Djelomični uvidi i cjelokupna slika

Možda smo doživjeli tajnu života koja glasi: Gledaj svaki dan na taj konkretni svijet kao da to činiš prvi put. Da bi taj izvor bio još učinkovitiji, napiši o tome malo pismo dragom Bogu. Imam i drugu preporuku: Promatraj taj svijet kao da je to posljednji put. U čemu se sastoji tajna ove male intelektualne vježbe? U tome da se svatko stavi u stanje da doživljava svijet kao nešto posve novo, kao nešto što je upravo tek sada nastalo. Tako se možemo iz noći kaosa probuditi u novi svijet i jučerašnji tamni dan doživjeti kao nešto što je zauvijek nestalo u prošlost. Kao da promatramo doživljaj nekog potopljenog svijeta, premda smo se ponovno usidrili u njegovu moru kao njegov dio. O „starom“ prošlom svijetu znamo danas jako mnogo. No, budimo iskreni: to znanje o milijardama godina starosti našeg svijeta ne znači nam gotovo ništa jer ta starost ili prošlost nije naša starost, mi živimo samo u sadašnjosti. Kad promatramo uvijek iznova naš svijet, čini nam se i naša starost kao nešto nevažno, kao nešto nepostojeće. Naime: mladom čovjeku sja isto sunce kao i starom. Siromah živi u istom stvorenom svijetu kao i bogataš. Sve ovisi o tome čemu i radi čega se netko može radovati. Za svakoga u svijetu postoji dovoljno razloga i povoda za radost. Ili zar prolaznost vremena: sekunde, minute, sate drukčije doživljava čovjek sa satom marke Rolex nego netko s običnim satom ili sa slušanjem odbijanja sata crkvenog tornja? Vrijeme je vrijeme iako sat nije sat. Svi smo mi, dakle, u jednom jednaki: u trajanju sekunde, minute, sata. Minute nisu brže ili sporije ovisno o marki sata. Mjera za prolaznost za sve je ista. No, to je samo dio istine. Svijet i život možemo promatrati iz vanjske i nutarnje perspektive. Tu postoje razlike. Vanjski izgled, da tako kažem, svijeta svima je jednako stavljen pred oči. Nutarnji pogled kod svakoga je različit, i to jako različit. Upravo te razlike čine životnu sudbinu svakoga pojedinog čovjeka. Bijeda, bol, samoća, tuga prisiljavaju nas da gledamo svijet drukčije, da ga drukčije doživljavamo. Kao da svatko ima svoje naočale. Kod toga se ne radi samo o tome što mi u svijetu doživljavamo nego o tome kako mi svijet doživljavamo. Nije odlučujuće samo to koji smo film gledali nego kako smo ga doživjeli.

Film svojeg života ne možemo ponavljati, ponovno gledati. Svaka je scena nešto jedinstveno i novo. Svatko od nas ima svoj vlastiti svijet, njega doživljava na svoj osobni način. Film je načinjen po vlastitoj mjeri, razvijen specijalnom osobnom tehnikom, stvoren je za nas i samo za nas. Usprkos svemu tome moramo priznati činjenicu da smo mi samo dio toga svijeta. Svijet, naime, doživljava i nas. Mi igramo određenu ulogu u tom filmu. Mi smo sposobni tu svoju ulogu promatrati. Mi smo istovremeno igrači i promatrači. No, mi nismo u stanju predvidjeti sve što će se događati u filmu i hoćemo li na kraju biti zadovoljni ili nezadovoljni svojom ulogom. Dakle: naša uloga nije precizno ni definitivno oblikovana. Iznenađenja će biti: radosnih i žalosnih. Uvijek se moramo ponovno pitati kako će stvari ići dalje. Što nam je svijet pripremio i što namjerava s nama činiti? A što smo mi svijetu pripremili u svojoj režiji, kao osobni režiseri? To su pitanja koja nam dolaze iz našeg srca, iz dubine našeg bića. Znademo li odgovor na njih? Komu se možemo obratiti za savjet? Znanosti?

Znanosti gledaju na svijet posve drukčije nego mi. Otprilike već 500 godina znanosti u zapadnom svijetu rade na tome da sve subjektivno, doživljaje, izbace iz istraživanja. Njih zanima samo objektivno. Što je neki istraživač sanjao, to ne zanima nikoga i to ne smije stajati u njegovim spisima. Kao da njegovi osjećaji i doživljaji kod istraživanja nemaju objašnjavajući vrijednost o tome zašto je i kako došao do određenog rezultata, otkrića. Ljude zanima samo opisivanje izvanjskog svijeta. Tu je razlog zašto znanost, religija, umjetnost, filozofija, pjesništvo idu različitim putovima. Na štetu spoznaje cjelovite istine o materijalnoj i duhovno-duševnoj stvarnosti svega stvorenoga svijeta. Do Istine se tako ne dolazi, i ne može se doći. Time je naša sudbina zapečaćena: moramo živjeti u polumraku. 

„Vjerujem u kršćanstvo, baš kao što vjerujem da je sunce izišlo, ne samo zato što ga vidim, već zato što kroz njega mogu vidjeti sve ostalo“ (C. S. Lewis). U svjetlu kršćanske vjere svi djelomični uvidi spajaju se poput dijelova slagalice kako bi stvorili cjelokupnu sliku.       

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

.