Živjeti katoličku vjeru u razumijevanju svoga problematičnog suvremenika

Govoriti o standardima svijesti današnjeg čovjeka znači shvatiti: čovjek je osoba, čovjek je nositelj sadržaja svoga života, svojih odluka u odabiranju ciljeva i sredstava za njihovo ostvarenje. Razumjeti svoga suvremenika znači prihvatiti da je osobna sloboda na svakom području života i u svakom pitanju života apsolutna osnovica za življenje života. Put k tom razumijevanju jest pitanje: na kojem idejnom temelju naš suvremenik oblikuje svoje odnose prema svemu što postoji izvan njega i u njemu? Ovdje nas zanima sociološko-psihološki i antropološki pogled.

Možemo li zamisliti da je čovjek kao slobodno biće polazna točka u oblikovanju odnosa čovjeka prema Bogu i u određivanju toga puta prema Bogu? Naslućujemo da ovdje zapravo postavljamo pitanje može li čovjek doći na ideju o Bogu svojim razumom ili pak je za to apsolutno potrebna objava, dakle Božji zahvat u svijet čovjeka, hoću reći u samu ljudsku narav? Zaboravimo za čas da se Bog objavio Abrahamu, da je govorio po prorocima i konačno po Isusu Kristu. Zaboravimo za čas što nam o tome govori Biblija. Polazna nam je točka čovjek koji o svemu tome nema neku posebnu spoznaju.

Ako ispravno gledamo na povijesni razvoj svijesti čovjeka, onda možemo ustvrditi da se današnji čovjek tako ponaša kao da nije nikada ništa čuo o kršćanskoj vjeri. To nije neko taktično ponašanje. To nije neka vrsta metodičkog ateizma: živjeti kao da Boga nema. To je stvarno stanje suvremenog čovjeka. To potvrđuju paradigme: odsustvo Boga iz svijesti čovjeka; filozofija „mrtvog Boga“; nesposobnost čovjeka za metafiziku i transcendenciju... Čovjek kao da ima znanje o tome da se nešto događalo u tom smislu prije 2000 godina. On ima spoznaju da je Isus povijesna ličnost, da je ustanovio Crkvu kao zajednicu njegovih učenika i vjernika. Čovjek ima znanje o povijesti Izraela i njegova nacionalnog Boga imenom Jahve... I to je sve. Znanje kao i svaki drugi podatak o prošlim događajima. Zbog toga znanja čovjek nije ni sretan ni nesretan. Jednostavno osjeća kao da se to njega ne tiče, kao da nema nikakvih posljedica za njegov osobni život. On ne živi kao da Boga nema. On živi bez ideje Boga, ako ideju razumijemo kao sliku o nekoj stvarnosti.

Današnji čovjek poznaje sebe i svoj ljudski svijet; poznaje Svemir kao rezultat evolucije; zauzima mišljenje prema Svemiru, prema stvarnosti izvan njega, kao prema nekom objektu koji može obrađivati u svoje svrhe. On ne poznaje ono što se krije iza pojma transcendencije; on nema sluha za pitanja metafizike, mistike i teologije. Kako bi imao kad živi i kreće se u svijetu, u stvarnosti, koju on izgrađuje: on, čovjek, izgrađuje u svoje ime i za svoje potrebe. Taj čovjek, čovjek te svijesti, ne osjeća se izgubljenim u Svemiru; ne trpi samoću ili napuštenost u tom beskrajnom Svemiru. Naravno, ne osjeća se ni sretnim ni zadovoljnim. Ali to si pitanje on uopće ne postavlja; on to stanje ne problematizira u smislu neke religije nego jednostavno radi na tome da bude sretniji i zadovoljniji.

U tu svrhu razvija znanost kao pomoć i izvor svog zadovoljstva. Na pojavu zla u svijetu u obliku prirodnih katastrofa čovjek ne reagira religiozno u tom smislu da pita kako Bog može to dopustiti. Pitanja teodiceje, tj. htjeti Boga razumjeti i opravdati zbog zla i katastrofa u svijetu - nisu više njegova pitanja ni u smjeru da negira Boga ni u smjeru da priznaje Boga ili da se boji Boga. Njegovo je gledište ovo: tako jest, to uzimam na znanje i radim na tome s ciljem da tako ne bude nego onako kako meni odgovara. Takvo gledište zauzima čovjek i prema fenomenu smrti, bolesti, nemoći.

Tog čovjeka možemo nazvati a-religioznim, bez religije, bez Boga u smislu: čovjek ne treba religiju, on ne treba Boga kao osnovicu tumačenja svijeta i svog života, svojih problema i svoje nade. Netko je nazvao tog modernog čovjeka, s tim osobinama i sposobnostima: biće koje živi od „kompleksa i u kompleksu Boga“. Jer si umišlja da je sebi dostatan: on se ponaša kao Bog pa i u tome da ne dopušta ideju Boga iz jednog drugog izvora. On se ponaša kao Bog, tj. da ne treba ni od koga pomoć u nekoj nevolji jer je sam sebi dostatan kao što se to kaže i za Boga… Ovo je teorijsko opisivanje tipa čovjeka koji se naziva „modernim“. Koliko ima takvih ljudi i gdje oni danas žive - možda samo u Europi i SAD - nije važno doznati.

Teško je razumjeti suvremenog čovjeka

Mi katolici - ali i vjernici drugih nekršćanskih religija - priznamo da nam je taj „teoretski tip“ suvremenika neshvatljiv, nerazumljiv, nepovjerljiv, problematičan za naš način života. Jedna vrsta „napasti“ za našu vjeru i naše spasenje. Opravdano molimo u Očenašu: … i ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zla. Možemo nadodati: vremena, u kojima živimo, za nas su katolike velika napast.. Kako da izgleda evangelizacija u smjeru tog i takvog čovjeka? Pavao Apostol na Areopagu u Ateni je imao pred sobom ljude koji su bili religiozni; koji su vjerovali u „nepoznatog Boga“ – podignuli su mu spomenik u centru grada - kao vrhovnom biću, kao izvoru života. Mi danas imamo posla s čovjekom koji je jednostavno rečeno a-religiozan.

Danas se može potpuno ispuniti Pavlova riječ: K vjeri se dolazi slušanjem. Kako će povjerovati, ako nisu nikada čuli o Isusu, o Bogu?... To je put.. No razlika je u tome što je Pavao stajao pred ljudima koji su vjerovali u bogove, u božanstva, što znači da su bili religiozni. Mi živimo među ljudima koji za te stvari nemaju više ni sluha, ni volje, ni potrebe. To je posve drugi čovjek nego nekadašnji. Taj naš moderni čovjek ima također bogove, ali druge naravi nego su ih imali Atenjani.

Nekadašnji najveći umovi bili su religiozni vjernici: Konfucije, Buda, Platon, Aristotel i mnogi drugi geniji i učenjaci, sve tamo do 16., 17. stoljeća. Danas kao da je nevjera, ateizam nužni dokaz da se netko smije smatrati filozofom, odnosno da bude priznat filozofom. Kakve li razlike! Tko je u pravu: genij Platon ili ti današnji filozofi? Tko ima istinu: Platon, Aristotel.... ili pak Feuerbach, Marx, Nietzsche i drugi? To su ta teška, sudbinska vremena, to je to tragično vrijeme, u kojem moramo živjeti; u kojem trebamo opstati kao kršćanski katolički vjernici. To si pitanje postavljaju i vjernici drugih religija. Veliko, teško i odgovorno poslanje je to za Crkvu i za sve nas vjernike kojima je Isus naredio: Idite k svim narodima i naviještajte Evanđelje: veselu vijest spasenja svakom stvoru. Šutjeti o tome je poricanje našega vjerničkog identiteta.

Suvremeni čovjek i obraćenje

Pitanje je dakle: ima li neki put koji bi bio prikladan da današnji „teoretski tip“ čovjeka iz sebe i po sebi dođe na ideju o Bogu? U ime njegove slobode sve mu je otvoreno. Tu slobodu poštuje i Bog. I katolička dogmatika zastupa uvjerenje da do vjere ne može nitko doći svojim snagama. A kako onda? Bog bi trebao potaknuti tog današnjeg čovjeka, trebao bi mu otvoriti uho da dobije sluh za Božje misli; trebao bi mu uznemiriti srce da poželi Božju ljubav kao sreću života; prosvijetliti pamet da uvidi svoju bezizlaznu situaciju ako se ne okrene prema Bogu. Bog čini sve ovo na različite načine kroz „znakove vremena“. Ipak je uspjeh ili neuspjeh konačno ovisan o čovjekovoj slobodnoj volji.

Kako, dakle, da Bog to učini, a da ne bude povrijeđena sloboda čovjeka, u koju je moderni čovjek tako zaljubljen? Inicijativa bi morala doći od čovjeka. No, kako može gluhi svojim nastojanjem početi slušati? Kako može zaslijepljeni um svojom snagom vidjeti svjetlo Istine? „Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su voljeli više tamu, i vole više tamu, nego svjetlo“... Možda neki izlaz ili pristup na taj način da današnji čovjek postane u takvoj mjeri razočaran nad sobom, nad svojim životom... da dođe od sebe s pitanjima k onima, koji mu imaju nešto ponuditi u njegovoj teškoj situaciji. Može se misliti da sve teža kriza današnje civilizacije ima tu mističnu snagu da ljude potakne na dublje razmišljanje o bitnim pitanjima života. Sveopća kriza današnje civilizacije i mnoge krize u osobnom životu mogu odigrati i danas spasiteljsku ulogu dolaska na ideju obraćenja i traženja novoga puta kroz život.

Mi vjernici ne smijemo sustati u nastojanju da svojim životom i naviještanjem svoje vjere ponudimo našem suvremeniku ono duhovno blago koje je temelj našega života. Razumljivo, on će se buniti zašto ga „maltretiramo“ time, zašto mu „namećemo“ svjetonazor katolicizma, zašto uopće naglašavamo da smo katolici - pa ima i nekatolika oko nas - zašto ističemo da smo Hrvati i hrvatski katolici - ta ima i nehrvatskih katolika. Čak nam se podmeće da mrzimo druge i stvaramo konflikte u društvu naglašavanjem da smo katolici. Ljudi takvog prigovora ne primjećuju da nam zapravo žele zabraniti misliti i govoriti iz svog uvjerenja kako bi oni imali glavnu riječ u javnosti, kako bi oni donosili zakone po svom svjetonazoru…

Naš odgovor: vjerni svojim principima ostanimo mirni, strpljivi, tolerantni, spremni na dijalog sa svakim koji traži istinu života. Dijalog je već neki dokaz iskrene volje doznati Istinu. Otvoreni smo za dijalog u svim pitanjima života poštujući načelo: Ne odgovaraj na nepostavljena pitanja. Nastoj tako živjeti da ljudi dolaze k tebi i postavljaju ti pitanja.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.