O identitetu kršćanina katolika

Svaki od nas, kao ljudsko biće, podvrgnut je životnom procesu mijenjanja kako u oblikovanju vlastitog života tako i u usmjerivanju životnog puta. To isto vrijedi i za čovjeka koji je doživio – svjesno ili nesvjesno - promjenu svog životnog puta takve naravi da je njegov životni put poprimio specifični sadržaj, posebnu dinamiku izražaja i oblikovanja svega onoga što je vlastito čovjeku kao najodličnijem biću na ljestvici svih bića na Zemlji. Pojava tog i takvog ljudskog bića na ovom svijetu se tako radikalno razlikovala od već postojećeg čovjeka na zemlji da je to ljudsko biće dobilo svoje vlastito ime, svoj vlastiti naziv. Ime tom „čovjeku“ je kršćanin.

Čovjek, ne kao kršćanin nego jednostavno čovjek kršćanin ušao je u svijet u poznatom povijesnom času i na poznatom mjestu. Od časa, kada je Čovjek, jedan član čovječanstva: Isus koji je Krist, Bog došao na svijet, postoji za svakog pojedinog čovjeka mogućnost da se „nanovo rodi, da postane novo ljudsko biće“, da bude i da živi ne samo kao čovjek nego kao kršćanin.

Novo ontološko određenje čovjeka u povijesti čovječanstva

To je to ontološko određenje koje unosi razliku između ljudi unutar čovječanstva već dvije tisuće godina sve do danas. U čemu se sastoji ta razlika? Što je ono što čini čovjeka kršćaninom i time drukčijim od drugih? Pitajmo preciznije: što čini kršćanina kršćaninom? Još preciznije: što čini kršćanina katolikom? Jedinstvenog odgovora na sva ova pitanja nema. Zašto ih onda uopće postavljati? Nije li istina da ta pitanja unose nemir među ljude? Nema li pravo onaj glas koji nam dovikuje: prestanite već jednom stvarati razlike među ljudima. Prestanite već jednom s definicijama čovjeka koje nemaju vezu s čovjekom kakvog ga je stvorila evolucija. Priznajte već jednom da imamo svi jedno te isto porijeklo od zakona evolucije koji su učinili od nas ono što jesmo, i koji će od nas učiniti i ono kakvi želimo biti, ali i koji će od nas možda učiniti i ono, što ne želimo biti. Prihvatite već jednom stvarnost koja od nas traži da upoznamo te zakone evolucije i da u skladu s njima oblikujemo mladu generaciju u nadi da će tako nastati društvo miroljubivih, sretnih i poštenih ljudi u kojem će svatko živjeti po svojoj volji, po nacrtu vlastitog života i ostvarivanja osobnih potreba. Nitko i ništa ga neće više sprječavati u tome: niti naviještanjem Božje volje; niti zastrašivanjem paklenom kaznom; niti propisima i zabranama morala, etike i zakona. Čovjek, taj vrhunac stvaralačke evolucije, postat će svoj na svome, suveren, autonoman – zakon samom sebi, i što je bitno: postat će konačno sretan.

Pa to su priče iz nedavne prošlosti

Tko misli da su ove rečenice i tvrdnje proizvod mašte najvećih sanjara, tzv. utopista prošlog vremena, vara se. Ove rečenice i tvrdnje su sadržaj humanizma, svjetovnog humanizma ili ljudskog humanizma, za razliku od kršćanskog humanizma. Taj sekularistički humanizam više je ili manje svjetonazor današnjeg svjetskog društva, zapadnog društva. U njegovoj perspektivi stvaraju se odnosi među ljudima; obrazuju se mladi, donose se zakoni pod parolom ili sloganom: sve za čovjeka i samo za čovjeka; sve za čovjeka po njegovoj volji, po njegovom razumu s jednim jedinim ciljem: omogućiti zadovoljavanje individualnih, specifičnih, amoralnih potreba kao ostvarenja apsolutnog prava čovjeka na vlastitu sreću. Tko ima nešto protiv toga? I zašto bi imao netko nešto protiv toga?

Katolički vjernik ima drukčije uvjerenje

Primjerice, zašto ja kao kršćanin, i k tome još kao katolik, imam nešto protiv toga? Da kao kršćanski katolik moram imati nešto protiv takvog shvaćanja života, razumije se po samom sebi jer inače nema smisla da se nazivam katolikom, kršćaninom? Ja jesam humanist, ali zašto moram ispovijedati da sam kršćanski humanist i da sam time automatski protivnik sekularističko-ateističkog humanizma ili svjetovnog humanizma? Kod toga - silom prilika – pojavljuje se pitanje osjećam li se još ugodno u koži kršćanskog humanista u današnjem vremenu i društvu u kojem ime kršćanin, katolik stvara neugodne asocijacije kod nekih naših sugrađana, pa čak i reakcije sažaljenja, sve tamo do preziranja i nasilja?

Nisam li bio tu i tamo zatečen osjećajem manje vrijednosti što sam katolik? Iz tako nastale nesigurnosti artikulirao sam pitanje, ne bih li trebao i ja postati modernijim u svom stilu života; u tumačenju članaka kršćanske vjere; u razumijevanju etike i morala današnjeg čovjeka? Nisam li htio shvatiti duh II. vatikanskog sabora baš u smislu tog pitanja pokušavajući svojim djelovanjem i svojim ponašanjem da se to zaista i dogodi, naime da se Crkva modernizira, da se prilagodi mentalitetu današnjeg čovjeka tumačeći vjeru i moral na način da današnji čovjek može to razumjeti, i što je još važnije, da može prihvatiti nauk i naviještanje? Nisu li se strukture Crkve kao institucije mijenjale u svjetlu suvremenog shvaćanja uloge autoriteta i institucija općenito, pa zašto se to ne bi moglo učiniti i danas? Mogli bismo spomenuti mnoge druge pojave ove naravi među vjernicima, među teolozima i službenicima Crkve. Primjerice aktualni projekt „sinodalnog hoda“ ili demokratizacije crkvenih struktura.

Katolički kršćanski identitet je nepromjenljiv

Iz ovoga zaključujemo na nešto bitnog, kada je pitanje odnosa kršćanskog vjernika prema današnjem društvu; kada je pitanje odnosa Crkve i kršćanskog svjetonazora prema današnjoj civilizaciji i stanju kulture. To bitno se zove kršćanski katolički identitet. To bitno je sadržano u tvrdnji: čovjek bez Boga nije u stanju postići savršenstvo sposobnosti i osobitosti svoje ljudske naravi, i, što je isto, nije u stanju postići svoju sreću i svrhu svoje egzistencije, svoga postojanja.

Stručno formulirano: sekularistički humanizam kao projekt života bez etičke odgovornosti Bogu Stvoritelju i Otkupitelju i bez poštivanja Božjih zapovijedi i naravnog zakona intelektualno je i moralno gledajući promašeni projekt na štetu čovjeka i ekologije svijeta.

To nije teoretski zaključak nego zaključak iz činjenica, iz iskustva današnje civilizacije. Sekularistički humanizam pokazuje se i dokazuje nedostatnim humanizmom. Činiti sve za čovjeka, a to je slogan humanizma, na način kako to čini sekularistički humanizam: to je humanizam bez vertikale u božanski svijet, to je humanizam bez održavanja svijesti o Uskrsnuću i vječnom životu. Taj i takav humanizam nema u sebi snage učiniti čovjeka zadovoljnim i odnose među ljudima i narodima pravednim, pomirenim i slobodnim.

Kriza sekularističkog humanizma

Kritički humanisti danas otvoreno priznaju: do krize današnje civilizacije nije došlo zbog toga jer religiozna i kršćanska svijest nisu dovoljno odstranjene iz javnog života, kako je predviđao plan modernista i agresivnih ateista, nego baš obratno: duboka i kako izgleda za sada nesavladiva kriza današnje civilizacije zahvatila je modernog čovjeka i današnje društvo zbog iracionalne umišljenosti intelektualnih snaga da čovjek može bez Boga razvijati sebe i graditi svoju sreću isključivo po svojem projektu, u prvoj liniji snagom „instrumentalnog razuma“.

Taj idejni zaokret čine oni isti koji su bili zagovornici i propagatori projekta „moderne“, projekta prosvjetiteljstva. Mnogi su to bili u dobroj volji, iz vjere u čovjeka, u njegove sposobnosti i u njegov razum. Vjerovati u čovjeka, u njegov razum je ispravno. Stoga je bilo posve u redu da je čovjek izašao iz svijeta mitologije, iz svijeta mnogoboštva. Stoga je bilo posve u redu da se čovjek emancipirao iz vladavine autoriteta koji su crpili svoju snagu i svoje priznanje nižih slojeva zbog njihovog neznanja i njihove materijalne nemoći. Ali nije bilo u redu da su zagovaratelji ljudskog dostojanstva zaboravili ili namjerno negirali činjenicu da je čovjek stvorenje, da ima Stvoritelja koji je čovjeka stvorio iz ljubavi na svoju sliku kao temelja ljudskog dostojanstva s ciljem spasenja kroz uskrsnuće na vječni život.

Kriza današnje civilizacije nerješiva je bez priznanja da je čovjek stvorenje koje je odgovorno Stvoritelju za svaki svoj potez. Humanizam kao služenje čovjeku u svim oblicima i perspektivama postignuća sreće prihvatljiv je i bit će uspješan pod jednim uvjetom: da služi čovjeku stvorenju, a ne čovjeku koji stoji izvan Božjeg i naravnog zakona. Takav humanizam, humanizam sa sloganom „sve za čovjeka, za njegovu sreću i spasenje uz Božju pomoć“ prihvaća katolički vjernik i spreman je odgovorno surađivati na njegovoj izgradnji. Takav humanizam, humanizam uz Božju pomoć, jedino je u skladu s ljudskim razumom i s ljudskom naravi.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.