Tko je vjernik i vjeruje, zna više nego tko ne vjeruje

Kršćanski katolički vjernik u društvu vjere i nevjere može biti posve smiren na blagdan Uskrsa jer zna o istini Uskrsnuća. Živimo u vremenu kada se događa sljedeće: ljudi vjeruju u evoluciju, a da rijetki pitaju je li istina što se uči u školama. Nije li nauk o evoluciji zamjena za vjeronauk: za vjeru u Boga? Zašto se ne uči o Bogu vjeraStvoritelju, barem hipotetički? Jer nije znanstveno dokazano da Bog postoji, a mi smo moderno društvo, društvo razuma, a ne mitova, čujemo odgovor. Znanost-biologija ne priznaje da postoji Stvoritelj svijeta i čovjeka. Stoga mi učimo i moramo prihvatiti da je „Sve postalo od samog sebe“. „Slučaj“ je bog. Je li to znanstveno dokazano? Nije, ali se tako vjeruje... U Boga, koji nije znanstveno dokazan, vjerovalo se tisućama godina. Dvije tisuće godina vjeruje se u kršćanskog Boga. Kako su ljudi samo bili slijepi, u mraku sve tamo do vremena u 18. st. kada su se pojavili takozvani prosvjetitelji koji su unosili svjetlo (znanje) u svijest ljudi, u domove, u sela i gradove. Što je bio sadržaj tog svjetla? Najprije tvrdnja da ljudi shvate da su do sada živjeli u tami. Tako je izmišljen „tamni srednji vijek“. Onda se nabraja sadržaj koji prosvjetitelji donose sa sobom: ljudski „razum“ kao jedini izvor spoznaja, samoodređenje u pitanjima morala; sloboda od tradicionalnih autoriteta u oblikovanju života (emancipacija, sekularizacija), nepriznanje drugoga „svijeta“ izvan ovog materijalnog svijeta, negiranje postojanja Boga kao stvoritelja svijeta. Pod krovom tih sila i ideja nastajale su tijekom vremena različite teorije o bitnim pitanjima života pod vodstvom „razuma“ u znanstvenom istraživanju. Odgovori na bitna pitanja život: postanak svijeta i života, postanak čovjeka, sreća i smisao života, smrt kao kraj života i mnoga druga pitanja traže se u znanstvenom istraživanju. Rezultati nisu izostajali, osobito što se tiče oblikovanja i osiguranja ugodnijeg i lakšeg života. Stvara se civilizacija materijalnog blagostanja i napretka pod vodstvom prirodoslovnih znanosti. Nastaje kroz dva stoljeća civilizacija u kojoj danas živimo.

Posjedujemo posve novu modernu sliku svijeta i čovjeka koju smo prihvatili kao jedino ispravnu i vrijednu jer smo ju mi sami stvorili svojom znanošću. Novi svjetonazor na osnovi prirodoslovnih znanosti postao je evidentan i obvezatan za svakog suvremenika našeg vremena. Na toj točki nastaju naši problemi. To je točka sukoba dvaju svjetonazora koncentrirana na jedno bitno pitanje: kako je nastao život i kako je nastao svijet i čovjek? Sukob između vjere i znanosti oko pitanja je li izvor nastanka svijeta Stvoritelj kako naviješta vjera ili pak „slučaj“ kako uči znanost.

Tragičnost toga sukoba sastoji se u tome da kršćansko-katolička vjera u Stvoritelja svijeta može u teoriji evolucije gledati određeni mehanizam i proces u nastajanju svijeta iza kojega stoji Bog Stvoritelj, dok teoretičari evolucije moraju ostati kod uvjerenja da iza evolucije ne stoji nitko i ništa drugo nego „slučaj“ po kojem „sve posve od sebe“ ateistnastaje. Nama vjernicima nije jasan taj stav zato što imamo razum, stoga u tom teoremu da „sve posve od sebe“ nastaje, vidimo nešto što je neshvatljivo i nerazumno. Vjernici ne mogu prepoznati u tome da je taj teorem rezultat znanstvenog istraživanja, dakle da je osigurana činjenica, istina nego da se radi o jednom svjetonazoru s određenim razumnim obrazloženjima. Radi se o svjetonazorskom uvjerenju na koje ima svatko pravo, ali se ne radi o znanstveno dokazanim činjenicama. Taj svjetonazor možemo opravdano nazvati ateizmom na osnovi znanosti. Kod toga je jasno da u demokraciji ima znanost mjesto u javnim školama, ali ne ateistička znanost ili socijalistička znanost. Nažalost, ateističku znanost, koja se prakticira, nitko ne stavlja u pitanje. Tako se uvriježilo da je s teorijom evolucije kršćanska vjera u Boga Stvoritelja jednostavno odbačena kao iluzija. Isto tako se proširilo uvjerenje da postoji proturječnost između katoličke vjere i znanosti, između vjere i razuma. To nije istina. Ovdje spomenimo da su znameniti prirodoslovni znanstvenici bili vjernici odnosno religiozni: Braun, Dessauer, Edison, Pasteur, Einstein, Flemming, Jordan, Jung, Marconi, Planck, Rutherford, Sabatier, Bošković i mnogi drugi. Danas ima sve više znanstvenika koji su vjernici. Od njih imamo citate kao: „Između religije i prirodne znanosti ne nalazi se nigdje neko proturječje. Religija i prirodna znanost se ne isključuju nego se upotpunjuju i jedna drugu uvjetuju.“ (Max Planck). Zaključno je opravdano reći: „Nitko ne može tvrditi da on zna u pravom smislu riječi da Boga nema. Znanstveni ateizam nema smisla“ ( papa Benedikt XVI.).

Vjera u Boga Stvoritelja je jedna eminentna stvarnost povijesti čovječanstva, potvrđena objavom Bogočovjeka Isusa Krista. Stoga opravdano zaključujemo: vjera da je svemir stvoren od Stvoritelja, barem je u tolikoj mjeri razumna u kolikoj je razumna ideja da se svemir oblikovao sam po sebi iz „ničega“. Za jedno i drugo trebamo vjeru. Naturalisti vjeruju da se svemir oblikovao sam po sebi iz ničega, kršćanski vjernici - i vjernici drugih religija - vjeruju da je Stvaranje Adamasvemogući Bog stvorio svijet riječju iz ničega. Tako čitamo u poslanici Hebrejima: „Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga“ (11,3).

Za katoličkog vjernika i teologa očito je da bolje odgovara otvorenom ljudskom razumu uvjerenje da je Bog Duh - i zato neograničen prostorom i vremenom - stvorio prostor i materiju, nego umjesto toga misliti da su materija i prostor sami kroz sebe stvorili i oblikovali, kako to vjeruje znanost bez „hipoteze Boga“. I Darwin je općenito tako naučavao, ali ne baš s definitivnim uvjerenjem. U jednom pismu govori Darwin o „ekstremnoj poteškoći ili čak nemogućnosti da taj veliki i divni svemir, uključivši i čovjeka s njegovom sposobnošću da gleda unazad i u budućnost, bude rezultat slijepih procesa slučajeva“. Ta spoznaja nije ništa novo. Nju su naučavali najsvjetliji umovi čovječanstva u razdoblju od 500 godina prije Krista i kroz 18 stoljeća poslije Krista. Upravo je zagonetka kako je moguće da određene grupacije ljudi jednostavno ne će uzeti u obzir tu mudrost i to znanje prošlih naraštaja kod stvaranja svojih teorija, nego jednostavno sebi umišljaju da su baš oni našli konačne spoznaje i istine.

Najviša misao svih misli od onog časa kada je biće imenom „čovjek“ počelo misliti jest misao o „Jednom“ iz kojeg proizlazi mnogo „drugih“. To „Jedno“ ljudi oduvijek zovu Bog. S njime povezuju sva pitanja života, na njega koncentriraju svoje misli i ideje kada planiraju oblikovati sebe i svijet oko sebe. Bogu upućuju pitanje o tome smiju li nešto činiti i kako smiju činiti da bi njihov posao bio u skladu s voljom Boga. Jedna od karakteristika našeg vremena jest da ljudi prestaju voditi razgovor s tim „Jednim“, s tim „Apsolutnim“: s Bogom. Tako se barem čini na prvi pogled.

Čovjek, iako još uvijek biće razuma, prakticira već dulje vremena, recimo već dva stoljeća takozvanog modernog doba, da postavlja pitanja o svom životu i svojoj sreći samom sebi, a ne Bogu, kako su to činili ljudi kroz stoljeća, zapravo kroz tisućljeća, još točnije: od prvog časa kada je snagom evolucije proradio njihov mozak kao organ misli i Uskrsosjećaja. Ta je činjenica tako začuđujuća da se čovjek otvorenog duha mora pitati, što se zapravo dogodilo s tim takozvanim „modernim čovjekom“ da je prekinuo tu liniju evolucije? Prekida li taj moderni čovjek vezu i odnos s Jednim, s Bogom jer mu to razum nalaže? To ne može biti razlog budući da je historijska činjenica da je biće koje je postalo evolucijom sposobno misliti, od prvog časa razmišljanja upravilo svoje misli prema višoj Sili odnosno najprije prema Silama (bogovima), i kasnije prema Jednoj Sili, prema Bogu. Logički je reći da današnji moderni čovjek ne može opravdavati svoj prekid s Bogom u ime razuma nego u ime nečeg drugog. Što bi to bilo? Što ili tko stoji iza tog „zaborava Boga“ današnjeg u javnosti mislećeg čovjeka? Dok čovjek upotrebljava svoj mozak, organ za razmišljanje, događa mu se sljedeće: razmišlja o Bogu, o „Jednom“, o „Apsolutnom“, o Tajnovitom, o Najljepšem i Najboljem, o Principu i Nositelju svega postojećeg, ali ima i takvih ljudi koji razmišljaju o tome kako pokazati teoretski i praktički da čovjek može živjeti bez Boga, bez „Jednog“... Među njima se nalaze najpoznatiji mislioci čovječanstva, dakle ljudi od duha i bistrog razuma. Obično ih nazivamo filozofima. Stručni naziv za ta tri tipa čovjeka glasi: teisti, a-teisti, agnostici. Zajedničko im je da upotrebljavaju svoju spoznajnu moć kada je riječ o „Bogu“. Kod toga jedni dolaze do spoznaje da Bog postoji i da mora postojati (teisti); drugi dolaze do spoznaje da Bog ne postoji i ne može postojati (ateisti); treći zauzimaju gledište da čovjek ne može o tome ništa sigurno spoznati (agnostici). Mi, katolički vjernici, mislimo i živimo u uvjerenju: Isus Krist, Bog i Čovjek, uistinu je uskrsnuo. I mi ćemo uskrsnuti. To je istina koju mora cijeli svijet doznati i spoznajno doživjeti. Kada se to dogodi, nastat će po svijetu nove struje s novim idejama, s novim osjećajima i s novom nadom.

Uskrsnuće Isusovo temelj je kršćanskoga katoličkoga vjerovanja

O njemu svjedočiti pozvani su svi vjernici, iz uvjerenja da je ta istina i ta spoznaja o njoj jedini učinkoviti izvor nade u spasenje čovječanstva za ovaj život i za život vječni. Ovdje se radi o životu i smrti doslovce. Sveto pismo Novoga zavjeta češće označava Isusa kao „Živoga“. Kod dolaska žena na grob Isusov čuju se riječi: „Zašto tražite Živoga među mrtvima?“. Sveti Ivan u Apokalipsi citira Isusove riječi: „Ja sam prvi i posljednji i živi“. I Pavao apostol: Doduše je On razapet u svojoj slabosti, ali On živi iz snage Boga. Veliki svećenik, o kojemu je riječ u Pismu Hebrejima (7,25), Credo„živi u sva vremena“ da bi nas zastupao. Ovo je važno istaknuti za potpuno razumijevanje uskrsnuća. Ne govori se o tome da je Isus ponovno oživljen. Taj izraz bi bio dvoznačan jer bismo mogli zaključiti da se Isus jednostavno vratio nazad u život, tj. u onaj život u kojem je ovdje u Galileji živio za vrijeme Poncija Pilata. Kad je Isus ponovno oživio Lazara, značilo je da je Lazara vratio u isti život ovdje na zemlji, s istim tijelom da bi nastavio živjeti kao i prije smrti. Isto se dogodilo s Jairovom kćeri, s mladićem iz Naima. Oni se vraćaju nazad u život. Dakle: oni će opet morati jednom ponovno umrijeti. S Isusom je posve drukčije tako da Pavao označava Krista kao „Nebeskoga“ nakon uskrsnuća. Njegovo pravo i stvarno tijelo posjeduje ipak istovremeno nova svojstva proslavljenog tijela: Isus nije više vezan na mjesto i vrijeme nego može po volji biti tu gdje jest i kada hoće. Njegova ljudska narav ne može više biti zadržavana na zemlji. Ona pripada još samo božanskom području Oca. (KKC 645 sl). Pa ipak je to tijelo istoga Isusa Krista koji je bio razapet i koji je uskrsnuo. Prema tome je svjedočanstvo o praznom grobu od odlučujućeg značenja. Ako se ono novo na uskrsnom događaju jednostrano naglašava, riskira se da se iz toga načini „novo-stvaranje“, a ne uskrsnuće. Tu bi nastupio neki mistični Krist koji ne bi imao vezu s historijskim Isusom. Drugi korak bi bio gotovo nuždan: uskrsli Isus bi bio lako proglašen izmišljotinom Isusovih učenika. Stoga je od bitne važnosti što Toma „nevjerni“ apostol stupa na scenu koji sa svojim zahtjevom, svojom metodom „neću vjerovati dok ne vidim, dok svoj prst ne stavim u rane Isusove“ pruža svoje svjedočanstvo o istini uskrsnuća za sva vremena. Sada izreka Pavla apostola dobiva punu i neoborivu važnost: Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih (1 Kor 15,20). Slaviti blagdan Uskrsa bilo bi bez te spoznaje samo lijepi običaj.

dr. Josip Sabol

Ned, 14-07-2024, 06:33:26

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.