Moralno-etički pristup nepravednom ratu u našem vremenu

Povodom obljetnice početka ruske invazije na Ukrajinu iznose se različita stajališta. Moralno-etički pristup želi osvijetliti taj slučaj iz povijesno-teoretske perspektive. Razlog za veliku zabrinutost jest još uvijek nedostatak izgleda za primirje i za uspostavljenje pravednoga mira. Ruski agresor ne može i ne želi odustati, jer još nije postigao ratne ciljeve koje je sam definirao. Uz pomoć izviđanja, oružja i obuke iz prijateljskih država Sjevernoatlantskog saveza, Ukrajina je razvila golemu volju za otporom i uspjela je djelomično potisnuti i zaustaviti rusku agresiju. Da bi se dugoročno preživjelo ili ponovno osvojilo izgubljeno područje Ukrajine, ovisi o daljnjoj, čak i povećanoj potpori izvana. Ukrajinski predsjednik suprotstavlja se ruskom predsjedniku i ne prestaje pozivati svoje sunarodnjake da se odupru agresiji, jer je to legitimni čin obrane protiv agresije. Moralno-etički gledano predsjednik je Ukrajine u pravu. Gotovo čitav svijet suglasan je u tom etičkom vrednovanju. To je zaista utješno jer pokazuje jedinstvo moralno-etičke svijesti u ovom slučaju koja, nažalost, ne postoji u mnogim drugim slučajevima moralnoga reda.

Moralni teolog ne može i ne želi proturječiti svemu tome. Pa ipak, potrebno je podsjetiti da suštinski opravdano djelovanje vojne obrane može barem djelomično izgubiti legitimitet zbog okolnosti i posljedica. Može li se i može li biti da se krvoproliće na obje strane jednostavno nastavlja bez izgleda za kraj jer nitko nije ozbiljno zainteresiran za mir? Etika upravo to traži: postupati tako da mir bude moguć. Ustupak u prekidu vatre ili čak u konačnom odricanju od daljnjih ratnih aktivnosti smatra se porazom u ratu u kojem svaka strana misli da služi pravednom cilju i odbija opasnosti za vlastiti narod i zemlju. Ipak može nastati takva situacija koja etički gledano čini misao odricanja neizbježnom.

Putinovo je stajalište pomoći vlastitoj zemlji u njezinoj bivšoj veličini i suprotstaviti se duhovnom i kulturnom utjecaju zapadne dekadencije na obnovu Rusije. Čini se da postoji u tome bliska veza između političkih moćnika i vodstva Ruske pravoslavne crkve. Tko umre kao vojnik u ratu za domovinu, može ući u nebeski raj poput mučenika, obećava patrijarh Kiril. Ova cjelokupna perspektiva ostavlja malo prostora za kritičko promišljanje u samoj Rusiji.

Predsjednik Zelinski, s druge strane, vjeruje da je ponovno osvajanje teritorija koje su okupirali Rusi moguće i poželjno, bez obzira na cijenu žrtve. Uostalom, njegovo prodorno lobiranje s velikim zapadnim silama bilo je toliko uspješno da je uz potporu obrambenog oružja iz zemalja NATO-a do sada bilo moguće odlučno zaustaviti i djelomično potisnuti neprijatelja. U ovoj situaciji, naravno, Zelinski ne želi odustati od obrambenog rata.. Na kraju, međutim, cijena, ne želeći pregovarati, mogla bi biti prevelika. Tko mu jamči da neće izgubiti sve što želi očuvati sada i u budućnosti? Tada bi šteta bila velika, a krvoproliće ukrajinskih vojnika za njihovu slobodu bilo bi uzaludno! Tu se nameće etičko razmišljanje.

Moralno-etička svijest traži spremnost na razgovore

Postoji li izlaz? Etika će Ukrajini i njezinim saveznicima savjetovati da ponovno otvore vrata razgovorima uz zadržavanje vojnog pritiska na ruskog agresora. Male geste dobre volje mogle bi pomoći u izgradnji povjerenja na obje strane. Svaki korak u tom smjeru, bez obzira na to koliko malen bio, dobrodošao je. Može biti da ipak nema pozitivnog rezultata. Ali zašto bi se pokušaj mirenja smatrao za osudu i nerealnim? Koliko će se dugo ovaj rat nastaviti? Dio privremene naravi zemaljskog života jest živjeti s kompromisima, a ne kladiti se na sve ili ništa, kao u igri na sreću. Oni koji, u duhu Isusove Propovijedi na gori, rade za mir i pomirenje na temelju pravde i ljubavi mogu se nadati da to nastojanje u konačnici neće biti uzaludno. Papa Franjo djeluje primjereno u tom smislu.

Etičko promišljanje o ratu u kratkoj povijesnoj perspektivi

Ova novonastala situacija u Europi - ratno stanje - nakon dva svjetska rata zaista je deprimirajuća. Svi veliki napori politike, znanosti, crkve, religije imali su samo jedan cilj: nikada više rata u Europi, u svijetu. Napisani su ustavi država u tom smislu; proglašene su deklaracije, konvencije…; stvorene su institucije za specijalnu zadaću (UNO i dr.): očuvanje mira u svijetu; zabrane agresije naoružanjem… Svi su bili za to imajući pred očima razaranja, ubijanja… Stanje u svijetu se stabiliziralo nakon pada komunizma (1990.), tog najbrutalnijeg izvora zla u svijetu.

Izvor i uzrok rata jest „zao čovjek“

Rekao bih: nažalost, na sve se mislilo samo se nije mislilo na jedno: nije se doživljeno povjerovalo u jednu istinu koja glasi: mira u svijetu nema dok „čovjek“ nije postao biće dobrote, biće istinoljubivosti, biće pravednosti, biće ljubavi Boga i bližnjega. Izvor rata nije ovaj ili onaj predmet nego zao čovjek, nego zli ljudi osobno i grupno koji su spremni u ime svoje ideje, u ime svog interesa, u ime smirivanja svoje pohlepe, mržnje, srdžbe i osvete… stvoriti duhovni i fizički kaos u kojem oni igraju glavnu ulogu razaranjem i uništavanjem ljudskog i općenitog života.

Kada je Srbija izvela agresiju na mladu Hrvatsku državu devedesetih godina 20.stoljeća, zapadni svijet - Europa i SAD - nije htio spoznati da se radi o agresiji jedne države nad drugom jer je živio u iluziji „vječnoga mira“ osiguranog poveljama, deklaracijama, UN snagama, međunarodnim pravom, demokracijom, ljudskim pravima… Opet se zaboravila najočitija istina: postojanje „zla“ u određenom čovjeku (grupi ljudi). Etika je poručila: obrambeni je rat  opravdan i hrvatski narod (i ljudi nekih manjina) krenuli su u organiziranje Domovinskog rata. Ratno stanje u mirnoj Europi: ubijanje, paljenje, rušenje, klanje, protjerivanje, sijanje zla, mržnje… Iluzija „tisućljetnog mira“ u EU pretvorila se u moru. EU je izdala opet samu sebe i svoj „Nikada više rata“. Koliko će dugo trajati osviještenje? Što će EU poduzeti da se takvo što više ne dogodi? Ponovit će se gotovo isti scenarij: nakon 25 godina: Rusija zauzima Krim. EU? Prijeti, pa pregovara, pa vodi dijalog, pa gradi Sjeverni tok nafte….I? Nakon 9 godina Rusija naviješta „specijalnu vojnu akciju“ oko granica Ukrajine… Ukrajina se brani… U EU nastaje ratno stanje… Deja vu! Kako sam gore opisao. Gdje su korijeni svega toga nemiloga na svijetu?

Zlo u „čovjeku“ rađa se s čovjekom

Klasična Grčka bila je duboko prožeta uvjerenjem da samo pojedinci "civiliziranih naroda" tog vremena imaju pravo na status čovjeka. Pripadnici takozvanih barbara smatrani su bićima bez prava. Iz tog pogleda na svijet i čovjeka, filozof Platon je zaključio: U slučaju napada nerazumnih barbara, "ne samo da je pobjeda potrebna za uspostavljanje pravednog mira, već i uništenje neprijatelja."

Rimljani su oslabili svoj prezir prema barbarima, ali u praksi su bili vrlo barbarski protiv svojih protivnika: 146. godine prije Krista rimska vojska uništava Kartagu, glavni grad svog najvećeg gospodarskog konkurenta. Rimljani ubijaju 60.000 vojnika i civila, a 50.000 preživjelih je porobljeno. Iste godine, druga rimska vojska sravnila je Korint sa zemljom kao glavni grad grčkog saveza i odvela sve njegove stanovnike u ropstvo.

Rimski pisac i državnik Ciceron razvio je koncept utemeljen na „naravnom pravu“ za ograničavanje ratova: ratovi bi se trebali voditi samo u slučaju pretrpljene nepravde, kao samoobrana ili hitna pomoć drugima, kao krajnja mjera nakon neuspjelih pregovora, koje vodi središnja politička sila i s ciljem da se može živjeti u miru (u to vrijeme u Pax Romana) bez nepravde. Taj pristup obuzdavanja rata etičkim i pravnim načelima postat će revolucionaran za europsku povijest.

Nadolazeće doba kršćanstva: sv. Augustin ugrađuje osnovna obilježja Ciceronova koncepta u crkveni nauk o državi i politici. Skolastički filozof i teolog Toma Akvinski sistematizira klasičnu doktrinu dopuštenog ili opravdanog rata (bellum justum): rat je pravedan samo ako ga vodi legitimna vlada, iz pravednog razloga, kao obrambenog rata ili za očuvanje općeg dobra, s pravom namjerom u vođenju rata i ratnim ciljem očuvanja mira, te kao posljednje sredstvo za obnovu zakona i pravde. Osim toga, skolastika je također iznijela neke kriterije za zakon u ratu (jus in bello): proporcionalnost korištenih sredstava rata, razlika između vojnika i civila, zaštita civila za vrijeme rata... Značenje doktrine pravednog rata bilo je i jest obuzdavanje rata i nasilja etičko-političkim pravilima. Cilj mu je smanjenje i humanizacija ratobornog djelovanja.

Dolazi Machiavelli i njegov Il Principe. Pitanja etike u vezi rata više se ne postavljaju. Ovo isključivanje etičkog tretiranja rata pokazuje prekid s tadašnjom europskom tradicijom o etičko-kršćanskim vrijednostima. Započinje razmišljanje o uspješnom ratovanju bez etičkih ograničenja. Očito je to nazadak u kulturnom razvoju koji je pokrenulo kršćanstvo..

"Raison d'être države" opravdava svako sredstvo – bez obzira na etička načela

Ono što je koncem 16. stoljeća zamišljeno kao državni raison d'être postavio je Machiavelli. Njegovi pristupi lako su prepoznatljivi u sljedećoj definiciji: "Raison d'être“ države jest načelo koje stavlja interese države iznad svih ostalih interesa. Prema tom apsolutističkom ili autoritarnom načelu, očuvanje moći, jedinstvo i opstanak države vrijednosti su same po sebi i u konačnici opravdavaju korištenje svim sredstvima, bez obzira na moral ili zakon." U toj političkoj koncepciji država stoji iznad svih etičkih načela, zauzima mjesto kao "smrtni bog" (Thomas Hobbes) za izdavanje i provedbu samih moralnih zakona. U 18. stoljeću, doba „prosvjetiteljskog „razuma“, stvoreno je „slobodno pravo na ratovanje“ (liberum ius ad bellum). O etici ograničavanja nasilja „u ratu“ (ius in bello) nije se više raspravljalo. Čak se i agresivnom ratu davao legitimitet proglasivši ga „nastavkom državne politike drugim sredstvima“. Time su bili lako prihvatljivi savjeti Machiavellija: da se ubijaju politički neprijatelji, uništavaju buntovni gradovi i republike te da se suprotstavljene etničke skupine unište kao sigurno sredstvo osiguranja vlasti.

Ovih nekoliko idejnih poteza odredilo je tijek razvoja u odnosima naroda i država sve do naših dana. Prihvaćeni su savjeti iz Machiavellijeva Il Principe s velikom lakoćom. Sve to protivno etici i moralu klasično-kršćanskom shvaćanju života postalo je sredstvo osiguranja vlasti i sustavno se primjenjuje na korist država modernog doba sve do danas. Teroristička država jakobinaca daje nacrt deportacijama desetaka tisuća svećenika i „neprijatelja“ države, 50.000 političkih pogubljenja i ratom uništenih na stotina tisuća katolika u Vendéeu. Pa Prvi i Drugi svjetski rat. Za totalitarne diktature 20. stoljeća makijavelizam je bio od temeljne važnosti. Pisac Arthur Koestler pisao je o tome kao stručnjak za staljinistički komunizam zbog svog članstva u Komunističkoj partiji. U svojoj knjizi Pomrčina Sunca (1940.) spominje visokog dužnosnika komunističke partije koji je rekao: "Na kritičnim prekretnicama povijesti ne postoji drugo pravilo osim starog pravila da cilj opravdava sredstva. Uveli smo neo-makijavelizam u ovo stoljeće. Ostale kontrarevolucionarne diktature su grube kopije. Bili smo neo-makijavelisti u ime univerzalnog 'razuma' – ostali u ime nacionalnog romantizma."

Sudbina Ukrajine: opomena i ogorčenje

Za sovjetskog vladara Staljina, Ukrajina je sa svojom težnjom za kulturnim i nacionalnim samopotvrđivanjem bila jedna od onih republika koja se mora uništiti svim raspoloživim sredstvima. U Ukrajini je od sredine 20-ih godina ubijeno 10.000 pravoslavnih svećenika, a više od 100.000 intelektualaca i osoba iz kulture deportirano je u Sibir.

Kada su se krajem dvadesetih godina kulaci oduprli sovjetskoj prisilnoj kolektivizaciji i rusificiranju preodgoja, kaznene akcije i deportacije proširene su na seljake. Staljinova politika terora, koja se kasnije naziva ubijanjem glađu - 'Holodomor' - dovela je do tri milijuna žrtava u Ukrajini, više nego u bilo kojem drugom dijelu Sovjetskog Saveza s neruskim narodima. Arthur Koestler bio je svjedok ove genocidne politike ugnjetavanja, koju su zapadni novinari i pisci često prešutjeli ili čak negirali. Kakvi su to ljudi? To su oni ljudi koji ne vole istinu. To su ljudi koji radije hodaju u tami i mrze svjetlo. Zašto tako? Iz interesa.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

.