Kultura života i ideologija autonomije, samoodređenja, rodne teorije

Povijesno iskustvo dokazuje da nakon jedne velike katastrofe čovječanstvo doživljava jaku volju za zaokretom, za obraćenjem. Duhovni šok uzdrma savjesti ljudi i religiozni pogled diže se prema „nebu“ s obećanjem Bogu da smo spremni odmah ispunjavati njegove zaboravljene zapovijedi jer hoćemo mir i ništa drugo nego mir. Mi u visokoj starosti baš smo to doživjeli nakon Drugoga svjetskog rata. Graditelji novoga političkog poretka u EU su u ustave država na prvu stranicu upisali ispovijest: U odgovornosti pred Bogom stvarat ćemo novu Europu („svijet“) mira, pravde, slobode, solidarnosti, brojnih ljudskih prava, prije svega prava na nedodirljivo dostojanstvo čovjeka i njegova bezuvjetnog prava na život. S bolju u duši moramo danas reći: bilo je to površno obećanje. Još gore: izgradnja nove EU započela je prvim izdajstvom: graditelji nove EU započinju izgrađivati EU bez odgovornosti pred Bogom jer su ljevičarsko-liberalne snage spriječile unošenje riječi, samoga pojma „Bog“ u ustav nove EU. Što je to značilo za EU, vidimo jasnije i konkretnije danas u razvoju ljudskih prava. Doživljavamo „razvoj protiv“, kretanje u uništavanje određenih ljudskih prava jer ljudsko dostojanstvo nije više nedodirljivo - jer se čovjek ne smatra više stvorenjem Božjim, jer bezuvjetno pravo na život čovjeka više ne postoji u svijesti mnogih političkih opcija današnje EU. 

Doživljavamo danas povijesnu istinu: Gdje nema mjesta Bogu Stvoritelju i Spasitelju u ljudskom srcu i društvu, tu nema više mjesta ni čovjeku za dostojan život u miru i slobodi. Novostvorena „prava“: na pobačaj, na eutanaziju, na prenatalnu dijagnostiku, na posuđeno majčinstvo, na homo-brak, na promjenu spola, na transhumane oblike života…. imaju samo jedan učinak: pokušaj uništenja tradicionalnoga humano-kršćanskoga moralnoga kodeksa i želja da se na njegovo mjesto etablira civilizacija čiji je nositelj i pokretač subjektivna volja - samoodređenje - čovjeka protiv Božjeg i naravnog zakona. Nijekanje naravi i objektivnih uvjeta egzistencije slavi se kao oslobođenje od odgovornosti pred višom silom naravnog zakona, i konačno pred Bogom.

Promjena slike čovjeka i logika novih ljudskih prava

Kako se može objasniti pojava tih novih prava i koja je njihova unutarnja logika? Ovaj razvoj odgovara onomu u čovjekovu odnosu s prirodom, s naravi. Iako su ljudska prava iz 1948. bila odsjev naravnih  prava, individualizam, materijalizam, subjektivizam koji su zavladali javnom svijesti, doveli su do novih čežnji za nenaravnim pravima, poput prava na eutanaziju i prava na pobačaj. To pak dovodi do pojave novih transljudskih prava koja osnažuju novo definiranje prirode: pravo na eugeniku, pravo na dijete, pravo na promjenu spola. U konačnici, ovaj razvoj svjedoči o temeljnoj promjeni u razumijevanju ljudskog dostojanstva, koje se sve više svodi na volju pojedinca, ili na „duh“ čovjeka nasuprot svom tijelu, i koje svako poricanje naravi i uvjetovanja ljudskog postojanja tumači kao oslobođenje i napredak. Tu nastaje pitanje o tome što zapravo čini dostojnim zaštite u ljudskom biću, što čini našu ljudskost i naše ljudsko dostojanstvo općenito. Znanstvenici tvrde da razvoj „novih“ ljudskih prava stvara iskrivljenu sliku čovjeka. Posljednjih 70 godina, „smisao postojanja naslijeđen od kršćanskog humanizma“ izgubljen je iz vida i zamijenjen individualizmom koji proglašava apsolutno pravo „duha“ utjelovljenog u volji pojedinca da vlada tijelom. Čiji je to „duh“ i od koga dolazi? Raspolaganje vlastitim tijelom kao matrica novih prava se smatra oslobođenjem od naravnog prava, od normi društvene kulture, i u konačnici od Boga. Iskustvo iz toga procesa već danas otkriva da stvaranjem uvijek novog identiteta ne znači oslobođenje osobe, već u konačnici novu vrstu njezina ugnjetavanja.

Ušli smo u novu eru koja se udaljila od poštivanja ljudskih prava iz 1948. Što se dogodilo? Koja je logika razvoja ljudskih prava? Tko razumije transformaciju ljudskih prava, razumije razvoj čovjeka u posljednjih sedamdeset godina. On također može dobiti sliku o budućnosti, jer su ljudska prava odraz ideje društva o čovjeku. Zapažamo: u zapadnoj kulturi se mjesto nastanka ljudskog dostojanstva promijenilo. Ono više nije integrirano u skladnom jedinstvu duha i tijela, već u jedinoj dominaciji individualnog duha, to će reći individualne volje. Individualna volja je postala vrhovni i jedini autoritet u smislu zakonodavca, u smislu odlučivanja moralno-etičke orijentacije vlastitog života.

Prva i najteža posljedice toga stanovišta jest da dobro i zlo ne postoji kao objektivna stvarnost koju treba svatko poštivati. Dobro i zlo nastaje izborom subjektivne volje pojedinca koju moraju institucije države ili drugih struktura društva ispunjavati. Da u jednoj takvoj strukturi misli nema mjesta onoj objektivno postojećoj stvarnosti, koju izričemo riječju Bog, Isus Krist, Katolička Crkva, grijeh, milost, ljubav, spas…, razumije se samo po sebi. Čovjek shvaćen kao centar svijeta i života vrti se sam oko sebe. Za objektivnu stvarnost - duhovnu i materijalnu - kao da nema više nikakve spoznaje i time ni osjećaja prema njoj.

Taj razvoj kulture, koji doživljavamo danas u zapadnom svijetu, predstavlja najradikalnije bezboštvo i nijekanje kršćansko-katoličke vjere. Živjelo se po formuli „kao da Boga nema“, ali ipak u skrivenoj svijesti je postojao taj Bog, makar samo u riječi. Živjelo se po formuli „da Boga nema“, ali se ipak nastojalo dokazati da ga nema, dakle ima ga u negaciji, u dijalogu između vjernika i ateista. Živjelo se u iluziji stvorenih bogova kao ispunjenja osobnih čežnji, i kod toga se čovjek osjećao „božanskim“ identificirajući se sa svojim bogovima… U svakom od navedenih slučajeva je ipak postojao u ozračju element „božanskog“. Danas? Čovjek je toliko zaljubljen u samog sebe da nije sposoban ništa drugo zapaziti oko sebe nego samog sebe ponavljajući rečenicu: „Ja imam pravo na… Zahtijevam ispunjenje svoje želje, i to odmah“. Taj i takav čovjek ne poznaje riječ „bog“. Ako ju i čuje, ona mu ne kaže ništa.

U takvom se ozračju događa veliki nesporazum: sudska vlast, koja ima poslanje da štiti postojeća objektivna prava čovjeka, pomaže na razne načine stvaranje i buđenje želja za novim „pravima“ u društvu. To je taj sekularizam - odvojenost države od Crkve - koji nije korektan. On, prakticiran kao pravni pozitivizam, vodio je čovječanstvo u katastrofu: nacionalsocijalizam i boljševizam/komunizam. I vodit će opet u katastrofu ako se bitno ne promjeni današnja praksa na jako osjetljivom području ljudskog života s aktualnim pitanjem: kako i u kojem smjeru smije čovjek raspolagati svojim tijelom.

Ideologija autonomije/samoodređenja, rodna ideologija i dostojanstvo čovjeka

„Pravo“ na raspolaganje vlastitim tijelom jedno je od najvažnijih „prava“ koja proizlaze iz privatne autonomije. Prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ono je „sastavni dio“ te autonomije i služi opravdanju pojedinačnih postupaka koji su u suprotnosti s tradicionalnim ontološkim ljudskim dostojanstvom, kao što su određena nasilna djelovanja, protuprirodne seksualne prakse, sadomazohizam, sterilizacija, promjena spola, pobačaj, eutanazija ili samoubojstvo. O svemu ovome se može diskutirati u perspektivi da čovjek ima pravo činiti ta djela pod jednim uvjetom: da se događa po slobodnoj volji sudionika. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) već se desetak godina zalaže za priznavanje prava pojedinca „da sam utvrdi kako i u koje vrijeme njegov život treba završiti, pod uvjetom da je u stanju slobodno formirati svoju volju i djelovati u skladu s tim“. Za Sud to „novo pravo“ proizlazi iz individualističkog koncepta ljudskog dostojanstva, koji se temelji u „pravu“ na samoodređenje i na pravu raspolaganja vlastitim tijelom. Novi zakon temelji se na mišljenju da se „u doba obilježeno medicinskim napretkom i povećanjem očekivanoga životnog vijeka mnogi ljudi boje da će biti prisiljeni ostati živi do (pre)- visoke starosti i u stanju teškoga fizičkog i mentalnog pogoršanja, što je potpuno suprotno percepciji koje imaju o sebi i svom osobnom identitetu“. ESLJP crpi tu inspiraciju od sudova s druge strane Atlantika i od birokracije UN-a, posebno od Odbora za gospodarska, socijalna i kulturna prava, koji je nedavno ponovno „potvrdio potrebu da se kronično ili na smrt bolesnima pruži pažnja i tretman koji žele, kako bi ih se poštedjelo besmislene patnje i kako bi im se omogućilo da umru dostojanstveno“. ESLJP zaključuje iz načela samoodređenja na pravo na dobrovoljnu smrt a da si ne postavlja pitanje odakle njemu legitimitet, punomoć rješavati pitanja o životu i smrti? To samoodređenje izraz je slobode i dostojanstva kako ga percipira sam pojedinac. Stručni naziv za to je „refleksivno dostojanstvo“. Svatko je, dakle, sudac vlastitog dostojanstva, koje više nije svojstveno i apsolutno, tj. utemeljeno na činjenici iz vjere da je čovjek osoba i Božje stvorenje, već subjektivno i relativno. Prema toj novoj koncepciji ljudskog dostojanstva život osobe s teškim invaliditetom, koja više nema individualno samoodređenje i nema nade u osobni razvoj, izgubio bi svoju vrijednost. Apsurd takvog pojedinačnog postojanja, stoga, bio bi očit i nepodnošljiv za dotičnu osobu i njezinu rodbinu. Samoubojstvo bi bilo izlaz iz ovog apsurda. To je za nas nedopustivo.

Ne slušamo li već dulje vremena istu mantru: „pravo na slobodni izbor“ žene trudnice: izbor na smrt ili život nerođenoga čovjeka? Opet se pojavljuje „svemoguća slobodna samovolja“ pojedinca da odlučuje o „smrt ili život“: u slučaju abortusa smrt ili život djeteta, u slučaju suicida smrt odraslog čovjeka. U jednom i drugom slučaju traži se „pravo“ na takvo djelovanje priznato od države. Time se ujedno traži da država preuzme financiranje jednog i drugog procesa usmrćivanja: osigurani od države financijski trošak abortusa, osigurani od države potpomognuti suicid uz asistenciju medicine.

Kritičari „prava na slobodni izbor“ već su na početku proročki upozoravali javnost s tvrdnjom: legalizirati „pravo na abortus“ nužno vodi u traženje legalizacije „prava na eutanaziju i suicid po slobodnoj volji“.  Moderna sekularistička svijest je prihvatila bezbožno uvjerenje: „Umrijeti na ponosan način kada više nije moguće živjeti na ponosan način“ (Nietzsche). Ovdje se događa nešto stravično: više se ne cijeni „život“ nego volja čovjeka pojedinca. Poštivanje individualne volje ima prioritet nad životom. To nije izravno povezano s pojedinačnim zdravstvenim stanjem. U skladu s tom slobodom svatko, bez obzira na njegovo zdravlje, može ostvariti to pravo u bilo kojem trenutku… U tu svrhu Sud poziva one države koje dopuštaju potpomognuto samoubojstvo da „uspostave poseban postupak kako bi se osiguralo da je odluka o okončanju života u skladu s voljom dotične osobe“. Stoga se, prema mišljenju Suda, poštovanje prava na život sastoji samo u poštovanju slobodne volje dotične osobe. Nju se, dakle, smatra izvorom prava na samoubojstvo. Objektivnost poštovanja prava na život time nestaje. Poštivanje volje Božje u čuvanju života prelazi na poštivanje volje čovjeka u uništenju života.

Ljudski život postao je subjektivna stvar. Dogma Konvencije o ljudskim pravima ne tolerira nikakve iznimke uništavanja života, osim u slučaju rata ili smrtne kazne. Ljudski život bio je proglašen „svetim“ i nepovrjedivim. To je bio odgovor ljudske humanističko-kršćanske svijesti zapadnoga svijeta na materijalističko- ateističke ideologije, nacionalsocijalizam i komunizam, nakon Drugoga svjetskog rata. To su učinili ljudi, kršćansko-katolički vjernici, iz svijesti da je jedina učinkovita zaštita ljudskog života i općenito eko-života u živoj vjeri u Krista Spasitelja. „Kultura smrti“ u kojoj moramo živjeti ima izvor kod „snaga“ koje ne žele dobro današnjem „svijetu“ (papa Ivan Pavao II.).  

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.