O „vrijednom“ i „nevrijednom“ životu u etičko-svjetonazorskoj perspektivi

Danas je već očigledno da veliki napredak u medicini postavlja načelna pitanja za etiku koja se izravno tiču dostojanstva čovjeka i ljudskih prava. Medicina kao znanost principijelno je upravljena na čovjeka, na njegovo zdravlje, na kvalitetu života, na život u cjelini. Na kojega čovjeka, na koju vrstu zdravlja i kvalitete, na koliko dug život, postavljaju se ovdje neminovno pitanja. Kod pitanja „na kojega čovjeka“ ne bi trebalo ili čak ne bi smjelo biti sumnje ili oklijevanja. Odgovor treba ili mora glasiti: kod svakoga čovjeka, bez bilo kojih uvjeta jer to traži vrjednota: „dostojanstvo“ čovjeka kao ustavna vrijednost koju država mora štititi i jer to traži ispovijedanje istine da je čovjek stvoren na sliku Božju. U sekularnoj državi ta se istina više i ne spominje. Ova jasna principijelna određenja doživjela su i doživljavaju sve više i bez grižnje savjesti nepoštivanje sa strane samih građana - većega broja, grupacija - i time  posljedično države: zakonodavca. Posljedično ovo ponašanje države uvlači medicinu u jako velik problem. Pokazat ćemo cijeli slučaj na prenatalnoj dijagnostici koja jest simbol velikoga napretka medicine. Prenatalna dijagnostika djelomično je uvedena i s namjerom da se spriječi rođenje bolesne djece. Ovdje je očito da prenatalna dijagnoza prisiljava da se donese sud o kojem ovisi život ili smrt jednoga ljudskoga bića. Taj je sud „vrijednosni sud“ o tobože „nevrijednom“ životu. Donosi ga liječnik ili više njih. Čovjek prisvaja pravo reći da dostojanstvo čovjeka ne vrijedi za ovoga bolesnoga ili hendikepiranoga ili manjkavom kvalitetom pogođenoga života te se njemu smije oduzeti pravo na život, redovito abortusom.

Ustavna određenja nemoćna?

U ustavu stoji posve drukčije određenje: dostojanstvo čovjeka je nepovredivo, nedodirljivo, dakle bez „da ali, ako...“. Ustav zabranjuje negativne sudove o životu bilo kojega čovjeka. Pa ipak se događa nelogično i skandalozno u državama danas što izražavamo ovako: ne smiješ ubiti dijete; ali, ako su ispunjeni ovi uvjeti, onda ja, država, inače stroga čuvarica prava čovjeka, osobito prava na život, dopuštam da ubiješ dijete na svoj račun (već se traži na račun države); ne ću te kazniti. Nadodajmo još jednu misao k tomu o motivu države. Država znade da djeca rođena s teškim bolestima moraju biti zbrinuta; da se roditeljima mora financijski i drukčije pomoći. To je imperativ humanosti i principa solidarnosti. Ali, to je povezano s velikim troškovima. I tu započinje mudrovanje svake vrste. Medicina si treba postaviti slijedeće pitanje: zar da ja kao znanost očuvanja života budem degradirana na službu selekcionara koji će donositi sudove koje je dijete vrijedno da dođe na svijet i da živi svoj život u dostojanstvu a koje to nije? Zar moj etos ne glasi: spašavati život pod svaku cijenu, pita liječnik.

Kulturalna i svjetonazorska pozadina diskusije o „vrijednom“ životu

Kod nas u Hrvatskoj i općenito u zemljama istočnoga bloka možda postoji nepoznavanje pokreta u zapadnim zemljama pod nazivom „kulturna revolucija“ od 1960-ih godina. Jednostavno se može ustvrditi da su zapadne industrijske zemlje doživjele u nekoliko godina temeljne promjene u shvaćanju života. Srž te promjene čini težnja za individualnom slobodom po vlastitoj volji, bez ograničenja svake vrste, a najviše tradicionalnoga morala. Princip osobnoga života je glasio: samoostvarenje, autonomija i osobno uživanje s ciljem: biti oslobođen od problema. Naravno, temeljna pretpostavka takva načina života jest: trajno zdravlje i financijska mogućnost za ugodan život. Tražiti sreću i „uživati život“ bilo je potpuno sekularizirano: mlade je zanimao samo ovaj svijet; o drugom svijetu nisu htjeli ni čuti. Život se nije više doživljavao kao dar Stvoritelja i time kao vrsta zaduženja i zadaće učiniti štogod korisno. Svatko je za sebe bio suveren nad životom. Pitanja: odakle, kamo, zašto sve oko nas - nisu se postavljala. Mladi i stariji revolucionari živjeli su ateistički: bez misli ili ideje na Boga i njegove zapovijedi. „Novi“ čovjek postao je nesposoban metafizički razmišljati. Stvarala se paradigma sretnoga i uspješnoga života. Stvarali su se kriteriji za dobar i vrijedan život. Logično tomu stvorio se pojam „nevrijednoga“ života. To je život bez zdravlja, bez financijske podloge za neprestano traženje sreće i uspjeha. Rodila se kod toga strašna želja da se bolesnom priječi doći na svijet. Pod udarom toga koncepta života našao se pojam „dostojanstvo“ čovjeka. U čemu je ono zapravo utemeljeno i tko je njegov najveći zaštitnik? Tko određuje što mora pripadati čovjeku da bude sačuvano njegovo dostojanstvo? Ako je to svjetonazor autonomije – čovjek je gospodar života, onda se sadržaj dostojanstva određuje autonomno: po osobnoj volji. Mi vjernici molimo: Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Današnji ljudi - mnogi i sve više ih ima - proglašuju, viču, prijete: Moja se volja mora ispuniti, a ne nekoga drugoga pa ni Boga, ako još na njega misle.

Uloga Kantove filozofije

Prvi korak na tom putu učinio je filozof I. Kant. Po njemu neko živo biće ima „dostojanstvo“ ako je u stanju slobodno spoznati ćudoredni zakon, kako to „razum“ određuje, i živjeti po tom zakonu. Dostojanstvo dolazi čovjeku samo na temelju njegove sposobnosti da pomoću razuma i u slobodi autonomno ispunjava ćudoredni zakon. Dakle, čovjek stvara po tome sam sebi „dostojanstvo“ kao razumno biće, on ga sam konstituira, a ne da ga prima kao dar od Stvoritelja Boga time što dolazi na svijet. Takvo stajalište uključuje misao da tjelesno-naravnom životu u sebi ne pripada dostojanstvo nego samo autonomnom razumnom biću kakav je čovjek. Takav se čovjek razumijeva kao individua koja živi iz samoga sebe i kroz sebe, i koja ne treba drugoga, ni Boga ni drugoga čovjeka.

Za tu individualističku i idealističku sliku čovjeka vrijedi ovisnost o drugome ili biti u stanju da trebaš drugoga kao nezrelost čovjeka ili kao samo-producirana maloljetnost ili naravna i bolesna forma ljudske egzistencije koja je nevrijedna u sebi. Jako začuđuje da su takvu etiku mogli zastupati tako veliki i znameniti filozofi kao Platon i Aristotel. Očito njihov „razum“ nije doživio ono Svjetlo koje je došlo na svijet u noći u Betlehemu rođenjem Sina Božjega Isusa Krista. Ljudski razum, dakle, nije mogao doći sam po sebi do onih spoznaja koje je donijelo na svijet kršćanstvo. S kršćanstvom: s etikom milosrđa Boga i s etikom ljubavi Boga i bližnjega došla je na svijet spoznaja da je svaki čovjek Božje stvorenje, i to stvorenje na sliku Boga Stvoritelja koja je jamstvo za dostojanstvo čovjeka. Temelj i razlog tog dostojanstva jest smrt Kristova na križu. Kristov križ temelj je vrijednosti svakoga ljudskoga bića: zdravoga i bolesnoga, mladoga i staroga, bogatoga i siromašnoga, obrazovanoga i nepismenoga.

Isus Krist početak naviještanja i obrane dostojanstva čovjeka

Nitko na svijetu: ni pojedini čovjek, ni partija, ni država, ni ekonomija, ni znanost ne smije dirnuti u dostojanstvo čovjeka sprječavanjem njegova prava na život. To je apsolutna cezura u povijesti čovječanstva koju je donio Sin Božji Isus Krist na svijet i koju od prvoga časa svoga postojanja naviješta kršćanstvo: Katolička Crkva kao Mistično tijelo Kristovo zajedno s vjernicima: s Božjim narodom. Dostojanstvo čovjeka i odatle dolazeći zahtjev za pravo čovjeka na život jesu neuništivo mjerilo – norma – za etički prilaz k čovjeku za sva vremena i za svaki ljudski autoritet bilo koje vrste. Tko god se usudi djelovati protiv te norme, ne može izbjeći diskvalifikaciju svoga čovještva i ne može izbrisati svoje ime i prezime s popisa ubojica i mrzitelja čovjeka. Nažalost, moramo konstatirati da današnja civilizacija zapadnoga svijeta rađa utjecajne i vladajuće mislioce koji ne priznaju dostojanstvo čovjeka kao jedinu normu postupanja s čovjekom jer su izbrisali iz svoje svijesti istinu da je čovjek stvoren na sliku Božju i da jest stvorenje Božje. Doživljavamo danas da se moderno vrijeme vraća u epohu prije dolaska kršćanstva: u epohu mitologije i vladavine bogova stvorenih ljudskom voljom. Posljedice ovakvoga svjetonazora i norme života u ljudskom društvu moralo je doživjeti moderno vrijeme 20. stoljeća. Takve ideje dale su temelj za zločine u ime arijske rase, za zločine u ime radničke klase, za genocide i revolucije ovih ili onih ideja. Treba se bojati da naše vrijeme stupa u sličnom smjeru: u smjeru razlikovanja između vrijednoga i nevrijednoga života. Već smo jako daleko na tom putu kroz praktično kršenje dostojanstva svakog čovjeka kao ustavnoga prava: prije rođenja, na putu života i na kraju života. Taj razvoj moderne civilizacije baš u tom smjeru zavrjeđuje označavanje: živimo u „civilizaciji smrti“. Riječi su to svetoga pape Ivana Pavla II.                                                                                                           

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.