Crkva i projekt svjetskog jedinstva etičko-vrijednosnim sustavom

Živimo u postmodernom vremenu u neprestanom procesu globaliziranja. Time svraćamo pozornost na neke činjenice koje nam neumoljivo poručuju da je čovječanstvo postalo jedna globalna zajednica različitog sadržaja. Zbog globaliziranja „abc“ naoružanja se globalna zajednica doživljava kao „zajednica ugroze“. Zbog izvandržavne primjene nasilja govorimo o svjetskom terorizmu i kriminalu. Zbog ekonomskog i industrijskog izrabljivanja zemlje, zraka i vode svuda u svijetu, govorimo o globalnoj ekološkoj krizi planeta Zemlje. Popis nabrajanja strahota našega svijeta je dug. Pa i pandemija koronavirusa spada ovamo. No treba priznati sa zahvalnošću da ima i blagodati današnje civilizacije procesom globalizacije.

U s vezi s tim činjenicama htio bih prikazati jedno drugo važno područje koje nameće svoje probleme zbog nastajanja globalne zajednice. To su pitanja, to su problemi načina i normi zajedničkog života milijarda ljudi. Razmišlja se još uvijek o projektu svjetskog jedinstva „etikom konsenzusa“. Katolička Crkva kao da je na svoju inicijativu preuzela vodstvo u dijalogu s drugim velikim religijama u izradi konsenzusa o duhovno-etičkom sustavu globalne zajednice na svijetu. To izražava rečenica II. vatikanskog koncila: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika...“

Priznanje prava, koja pripadaju svakom čovjeku, pokušaj je da se postojeće tradicionalne vrjednote zaobiđu; da se ne moraju pitati religija/vjera i drugi metafizički koncepti života, nego samo „razum“ kao jedino zajedničko svim ljudima. Politički stoji iza toga volja da se čovječanstvo ujedini preko prava koja ljudi, društvo, definira u konsenzusu (UN deklaracije, rezolucije), i tako ne povrjeđuje kulturne razlike koje počivaju na različitom sustavu vrjednota, na religijama kao izvorima vrjednota. Odatle slijedi da svatko može poštivati i prakticirati svoju religiju, naravno u okvirima pravnog reda, ali svi su obvezatni bez uvjeta poštivati ljudska prava. Je li to moguće ili pak iluzija jer je istina da religija ima direktnu vezu s pravima čovjeka odnosno da određena religiozna uvjerenja proturječe nekim od prava čovjeka?

Globalna zajednica i sustav vrjednota

Pojam „globalna zajednica“ naviješta da je nađen zajednički jezik na razini svijeta koji omogućuje stvaranje jedne svjetske zajednice ljudi. Jesu li članovi te zajednice istomišljenici s istim ciljevima i vrjednotama ili pak postoji konsenzus samo u temeljnim pitanjima života, to treba utvrditi. Nema suglasnosti o tome treba li stvoriti jednu kulturu za cijeli svijet ili pak treba ostati na sadašnjem stanju: kulture pojedinih grupacija trebaju ostati kakve jesu s etičkim zahtjevom da se svaka kultura poštuje kao ravnopravna i jednako vrijedna. Usporedbi kultura ne smije biti u smislu vrjednovanja „bolja – lošija“... Kulturni relativizam mora biti legaliziran i prakticiran.

Koje su to globalne vrjednote? S pomoću znanstvenih istraživanja pod vodstvom antropologa i etnologa doći će se do izrade jedinstvenog sustava vrjednota za sve skupine ljudi (ne govori se o narodima, nacijama). Dade se naslutiti da, primjerice, ni jedna kultura ne tolerira gatanje, krađu, nasilje unutar svoje grupacije. Isto vrijedi i za zabranu incesta. Osim toga postoji jedinstveno stajalište da je patnja nešto negativno; da je smrt nešto misteriozno - zato ritualni pogrebi. Postoje zajednički moralni principi: osuđivanje ubojstva, mučenja, silovanja.

Svi ovi podatci opravdavaju zaključak da možemo govoriti o postojanju univerzalnoga moralnog osjećaja kod svih kultura na svijetu. Upravo to je oduvijek zastupala klasična filozofska etika i kršćanska etika govoreći o „sjemenu Logosa (Božje Riječi)“ posijanog po cijelom svijetu, specijalno u dušama čovjeka. Kod toga se spominje savjest kao sastavni dio ljudske osobe. Odatle zaključak da svaki čovjek kao razumno biće može otkriti Božji moralni zakon - naravni zakon - i u svojoj savjesti spoznati obvezu ispunjavanja toga zakona. Teološki kažemo: svaki čovjek, jer ima savjest, može se spasiti slušajući svoju savjest iako se nije pokrstio ni prihvatio vjeru Krista (ljudi prije Kristova rođenja). Živjeti po svojoj savjesti čin je „krštenja željom“.

Geni izvor morala?

Naravno, suvremeni sekularizirani i ateistički usmjereni čovjek ima jedno drugo tumačenje činjenice postojanja univerzalnoga moralnog zakona u svim kulturama svijeta, a ne samo kod kršćanstva. Za nas katolike ta je činjenica razumni trag koji nas vodi do Božje egzistencije i koji bi trebao svakoga razumnog čovjeka barem povesti na put traženja Boga Stvoritelja. Međutim, mnogi postmoderni ljudi, prije svega znanstvenik prirodoslovac, ostaje vjeran svojoj „religiji“: znanosti.

On ovako tumači spomenutu činjenicu o univerzalnom moralnom osjećanju kod ljudi svih kultura. Jedni govore o genima u ljudima, i njih smatraju izvorom morala. Jednostavno rečeno: moralni geni čine nas moralnima. Konkretno rečeno: da sam ja altruističan čovjek, zahvaljujem genu altruizma. Ista logika: da sam egoist, nisam kriv jer posjedujem egoistički gen. Po ovom projektu znanstvenici će provesti grupne testove populacije jednog društva (zašto ne jedne nacije?). Ako se ustanovi da je taj gen egoizma kod svakog čovjeka ili barem kod većine jedne određene kulture, onda treba zabaciti kulturni relativizam i prihvatiti da postoji samo jedna kultura: kultura „gena egoizma“. Kakav bi bio rezultat u Hrvatskoj?

Duh kapitalizma temelji se na genu egoizma?

Što sada činiti? Kako doći do „gena altruizma“? Zar je uopće jedna takva misao dopuštena pred „bogom gen egoizma“? Zašto da ne organiziramo svoje društvo po volji „gen egoizma“, a ne izmišljati novi „gen altruizma“? Odakle znamo da je taj novi bog „gen altruizma“ bolji nego bog „gen egoizma“? Nije li načelo evolucionizma da „jači preživljava“ zakon tog boga gena? Nije li konkurencija slobodnog tržišta zakon „duha kapitalizma“? Taj „duh“ je duh boga „gena egoizma“, zar ne? Dakle, treba ga poštovati! Naravno, ako smo još dovoljno „pobožni“ i voljni vjerovati biokemiji.

Izgleda da je jedna grupa znanstvenika još dovoljno pobožna pa se bavi novim projektom: kako stvoriti dobrog solidarnog čovjeka protivno volji „gen egoizma“? Naime, ako ne postoji dobar moralni gen, nego samo egoistički, zločesti gen, onda trebaju „pobožni“ znanstvenici započeti stvarati jedinstveni moral s pomoću genetičke tehnologije, medicinski. Zašto je ljudski genij izumio tu divnu tehnologiju ako ne za dobro čovjeka, ako ne za sveopći napredak: za raj na zemlji? U redu. Ali se postavlja pitanje zbog čega se pobožni znanstvenik odlučuje za „gen altruizma“, a „protiv gena egoizma“ koji je po volji „boga slučaja“ evolucije i razvoja? Ima opet drugih koji izvor morala i moralnog osjećanja traže u procesu socijalizacije, u odgoju. Odgojem postaje čovjek moralno biće. To odgovara činjenici da čovjek dolazi na svijet kao nemoćno dijete, da treba roditelje i njihovu naravnu spontanu spremnost na osiguranje života i razvoja, i ljubav. Tu se dobivaju univerzalne moralne sposobnosti. No protiv obiteljskog odgoja danas se svim silama bori rodna ideologija koja postaje bitni element svjetonazora EU. Svuda samo problemi.

Globalni konsenzus - jedini kriterij moralnosti?

A što je sa starim zlatnim pravilom: Što ne želiš da tebi drugi čini, nemoj ni ti činiti drugome….? Baš u ovome konsenzusu ostvaruje se to zlatno pravilo. Njegovo univerzalno prihvaćanje i njegovo širenje, naviještanje od strane priznatih duhovno-intelektualnih autoriteta sa svih strana svijeta i svih kultura moglo bi biti potvrda - ne dokaz - za to da se ovdje radi o temeljnoj etičkoj istini. Naravno, globalno prihvaćanje pruža nam samo izvjesno normativno opravdanje. Možemo prihvatiti da se zaista radi o moralnom idealu ako svi ljudi pripisuju tom idealu veće značenje nego idealu koji zagovara samo jedan narod, samo jedna kultura. Znači li to da smo prešli i ovdje na princip „većine“ koji vrijedi u politici? Dakle: da većina (koja, kako velika, u kojem omjeru?) odlučuje što je etičko, moralno, što je istina…? Primjer. Ako se većina nacija slaže u tome da su žene, migranti, hendikepirani… ljudi druge klase i da treba tako s njima postupati, bi li prihvaćanje te predrasude kroz većinu u svijetu opravdavalo i sam taj negativni sud, i tako bi ta predrasuda postala etički ispravnom po principu da većina određuje što je dobro i što je loše? Time bi bio riješen problem jedinstva „svijeta“, tako bi bio nađen odgovor na pitanje o pravima čovjeka. Ali time bi se zanijekao temelj razvoja moderne kulture koji glasi: čovjeku kao takvom pripadaju sva ljudska prava bez njegovih osobina, bez činjenice stoji li iza toga većina ili manjina.

Zaključak

Globalni konsenzus kao kriterij etičnosti znak je siromaštva ljudskog duha, znak je zalutalosti skupina ljudi koje hoće vladati nad moralom i etikom. To je primjer kako je jadna etika koja se bazira na empirijskim datostima, tobože na činjenicama, i time na prirodnoj znanosti, a ne na metafizici, filozofiji ili religiji… Normativni globalisti i sekularisti, koji grade svoju etiku na empirijskim promatranjima i zapisima – anketama, statistikama - posjeduju siromašni, slabi i promjenljivi kriterij za etičko-moralni život. Kriterij je slab jer samo neke čine ili vrjednote odbacuje kao nemoralne, npr. ubojstvo, krađu, silovanje. Priznanje prava čovjeka, koja pripadaju svakom čovjeku je baš taj pokušaj da bi se našla ipak neka stabilna osnovica, jer je empirijska osnovica slaba za utemeljenje globalnih vrjednota. Jakim globalistima odgovara takvo rješenje jer znaju da ni Opća deklaracija ljudskih prava, ni sav korpus međunarodnih zakona, rezolucija, međunarodnih konferencija o pravima žena, o zaštiti okoliša.... ostaju neučinkovitim iz različitih razloga, među kojima je najjači osobni ili grupni interes. Bez idejno-moralnog jedinstva nema zajedništva.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.