira posebna „prava“ kojih nema u svijetu pravnoga reda. Uloga države jest - po Božjoj volji - da štiti prava jer su ona na opće dobro društva. Stoga ne može biti prava na činiti zlo, na činiti nepravdu. Pravo na slobodan izbor je upitno. Sve ovisi o predmetu izbora. Predmet izbora mora biti u sebi dobar da ga smijemo odabrati i ostvariti kao pravo. Stoga je nedopušteno državi da kreira „pravo na pobačaj“, da kreira pravo na samoubojstvo - eutanaziju. Suvremeni čovjek želi biti »autonoman« u svakom pogledu i želi da autonomija bude zakonski osigurana državnim potezima i garancijama. Kod toga se čak ne poštuju niti prirodne granice - prirodna prava i zakoni - niti Božji zakon objavljen u obliku Deset zapovijedi. To se događa jer je materijalni standard proglašen vrhovnim ciljem politike, znanosti i cjelokupne djelatnosti svih raspoloživih sredstava bez svjesnog postavljanja pitanja o etičkoj naravi svakog konkretnog čina na bitnim područjima života: znanosti, kulturi, moralu, politici.

Autonomija kao sloboda izbora bez etike Božjih zapovijedi vodi u kaos

Gotovo potpuno se zaboravilo na spoznaju da je autonomija čovjeka moguća dugoročno samo uz prihvaćanje etičke orijentacije kojom se prepoznaju i prihvaćaju prirodne granice težnje za blagostanjem i kojom se prihvaćaju još učinkovitije granice Božjih zapovijedi čije je vršenje jamstvo sretnog života na ovom svijetu i spasenja u vječnosti. Lako je prihvatiti ovu spoznaju i po njoj živjeti za onog čovjeka, za ono društvo koji doživljavaju svjesno istinu da je čovjek stvorenje, a ne stvoritelj; da se čovjek „ne rađa po svom slobodnom izboru“ nego da prima život kao dar. Uljudni čovjek zahvalan je za svaki dar i ne uništava ga, nego ga odgovorno čuva.

Na žalost, mnogi naši suvremenici žive u zabludi koju su naučili od nekih modernih mislilaca (Marxa, Nietzschea, Sartrea...) da je čovjek gospodar života te mogu njime činiti što žele - po slobodnom izboru, pa i ubiti ga. Ti su mislioci učili i uče još i danas da je ta autonomija normalna, nužna jer Boga nema. A Boga nema „jer smo ga mi ubili“, tvrdi Nietzsche. Tu je skrivena logika autonomije današnjeg čovjeka: najprije povjerovati da Boga nema - ubiti Boga u duši – da bismo mogli propagirati i zahtijevati prava na sve moguće i nemoguće, pa i pravo na samoubojstvo i pravo na ubojstvo djeteta u utrobi majke, i pravo na ubijanje milijuna ljudi jer su pripadnici nepoželjne rase, nacije i klase. Logički zaključak: Autonomija čovjeka-stvora uz nijekanje Stvoritelja - „mi smo ga ubili“ - vodi „čovjeka – stvora“ nužno na zločinački put ideologije uništavanja života milijunima Božjih stvorenja. Dokaz za tu logiku je postojanje zločinačkih sistema nacionalsocijalizma i komunizma u nedavnoj prošlosti. I dalje: dokaz za tu logiku postojeća je i prijeteća ekološka katastrofa današnjega čovječanstva ako dalje živi na način kako se danas običava živjeti po modelu: mi smo stvoritelji, a ne stvorenja; mi smo gospodari svijeta, a ne poštovatelji i služitelji Boga Stvoritelja; mi smo sposobni svojim snagama, svojim razumom stvoriti raj ovdje na zemlji, a raj na nebu prepuštamo popovima i vrapcima, izusti poznati literat. Možda je taj „prosvijećeni“ imao sreću čuti ili pročitati poruku generalnog tajnika UNO čovječanstvu prije tjedan dana: ako ne uspijemo skoro ispuniti sve poteze za ozdravljenje klimatskih uvjeta, čovječanstvo srlja neizbježno u pakao. Jest, naveo je riječ „pakao“.

Biti gospodar sebe uz priznanje ovisnosti od Stvoritelja

Osoba može biti „autonomna“ tj. gospodar samog sebe samo tako da prizna činjenicu apsolutne ovisnosti od Stvoritelja. Inače je zarobljen u iluzornoj samoobmani i stoga više nije gospodar sebe. Oni koji sebe vide kao „stvorenja“ znaju da svoje postojanje ne duguju sebi, već Stvoritelju kojem su odgovorni za svoje živote. Tko razumije svoju autonomiju bez vjerske konotacije, nužno postaje ljudsko biće sklono iluzijama, sklono na putovanje bez cilja. Svoje podrijetlo smatra „slučajem“ u zamahu sile evolucije. Svoj životni put smatra kretanjem u „ništa“. Oni koji sebe vide kao stvorenja autonomni su u afirmaciji svog bića i u odgovornom življenju svih sloboda koje im nudi njihov Stvoritelj. Oni koji ne žele biti „stvorenja“ tvrde da imaju autonomiju u stvaranju sebe u duhovno nadareno biće i u proizvodnji svijeta vlastitog dizajna, ne želeći biti odgovorni Bogu koji za njih ne postoji. Ali zato su u strahu odgovorni moćnicima ovoga svijeta. Njihova autonomija nije suverena jer je neprestano pod pritiskom onih „demona koji su zauzeli mjesto“ Boga Stvoritelja i Otkupitelja. Bog Stvoritelj poštuje autonomiju svojih stvorenja jer su na njegovu sliku stvoreni iz ljubavi. „Demoni“ ne poštuju autonomiju svojih suradnika iz ljubavi, nego isključivo iz koristi. „Korisnost“ je po naravi neprestana ugroza autonomije čovjeka u službi „demona“.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.