Kako biti svoj na svome u civilizaciji bezbrojnih „načina života“?

Kako bismo mogli izdržati sa samim sobom ili samog sebe, nužno je upoznati jedan važan aspekt našega života koji je neprestani naš pratilac: samoća naše egzistencije. Ta samoća je cijena koju moramo platiti jer smo individualna osoba i jer volimo samostojnost i slobodu. Samo mi sami znamo što se događa u našoj duši, srcu i glavi. Slobodni smo, naravno, druge upoznati s našim nutarnjim životom, prije svega prijatelje i one koje volimo i u koje imamo povjerenje. Hoće li nam uspjeti njima stvoriti pravu sliku o nama tako da nas mogu razumjeti, to je druga stvar. Djelomično možda. Svjesni smo da postoji u nama i jedna takva stvarnost koju mi, doduše, osjećamo i duševno zapažamo, ali koju ne možemo opisati razumljivim riječima. O toj stvarnosti nam govore religije u svojem spiritualitetu, govore nam znamenita umjetnička djela želeći nam dati neki odgovor. Mi sami nismo u stanju to učiniti. Ta dimenzija našeg života će nam ostati neobjašnjiva jer nikada nećemo biti u stanju potpuno razumjeti vlastiti život. Ostat ćemo samim sebi nerješiva zagonetka, iako uz pomoć spiritualnosti i saznanja o mističnom doživljavanju, o kojem nas izvješćuju mistici, možemo barem naslutiti o čemu se radi.

Kako doći do nutarnje slobode? Ne kroz refleksiju nego kroz čisto zapažanje svoga unutarnjeg života. To je način kako se dolazi do odstojanja prema samom sebi. Stanje odstojanja nam omogućuje da učinimo sami sebe na neki način predmetom svoga promatranja. Mi se sada promatramo, analiziramo, vrednujemo. Što promatramo su naše misli, čežnje, naši osjećaji. Jednom riječju: naš nutarnji život. Slično se događa nakon teškog fizičkog napora: mirujući doživljavamo kako se udovi tijela smiruju, opuštaju… Što je veća sposobnost sebe objektivirati i zapažati kao predmet „izvan“ sebe, to će veća biti naša nutarnja sloboda.

Za razumijevanje ovog procesa, „kroz samopromatranje do nutarnje slobode“, navodim dvije različite stvarnosti kada je u pitanju naš osjećajni život. Za osjećaj imamo dva pojma: afekt i emocija (lat. affectum i emotio). Kaže se: afekt je spontaniji nego emocija. Aficirati znači pogoditi, udariti ili podnijeti i to u tom smislu da nas nešto izvana dolazeće pogodi, pokrene; da nas nešto prisili da nešto iskusimo (radost, žalost). Kod toga smo mi pasivni, trpeći i primajući udarce: dobre i loše. Emotio, emovere znači izvlačiti, izvući, pokrenuti prema vani. Tu je nešto što nas motivira, aktivno pokreće. Emocija je aktivni osjećaj; afekt je pasivni. Emocija je unutarnji aktivni impuls našeg osjećaja, afekt je pasivni impuls našeg osjećaja. To su samo dvije facete istog osjećaja u nama. Pasivni aspekt naših osjećaja (afekt) ima učinak da mi možemo naše osjećaje samo u neznatnom obujmu voljno dirigirati, na njih utjecati. Zašto? Jer ih mi primamo izvana kao nešto što nas udari, dotakne. Aktivni aspekt (emocija) pak čini s nama to da mi reagiramo na udarce…

Primjer: sjedim za računalom; najedanput znak za e-mail; čitam e-mail, sadržaj me uzbuđuje, ljutit sam na osobu, odmah odgovaram iz ljutnje i smirujem se… Što se događa? Nešto iz vanjskog svijeta (poruka) izaziva u meni reakciju (uzbuđen, ljutit sam). Ljutnja u meni je pasivan aspekt mojeg osjećaja. Taj događaj izvana ne mogu spriječiti, ne mogu se obraniti jer je uzrok pisanja e-maila slobodna volja pisca. Pisac, dakle, ima moć nada mnom da me uznemiri, razljuti, obraduje, da me natjera da se bavim njime. To je normalno.

Ozbiljnije je to da on ima ključ zahvatiti u život mojih osjećaja: on me može razljutiti, on me može oduševiti za nešto…Pitanje: jesam li bio slobodan kada sam odgovorio njegov e-mail? Ja sam naime samo reagirao, dakle bio sam prisiljen to činiti? Ali sam mogao i agirati: ne odgovoriti odmah nego razmisliti i onda reagirati. Pretpostavka je da sam mogao izdržati napetost, tj. ne popustiti ljutnji koja me snašla vidjevši e-mail. Pogreška u ovome: da bih se riješio napetosti, pišem odmah i mislim da sam riješio problem. Nisam ga riješio. Samo sam se oslobodio napetosti, a ne i problema. Toj zabludi podliježemo osobito onda kada smo u stresnoj situaciji, pod nekim pritiskom. Želimo se što prije riješiti stvarnih problema i to nas vodi k lošim rješenjima jer činimo na brzinu, brzopleto. Iz ovog kratkog opisivanja našega stanja u akciji i reakciji zaključujemo: 1. neki događaj izvana (e-mail) nas pogađa; 2. događaj prouzroči u nama osjećaje (ljut, radostan.); 3. iz osjećaja dolazi impuls (hoću odmah reagirati); 4.popuštam impulsu i ja djelujem (pišem odgovor); 5. napetost je za čas reducirana (zadovoljan sam). Ali ta napetost se može za kratko vrijeme vratiti jer mi dolazi sumnja jesam li dobro reagirao. Pitam se samokritično je li sam možda imao alternativu i to bolju… Žalim što nisam izdržao napetost (ljutnje) nego popustio, dakle, nisam bio slobodan, suveren i načinio sam pogrešku. Reagirao sam kao „robot“, a ne kao slobodno biće.

Nekoliko spoznaja u korist našeg identiteta i naše slobode

Ključ k slobodi leži u ovome: impuls k djelovanju (reagiranju) ne slijediti tako neposredno kako to sugerira impuls da bih trebao reagirati. Sebe savladati ili nad sobom vladati znači ne pokoriti se odmah osjećajima. To je sposobnost samosvladavanja nad sobom. Za to je potrebna snaga. Stoga nije baš zdravo neprestano potiskivati ljutnju, srdžbu…, gutati to ili pak još gore ispirati alkoholom (anestezirati). Sebe promatrati, promatrati što se u nama događa: bez komentara i analize. Time samosvijest jača…. Mi smo na taj način spremniji živjeti kako mi smatramo da je dobro, a ne kako se živi u našem okruženju.

Živjeti kako se živi? Slažem li se sa životom koji živim? To je pitanje o identitetu: o identitetu čovjeka općenito; o identitetu liječnika; o identitetu kršćanskog vjernika... Biti slobodan čovjek, to se ne dobiva badava. Biti nutarnje slobodan znači često nalaziti se u konfrontaciji sa sobom i drugima. To je mučan proces; strmi i kameniti put do slobode. Zato ga većina ljudi izbjegava. „Ljudi žive rado u Modus des Man“ (Heidegger) - na način stada, čopora, mase. Mnogi toga nisu svjesni. Stoga se gotovo nikada u životu ne konfrontiraju sa samim sobom. Čine što se danas čini: kupuje se uvijek najnovije, po modi, čita se uvijek bestseller, oduševljava se za istu „zvijezdu“, živi se u braku ili u partnerstvu po najnovijoj shemi, rastavlja se po volji kalkulacije, sjedi se na internetu satima, Facebook kao način komunikacije… Misli se da je time nađen identitet sebe. Misli se da smo netko, a zapravo smo samo „nešto“ u rukama nekoga, obično moćnih. Ne živimo svoj osobni život nego život koji je samo „način života“ i on se može zamjenjivati po volji, na mnogo načina. To nema ništa zajedničkog sa životom u slobodi, u samosvijesti, u samoodređenju.

Živjeti nekim „načinom“ života nije „život“

Živjeti samo nekim „načinom“ života je daleko od izvornog života. „Način života“ nije život nego konstrukcija određenih mogućnosti koje život sadrži. Ako se čovjek izvuče iz toga „života na način kako se živi“, doživljava: život naprosto, život u sebi, život u punini, život koji je svetinja. Kako opisati to stanje? Izvući se iz „živjeti kako se živi“ moguće je jedino kroz svijest naše smrtnosti i naše smrti, kaže filozof Heidegger. Smrtnost i smrt našeg života (našeg načina života) nam govore o tome da mora postojati „život kao takav“, a ne samo način života. Svi načini života su prolazni. Život kao takav je punina, vječan je, svetinja je, Bog je. Stoga je pravo ime za Boga: Jahve: Ja sam koji jesam. Ja sam Put, Istina i Život, naviješta Isus Krist o sebi i zaključuje: Bog - Vaš Otac i moj Otac - je Ljubav, Život.

Živjeti za vječni život čini dostojanstvo čovjeka na Zemlji

Pred licem smrti, prolaznosti, konačnosti čovjeka, nužno i razumno pitanje glasi odgovara li nama taj život kao „način života“? Ne, on nam nije po volji. Mi težimo za vječnim životom, za životom u punini, a ne samo za nekim „načinom“ života. To pitanje je konačno pitanje o našem identitetu, o našem biti konkretan kao čovjek, kao vjernik, kao otac, kao majka... Naš identitet ne nalazimo izvan našeg nutarnjeg života, niti pored našeg nutarnjeg života. Ne nalazimo ga u tome da provodimo „ugodan život“. „Uživati“ nije život, to je način života koji dolazi i koji prolazi... Ne nalazimo ga u tome da smo uspješni u životu: „uspjeh nije život“ jer dolazi i prolazi... Ne nalazimo ga ni u jednoj stvari ili fenomenu koji nam pružaju „načini života“ jedne kulture ili civilizacije. Sve su to načini koje nam pruža „izvanjski život“. Ništa od toga izvanjskog svijeta nam ne stvara naš identitet. Nigdje na izvanjskom svijetu ne nalazimo mjesto, gdje bismo bili kao svoj na svome. Tu vladaju našim životom one „snage“ koje određuju najnovije trendove društva i koje time konstruiraju horizont života za mogućnost najrazličitijih „načina života“, a ne za mogućnost „života u sebi“. U takvom izvanjskom životu se traži od nas da dobro funkcioniramo na radnom mjestu, ali i u privatnom životu. Stoga je teško oblikovati jaku ličnost s nezamjenjivim identitetom i to iz straha pred posljedicama za našu materijalnu svakidanju egzistenciju. Mnogi su „prisiljeni“ živjeti propisane „načine života“ ove današnje civilizacije na štetu pravog života: života ljubavi Boga Isusa Krista i ljubavi bližnjega koji su jedini put u vječni život.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.